Damir Markovina: Iskustvo snimanja Dezertera naučilo me da Mostar nije uništen. Tu je, ranjen, izudaran, ali vrlo živ

foto: Sandro Lendler/Novosti

Mostarac u Zagrebu Damir Markovina, glumac i redatelj, govori za Tačno.net i svom posljednjem nagrađivanom filmu Dezerteri, o ratu, o obrani, agresiji i odbijanju da se u njoj sudjeluje, o mladima i starim prdonjama, o Veležu i, ponajviše, o Mostaru. 

Mnogo je razloga za intervju s Damirom Markovinom na tacno.netu. Mostarac je ratne generacije, iz ugledne gradske obitelji; umjetnik i intelektualac s iskustvom mladalačkog izbjeglištva; popularni glumac i sve ugledniji redatelj, koji je svoje filmove posvetio svojoj porodici i svome gradu…

Rođen je 1973. Nakon što je u Mostaru završio osnovnu školu, gimnaziju i Srednju muzičku školu, diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti (ADU) u Zagrebu. Stručno se usavršavao u SAD u Watermill Center poznatog američkog kazališnog redatelja Roberta Wilsona, radeći na razvojnim projektima za mnoga europska kazališta, među kojima i Berliner Ensemble te Comedie Francaise.

Dugogodišnji je član ansambla Drame HNK u Zagrebu, gdje je, kao glumac i autorski suradnik, sudjelovao u više od trideset produkcija. Napisao je dvije drame, Tukolovka i Paščad, od kojih je za posljednju nagrađen Marinom Držićem, nagradom hrvatskog Ministarstva kulture za novi dramski tekst 2016. godine. Snimio je kratki dokumentarac Šihta, eksperimentalni kratkometražni film Karakondžula, srednjemetražni Pepeljuga, za koji je 2020. jedan od dobitnika skupne Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu, dok mu je  srednjemetražni dokumentarac Čekaj me iz 2020. osvojio pet nagrada na  festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu.

Posljednji mu je film dokumentarac Dezerteri,  o njegovoj generaciji mostarske gimnazije Aleksa Šantić koju je rat rastepao svijetom, i koji je u proteklih godinu dana, otkako je u listopadu prošle godine u Češkoj doživio svjetsku premijeru, primio nekoliko nagrada i pročuo se nekonvencionalnim ali dojmljivim filmskim postupcima, a još i više emotivnom pričom o gradu kojeg više nema. Ili ipak ima?

Na to pitanje u ovome dugom ali vrijednom intervjuu Markovina odgovara otvorenim, promišljenim i, što nam je naročito drago, optimističnim odgovorima – svemu usprkos.

Razgovarao: Boris Pavelić

Ovo je intervju za mostarski portal, pa te pitam: dolaziš li u Mostar, i koliko često? Ispričaj kako se osjećaš, što radiš kad dođeš.

Dolazim, ne toliko često, nažalost, i ne koliko bih želio. Možda zato i biram autobiografske teme za filmske projekte, da bih  kroz njih ponovno uspostavio vezu sa gradom koji me je formirao. Kad sam u Mostaru, imam svoj fiksni đir koji obično počinje u buregdžinici Ago, a završi na Partizi ili na starom pravoslavnom groblju iznad Brankovca. U međuvremenu, tu su prijatelji, rodbina, mnoga mjesta s emotivne mape bivšeg đaka Stare Gimnazije, potom svjetlo, još svjetla, više svjetla i Neretva.

Ispričaj u glavnim crtama ratnu priču svoje obitelji.

Pa, kao što vaši čitatelji znaju, rat je u Mostaru službeno počeo 3. 4. 1992. u cca 17.15 sati, eksplozijom cisterne ispred Sjevernog logora. Tome je prethodila skoro polugodišnja meka okupacija grada od strane desetak tisuća rezervista JNA, dovedenih uglavnom iz Crne Gore pod izlikom čuvanja vojnog aerodroma i ostalih instalacija JNA. Budući je moj otac, Roko Markovina, na prvim demokratskim izborima u studenom 1990. izabran kao poslanik u Parlament/Skupštinu BiH, kao zastupnik SDP-a, iznimno aktivan u Skupštini i u očuvanju mira u Hercegovini, htio je spriječiti da se mene na bilo koji način, otmicom ili nasiljem, iskoristi kao utjecaj na njega, te sam uglavnom to predratno vrijeme provodio u svojevrsnom kućnom pritvoru. Moj razred se već tada osuo za trećinu predratnog brojnog stanja, djeca vojnih lica i djeca obitelji s dobrim vezama u Zagrebu, Beogradu i Istočnoj Hercegovini već uglavnom nisu više dolazila u školu ili su školovanje nastavili drugdje. Nakon početka rata, otac je postao zapovjednik Civilne zaštite Mostara u činu pukovnika, u koju sam i sam mobiliziran kao friški osamnaestogodišnjak. Čuvali smo nekakve straže, nenaoružani, pomagali oko hrane, vode i infrastrukture, čupali plinske boce iz napuštenih stanova, da eventualni direktni pogodak granate ne napravi još veću štetu, takve stvari. Vrijeme sam uglavnom provodio u podrumu s majkom i bratom i raznim skloništima, budući su po Mostaru u tom trenutku padale svaki dan stotine raznih eksplozivnih sredstava. Svi mostovi osim Starog su bili srušeni, JNA  i paravojne formacije su zauzele istočnu obalu Neretve, moj otac je bio iznimno aktivan, trebalo je udomiti sve ljude koji su pred njihovim terorom preplivavali Neretvu, nahraniti ih, nekako sahraniti sve veći broj poginulih, što se uglavnom radilo u gradskim parkovima, kao što je onaj u Liska ulici, koji je on pretvorio u groblje.

Nakon nešto manje od dva mjeseca, dobio sam dozvolu od HVO-a za napuštanje grada u svrhu studija, te smo, pod topničkom vatrom JNA s Huma, uspjeli izaći iz Mostara cestom prema Širokom Brijegu i domoći se obiteljske kuće u Lumbardi na otoku Korčuli. Otac se vratio u ratni Mostar, gdje će ostati još godinu dana kao zapovjednik CZ-a i član grupe za pokretanje proizvodnje u Sokolu, gdje je radio prije rata. Na njega će u tom periodu tri puta biti pokušan atentat, dva puta snajperom, jednom sabotažom osobnog vozila. Nakon izbijanja rata između HVO-a i Armije BiH 1993., gradske vlasti će ga informirati da mu, zbog njegovih političkih stavova i odbijanja da napusti SDP BiH te, naravno, miješanog nacionalnog podrijetla obitelji, ne mogu garantirati život i sigurnost, na što će on tražiti časno razrješenje sa svojih funkcija i utovariti nešto osnovnih stvari iz našeg stana u jedan kamiončić koji su mu preostali mostarski prijatelji stavili na raspolaganje. Naš obiteljski stan će biti provaljen, i moj otac će u njemu prilikom povratka u Mostar sa ukopa svoje tetke naći useljenog izvjesnog časnika HVO-a, te će se potom pridružiti mami i bratu na Korčuli u izbjegličkom statusu. Ta kuća u Lumbardi će postati privremeni dom i prva stanica mnogim Mostarcima na putu u neizvjesnost izbjeglištva. Ja ću već od devetog mjeseca 1992. živjeti u Zagrebu kao izbjeglica i student Medicinskog fakulteta, a 1993. ću upisati Akademiju dramske umjetnosti, također u Zagrebu. Otac će cijelo vrijeme rata u BiH ostati aktivan u Parlamentu, redovito će odlaziti u opkoljeno Sarajevo na parlamentarne sjednice i bit će, konačno, jedan od samo šest poslanika u Skupštini BiH koji su glasali protiv Daytonskog sporazuma. Stan u Mostaru će nam biti vraćen nakon sudskog procesa 2001. Danas moj otac, za razliku od predstavnika nacionalnih stranaka, nema apsolutno nikakve beneficije za svoje sudjelovanje u ratu i staž u Skupštini BiH. To je to, ukratko.

Koliko je sudbina tvoje obitelji odredila tvoje javno djelovanje, i djelovanje tvog brata, povjesničara i pisca Dragana?

Paradoks mog odnosa sa gradom koji me je formirao i čija povijest je neodvojiva od one obiteljske, a koji me je faktično pretvorio u izbjeglicu, te njegova mijena iz otvorenog, multikonfesionalnog i hedonističkog mjesta suživota u poznati toponim uništenja, nacionalne dominacije i etničkog čišćenja je tema koja me konstantno okupira. Svjestan sam da smo kao obitelj imali sreće, svi smo preživjeli rat, ali traume tih godina su konstantne. Oduvijek sam se želio baviti umjetnošću. Da nisam odrastao baš u Mostaru, to možda ne bi bilo tako. Da ga nisam bio prisiljen napustiti i potražiti novi dom u Zagrebu, sigurno ne bih danas o njemu i obiteljskim poratnim problemima snimao filmove. Mislim da se kao filmaš mogu baviti samo problemima koje jako dobro poznajem, ako u njima uspijem pronaći originalnu točku gledišta. Bavim se Mostarom, jer samom sebi konstantno pokušavam objasniti što mu se dogodilo, kako i zašto. Pretpostavljam da i Dragan, koji konstantno tematizira naš grad u svojim esejima, romanima i novinskim tekstovima, ima slične motive.

Naša, ratna generacija, živi s unutarnjim, emotivnim i mentalnim ratnim ožiljcima o kojima se najčšće ne govori, ili o njima govori samo umjetnost. Ne govorim o ožiljcima izravnih ratnih žrtava, od ratnih veterana i invalida do razorenih civilnih obitelji, nego o svima koji su živjeli u ratu: to je osjećaj nekog nepopravljivog unutarnjeg beznađa, koji je posljedica svijesti da je čovjek drugome čovjeku u stanju učiniti to što je učinio. Prati li i tebe ta težina, i kako se osobno nosiš s njom?

Apsolutno. Boravak u opkoljenom Mostaru me naučio da civilizaciju kraja 20-og stoljeća od kamenog doba u kojem se umlaćujemo kamenjem na ulici zbog plijena dijeli samo tjedan dana bez struje. Nikada nisam prestao promatrati svijet kroz tu prizmu. Dio mene je ostao u podrumima u kojima sam preživljavao strašna granatiranja Mostara, a drugi dio je izašao vani svjestan konstantne blizine kaosa i smrti. Takve spoznaje mijenjaju ljude. U našem slučaju, promijenile su cijelu generaciju.

Tvoj topli obiteljski dokumentarac “Čekaj me” – o vremešnoj baki Šefiki koju dolazite posjetiti u Beograd, gdje živi – svjedočanstvo je činjenice da je ljudski život bolan čak i kad je topao, kada njime upravlja ljubav. Što te potaklo da snimiš taj film?

Volim dokumentarni film zbog njegove direktnosti, zbog načina na koji stvarnost i vrijeme oblikuju moju primarnu redateljsku ideju, a osobito zbog toga što kao autor moram ostati otvoren za slučaj, za sreću, ili za sudbinu, ako u nju vjeruješ. Želio sam snimati svoju baku, jer je iznimno lucidan svjedok povijesti, osoba fantastičnog karaktera i divan filmski lik. Predratni i ratni ilegalac, skojevka, pritom potomak ugledne mostarske muslimanske obitelji, komunist, terorist i osoba koja je svim svojim potomcima i rodbini uvijek bila najčvršća točka, ona iz kakve se mogu pokretati svjetovi. Pokušavam reći da sam u taj projekt ušao sa željom da snimim klasični portretni dokumentarni film, ali kad su u priču ušli i moji roditelji, koji su periodično putovali u Beograd da Šefiki pruže brigu i njegu, shvatio sam da se u odnosu moje majke i moje bake krije priča o generaciji koja je ostvarila revoluciju i pobijedila fašizam i njihovih potomaka, koje su sami odgojili, a na čijoj straži je propao svijet koji su im roditelji zidali. Čekaj me je tako postao puno više film o mojoj majci, nego o mojoj baki, to je priča o neumitnom gubitku, koji možda samo još pojačava empatiju i ljubav. Danas, moja baka više nije s nama, u njeno ime kad sam u Mostaru često šetam Šehitlukom u kojem je odrasla, i jako sam sretan da smo imali to zajedničko vrijeme u kojem sam snimao taj film i da sam ga uspio završiti za njenog života. 

Na ovo pitanje ne moraš odgovoriti ako nećeš, ali rekao bih da se nametnulo svakome tko je gledao Čekaj me: kako je tvoj baku Šefiku život odveo u Beograd, i kako je ondje proživjela rat devedesetih, znajući da joj je familija kćerke u ratnom Mostaru, pod granatama, pa još – po kriterijima gospodara tog rata – nacionalno sumnjiva”?

Sam si me upozorio na početku da je ovo intervju za mostarski medij, a ja ću tebe da je Mostar grad u kojem se uvijek sve zna, u čijim ulicama i mahalama jako malo tajni ostaje sakriveno, ako se to uopće ikada i dogodilo. Moja baka je nakon Drugog svjetskog rata ostala aktivan vojnik, a nakon što se udala za mog djeda Lazara, jednog od političkih komesara 29. hercegovačke divizije, oboje su se preselili u Sarajevo, gdje su radili u vojnoj komandi. Tome je donekle vjerojatno pridonijela i činjenica da ju je vlastita majka pred vratima kasarne čekala s nožem u ruci jer se odlučila udati za Srbina iz okolice Stoca. Prababa Fatima će se s takvim životnim odabirom brzo pomiriti, rođenjem svoje unuke, moje majke, a naš partizanski bračni par će ubrzo preseliti u Beograd, gdje će djed svoju vojnu karijeru provesti do mirovine u komandi Prve armije, a baka u komandi pograničnih postrojbi, u činu kapetana. Kako možeš primijetiti, ako u to još dodamo didu Stanka s očeve strane, bodula iz Lumbarde na Korčuli, koji dolazi kao agronom u Hercegovinu baviti se duhanom, te baku Dušanku, iz čapljinske srpske obitelji Bukvić, koji su se vjenčali 1942. u toj istoj Čapljini, možeš zaključiti da nacionalna “sumnjivost” u mojoj obitelji nije nešto osobito novo. Šefika je to podnijela kao prekaljeni borac, komunicirali smo telefonskim pozivima uz pomoć familije u Sloveniji, preko dvije međusobno zalijepljene telefonske slušalice, jer se nije moglo direktno telefonirati, pismima preko prijatelja u Beču i drugdje. Ta se žena nikada i nikome nije savila, nikada nije pokazala bilo kakav znak slabosti, a gubila je na svom životnom putu suborce, partnera, roditelje, grad, braću, djecu i materijalna sredstva. I uvijek je bila jednako mostarski duhovita, sa spremnom psovkom i osmijehom, oštra k’o žilet. Nadam se da baštinim bar nešto njenog duha i vitalnosti.

Kako si, i kada, odlučio snimiti Dezertere? Zanimljivo mi se  čini da si najprije snimio film o svojoj familiji, a tek poslije njega o svojoj generaciji i svom gradu.

Pa, dugo sam razmišljao o načinu kako bih fimski pristupio temi rata, Mostara i mog odnosa prema njima. Kako je to jako kompleksna tema, smatrao sam da zahtijeva vrlo specifičan pristup, koji sam pokušavao destilirati barem dvije godine. Taj projekt je imao puno radnih naslova, jedan od njih je bio i Bulevar Narodne Revolucije, nekoliko probnih snimanja, te dosta intervjua koje sam radio iz raznih vizura. Na kraju ništa od toga nije ušlo u film, ali je taj proces bio apsolutno potreban za donošenje redateljskih odluka koje će definirati kako će Dezerteri izgledati. Pisma mojih prijatelja iz Stare gimnazije koja se koriste u filmu nosim sa sobom već trideset godina, kroz osamnaest stanova u kojima sam u Zagrebu stanovao i tri fakulteta i nikada ih nisam bacio, njihov sadržaj mi je bio dragocjen, iako nisam znao što ću napraviti s njima. Moglo bi se reći da taj film planiram trideset, a njegovom realizacijom se bavim tri godine. U konačnici, definitivna odluka o snimanju filma uvijek i jako ovisi o dostupnim novcima.

Čekaj me je film za koji sam imao mali, mikronski budžet za ispit na prvoj godini MA režije dokumentarnog filma na ADU Zagreb, i on je cijeli, s izuzetkom jedne scene na groblju, snimljen u interijeru bakinog stana i zgrade, tako da sam ga mogao sam financirati. Dezerteri su imali nešto veći budžet diplomskog filma, koji je meni i ekipi omogućio odlazak na snimanje, te smo, uz pomoć prijatelja, naravno, film uspjeli snimiti i završiti njegovu prilično kompleksnu postprodukciju. Tu su animacije, dosta specijaliziranih softvera koji su se koristili i/ili dijelovi filmske tehnike koje smo morali kupiti ili posuditi. Srećom, imao sam pomoć u fenomenalnom autorskom timu: Dora Slakoper, Krešimir Štulina, Marko Tadić, Manja Ristić, Miroslav Piškulić, Luka Čižmak i Darko Kušlan, bez njih ovaj film sigurno ne bi postojao, kao ni bez Gabrijele Kasapović, Ree Hadžiosmanović, Marka Tomaša i Borisa Miletića, koji su Dezerterima dali glas.

Fenomen dezerterstva u ratovima devedesetih uvijek je nekako na margini javnog interesa: njime se bave samo pacifisti i protivnici rata, a društva kao da se srame onih koji odbijaju ubijati za nacionalnu zastavu. Što ti misliš o dezerterstvu, o prizivu savjesti, o odbijanju da se ratuje? Tvoj film otkriva intimnu dramu ljudi koji su otišli, ali manje govori o fenomenu kao takvom.

Mislim da se društva ne srame, nego boje takve ideje. Nacija je za mene politički konstrukt i mislim da svaki pojedinac ima osobno ljudsko pravo odlučiti da li u tom i takvom konstruktu želi aktivno sudjelovati i koliko. Ukoliko taj konstrukt traži od pojedinca da za njega riskira ili žrtvuje svoj život, mislim da pojedinac apsolutno sam treba odlučiti da li to želi ili ne. Država, svaka, u mom doživljaju svijeta treba biti kvalitetan servis života svojih građana, a ne njegov smisao. U konačnici, za to je i plaćamo. Također, mislim da je za takvu odluku, da se zbog principa ili protivljenja politici tog konstrukta postane parija ili napusti cijeli dosadašnji život, potrebna jedna vrlo osobita vrsta hrabrosti. Moj film nastoji dati pravo glasa ljudima koji su sve izgubili, a čija žrtva i patnja, vrlo konkretna i bolna, nije dio službenog herojskog poratnog narativa. Dezerteri se bave vrlo konkretnim ljudima, vremenom u kojem su živjeli i njihovim odnosom prema gradu koji su ili morali, ili odlučili napustiti i njihov tadašnji glas je ono što mi je bilo važno. Čak me nimalo nije zanimalo što mi, ti isti ljudi, danas, na pragu svojih pedesetih godina imamo reći o tome, isključivo su mi bili zanimljivi ti klinci kakvi smo bili sa 16, 17 i 18 godina. Meni kao autoru jedino ima smisla raditi takve, intimne filmove o ljudima i situacijama koje jako dobro poznajem, a ukoliko se u narativ naseli i neki globalni fenomen, tim bolje. Konačno, svi su ljudski problemi univerzalni. No, to nikada nije bila polazišna točka razmišljanja o ovom filmu. Kad malo bolje razmislim, primarna ideja za Dezertere  je bila misao Bogdana Bogdanovića, arhitekta Partizanskog groblja u Mostaru o njegovom spomeniku: želio sam da se grad živih i grad mrtvih konstantno gledaju u oči. Ja sam želio da se u mom filmu susretnu grad onih koji su otišli i grad onih koji su ostali.

Iznijet ću ovdje ideju o kojoj, koliko znam, nije još bilo javnog govora, a zanima me što ti misliš o njoj: prije otprilike godinu dana u jednoj je neformalnoj prilici iznesena ideja da bi trebalo sagraditi spomenik dezerterima iz ratova devedesetih. Ali, rečeno je tada, trebalo bi osigurati da ga odmah i ne sruše, što je čest običaj ovdašnjih ratobornih nacionalista, pa je ponuđen i prijedlog: načiniti dojmljiv svjetlosni hologram, neuhvatljivi i neuništiv, na tromeđi Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine, u čast dezerterima. Kako ti zvuči ta ideja?

Jasna mi je simbolika, ali koliko god krasno poetski zvuči ta ideja, nažalost kao bivši takmičar Gimnazije Aleksa Šantić iz područja optike i atomske fizike, moram primijetiti da holograme proizvode jako kompleksni strojevi koji su iznimno uhvatljivi i uništivi. Zapravo, nisam ljubitelj spomeničke plastike, a niti svjetlosnog zagađenja koje bi takav rad proizveo. Ostavimo tu granicu u mraku, pomozimo ljudima koji su je danas ilegalno prisiljeni prelaziti. Spomenik ljudima koji su otišli, koji su otjerani ili su odbili sudjelovati u ubijanju, onima koji su preferirali izgubiti sve i ne sudjelovati u nacionalističkoj histeriji postoji i on ne mora nužno biti materijalan, on je ideja. On je u tvojoj knjizi o Feralu, on je u filmovima Devića, Jurića, Glavonića, Slijepčevića i mnogih drugih autora, on je u Centru za kulturnu dekontaminaciju neprežaljene Borke Pavičević, u romanima Miroslava Krleže, Danila Kiša i Mirka Kovača, u glasu Milana Mladenovića, između mnogih drugih. Potrošimo imaginarni novac od tog spomenika radije na misao kako bi bilo dobro imati fond ili stipendiju koji će onima koji tu ideju razumiju omogućavati nove radove koji će držati taj plamen upaljenim.

U nedavnom intervjuu, izjavio si da si pacifist. U izvanrednoj i važnoj antiratnoj knjizi Rat je najveće zlo”, prijevod koje je upravo objavljen u Zagrebu, američki ratni dopisnik Chris Hedges kaže kako nije pacifist: imalo je, kaže, smisla braniti Sarajevo. Obrambeni rat je najveća moralna dilema svih ratova: treba li ubijati da se ne bude ubijen? Čine li Ukrajinci dobro kad brane svoju zemlju, ili je bolje učinio tibetanski vođa Dalaj Lama kada je Tibet bez prolijevanja krvi prepustio Kinezima? Zvuči li ti to kao salonska ili kao životna dilema?

Jesam, izjavio sam. U istom intervjuu sam rekao da bih svakako branio život koji sam uspio stvoriti, ali da bi ta borba također morala biti i za neko bolje i pravednije društvo, a da bi imala smisla. Tvoje pitanje gađa vječnu filozofsku dilemu da li princip pacifizma u svom apsolutnom značenju pobija pravo na samoobranu. Ne mislim da postoji univerzalni odgovor. Ja sam protiv rata. Rat je uvijek prljav i nečastan, uvijek ubija nevine, na svim stranama. Ne volim vojsku i njenu tupost i nasilje, mrzak mi je taj dehumanizirajući trening da se bezbrižno bude ubojica, iako sam je služio, nisam se pozvao na prigovor savjesti. Bavio sam se, i još uvijek se bavim, prilično nasilnim sportovima. Izričito sam protiv sudjelovanja u organiziranom ubijanju za političke ciljeve. U tom smislu sam antiratni pacifist i dao bih svoj maksimum u pokušajima da se rat, nasilje i užas koji on donosi civilima koji su mu izloženi spriječi. Ne mislim da taj stav poništava osnovno ljudsko pravo na samoobranu. Doveden pred izbor između života napadača i života nevine žrtve, jedini moralni i ljudski ispravan stav je biti na strani žrtve, a ne okrenuti glavu. Ja sam također i antifašist. Kako bi svijet danas izgledao da se generacija mog djeda i bake nije odlučila usprotiviti zlu koje je fašizam proizveo? I da odgovorim na zadnji dio tvog pitanja, mislim da je teoretski razgovor o tom pitanju jedna krasna salonska tema za načitane verbalne bravure, ali da je praksa u kojoj gledaš do zuba naoružane vojnike kako ti šutiraju obitelj nešto potpuno drugo, vrlo životna dilema u kojoj svatko individualno donosi odgovor na to pitanje, a on je rijetko filozofski. On je proizvod straha, sposobnosti i adrenalina. Možda to ne zvuči do kraja koherentno, ali smatram da to također nije ni filozofija kojom bully-jima prepuštamo svijet. Također,činjenica je i da je Dalaj Lamin Tibet imao vojsku, u sino-tibetanskom ratu 1930 – ’32 su se dvije godine mlatili s Kuomintangom, pa pretpostavljam da se i tu radi o sličnom individualnom izboru, iako se možda budistički katekizam ne bi složio s tim.

Kako, iz te vizure, govoriti o ratu u Mostaru?

Iskreno. Poštujući žrtve i ne slaveći ubojice. Prihvaćajući činjenice i odgovornost, a ne proizvodeći nacionalističke mitove. Uvažavajući pravo na kulturu sjećanja. Ništa što se danas kaže o tom ratu neće promijeniti ono što se u Mostaru u devedesetima dogodilo. Ali otvoren i iskren dijalog o tome može promijeniti njegovu sadašnjost i usmjeriti njegovu budućnost u nešto puno bolje. Ne znam, meni to zvuči kao cilj kojem bi svi njegovi građani trebali težiti, za svoje dobro, ako ništa drugo.

Kolika je hrvatska odgovornost za razaranje Mostara? Je li višestoljetni, tankoćutni Mostar zauvijek uništen, i jesu li to učinili topovi JNA 1992., ili granate HVO-a 1993?

Kažeš, tankoćutan? Imam cijelo djetinjstvo kao dokazni materijal protiv te teze. Mostar je mediteranski okrutan grad, jedan od najsvirepijih i najefikasnijih u tom teatru sunca, stoljetno ponosan na svoje umijeće da vlastiti ulični vernakular pretvori u oružje. Dovoljno se ozbiljno posvađati s prvim Mostarcem i tu ćeš nematerijalnu kulturnu baštinu upoznati jako brzo i efikasno. Jedno od najdragocjenijih iskustava koje nosim sa snimanja Dezertera je upravo ponovno uranjanje u taj duh i jezik i zaključak da je grad koji sam volio i od kog sam bježao i za koji sam mislio da je uništen još uvijek živ. On je tu, ranjen, izudaran, ali vrlo živ. Ta spoznaja i rad na ovom filmu su me na neki način vratili doma. Ne mogu objektivno kvantificirati odgovornost za pokušaj njegovog uništenja, niti mislim da se krivnja može tako olako nacionalno pripisivati. Ne vjerujem da se svi pripadnici srpskog i hrvatskog naroda slažu sa neprepričljivim užasima počinjenima u Mostaru u njihovo ime. Konačno, to je bio i moj razlog za dugogodišnji ambivalentan odnos prema Mostaru, jednostavno se nisam želio povezivati s takvim užasnim kontekstom. Činjenica je da je razaranje tog grada započeo srpski, a  svom silom pokušao završiti hrvatski nacionalizam i njihovi politički i financijski sponzori iz Beograda i Zagreba. Činjenica je da su u Mostaru ljudi ubijani zbog svog imena, da su izvršeni ratni zločini i organizirani logori za nevine ljude koje su ti nacionalizmi smatrali nepoželjnima, a koji su u njima skončali mučeni i maltretirani. U gradu su u devedesetima namjerno uništeni vjerski objekti sve tri konfesije, kao i neprocjenjivi arhitektonski spomenik Partizansko groblje, u pokušaju slamanja njegove srži i kulture sjećanja. Odgovornost za to se mora prihvatiti u društvima koja baštine te države, o tome se mora javno govoriti. Žrtve moraju dobiti poštovanje i pijetet. Moj osobni dojam je da ti nacionalizmi nisu uspjeli. Postoji razlog zašto je upravo na tom mjestu grad i zašto ima karakter kakav sam prije spomenuo. Kako mu i samo ime kaže, on je mjesto premošćivanja, susreta, tranzita, koegzistencije iz zajedničkog interesa, riječna inačica mediteranskog porto franca, i to je njegov smisao. Susret, prijelaz, a ne zid. Trg na koji se donosi stotine različitih ideja i proizvoda, a ne naoružana karaula. Generator iskustva, koje onda možda postaje tankoćutnost, a ne jednoumlje nacionalnog predznaka. Alternativa je da postane samo još jedan razrušeni, podijeljeni, deindustrijalizirani grad kojem ozbiljno prijeti fatum da prestane biti grad i da postane puki toponim, odnosno dva posvađana sela potpuno nesvjesna globalnih procesa koji utječu na život u njima. Znam da situacija često izgleda mračno, ali ako uzmeš u obzir da je u toj borbi svjetla i mraka u početku sve bio mrak, kako po fizici, tako i po vjeronauku, ali i u poratnoj mostarskoj situaciji, meni se čini da ipak svjetlo pobjeđuje.

Jesi li glasao za Zorana Milanovića? Kako doživljavaš njegov poslijeizborni odnos prema Bosni i Hercegovini?

Jesam, žalosna mi majka. Kroz taj čin sam brzo i efektno naučio sve nijanse emocije koju naš jezik zove susram, a koja se manifestira svaki put kad se dotični pojavi na ekranu. Gospodin Milanović je autor najeklatantnije regionalne postizborne prevare vlastitih birača od raspada Jugoslavije. Njegov trenutni odnos prema BiH doživljavam kao nastavak kalkuliranog oportunizma političara koji je vlastitu stranku tiho preveo iz socijaldemokracije u liberalizam te joj tako postavio kurs prema irelevantnosti, te se dao izabrati za predsjednika na platformi lijevih i građanskih vrijednosti, e da bi potom vratio tuđmanizam u hrvatsku politiku efikasnije od HDZ-a. U tome nema puno brige za BiH, ali ima pokušaja pridobivanja bazena desno orijentiranih birača, u nadi što duljeg ostanka na udobnoj poziciji predsjednika države bez prevelike odgovornosti. Mene je samo stid što nisam poslušao Viktora Ivančića, koji je davno napisao da je i glasanje za manje zlo još uvijek odabir zla. To ću svakako korigirati na sljedećim predsjedničkim izborima.

Pokušaj današnji Mostar objasniti što objektivnije možeš, dakle, ne kroz osobni pogled, nego očima, recimo, dvadesetogodišnjaka rođenog 2003.

Zaista ne mogu. Iskreno, ni ne želim. Mogu objašnjavati jedino stvari koje dobro poznajem i razumijem, tako da o mom gradu mogu govoriti jedino očima pedesetogodišnjaka rođenog 1973., koji je u njemu proveo 15 formativnih godina, te je iz njega izgnan. Već mi je i to jako naporno i zahtjevno i nipošto nije objektivno. Ne vjerujem u objektivnost u pričanju narativa, niti u umjetnosti. Pogled tim oima je isključivo moj, ali rado ga dijelim. Ali, pogled koji si spomenuo u svom pitanju bi me jako zanimao kao publiku.

Kako promatraš hrvatske nacionalne institucije u Mostaru: HNK, Sveučilište, radio, televizija… Devedesetih, nastajale su paralelno s ratom, kao simbolički čin secesije; jesu li do danas, uz izdašnu pomoć Zagreba, posve etablirane? Treba li zaboraviti njihovu povijest, kao što se očito pokušava?

Svakako smatram da je bolje i korisnije napraviti teatar nego bogomolju, bilo koje konfesije. Možemo na prste jedne ruke nabrojati kazališne zgrade nastale u regiji od raspada Jugoslavije do danas, osobito u BiH, toliko smo kulturni narodi i narodnosti. Navedene institucije imaju svoju povijest, ona često nije osobito lijepa, ali smatram da je uništenje postojeće kulturne ili znanstvene institucije i njene infrastrukture samo zbog te povijesti kulturocid. Ja sam član ansambla Drame HNK Zagreb. Našu zgradu je planirao, platio i otvorio k.u.k. Franjo Josip 1895., eno mu još čuvamo u zgradi

čekić kojim je udario zaglavni kamen i toalet koji je tada koristio. Da li je to danas posve etablirana institucija? Da li je austrijska? Je li je zbog toga trebalo zapaliti 1918.? Ili 1945.? Ili 1991.? Da li zahvaljujući njoj imamo i nakon (više od) tri države u međuvremenu kazališni sustav identičan austrijskom ili njemačkom, a ne lošiji, talijanski ili francuski? Ti mi reci. Ja želim reći da je sve što je mašina za proizvodnju znanja, smisla i sekularnog društva nešto dragocjeno, što svakako treba čuvati. Treba vjerovati da će znanje i smisao apsolutno u konačnici pobijediti mrak. Sve drugo je barbarstvo.

Što bi rekao mladim Mostarcima? Da te netko zamoli poruku za njih, bi li osjetio poriv da razdvojiš poruke za mlade na lijevoj i na desnoj obali, ili ne?

Naravno da ne bih. Rekao bih im da misle svojom glavom i istom pokušaju vidjeti kako je divno velik i šaren svijet, te da svakako ne slušaju stare prdonje u koje se sada ponosno ubrajam, kao što nisam ni ja u njihovim godinama. And, wear sunscreen.

Jesi li Veležovac? Mostarci – istina, samo dio njih – reći će da je Velež  “veći i od nogometa i od sporta”. Kako ti promatraš taj nogometni sraz dvaju klubova u Mostaru?

Jesam. Ponosan sam što moj klub, unatoč političkim pritiscima, nikada nije promijenio grb, ime niti boju, i što je zadržao pridjev radnički u njemu. Brat svake godine kupi tri godišnje karte za Velež, za sebe, oca i mene. Neka pobijedi fudbal, Mostar je bar uvijek bio grad koji je iznad svega cijenio momčad koja je znala dobro igrati lopte. Dva uspješna kluba bi trebala biti bogatstvo za svaki grad. Ali, grad ih mora i jednako tretirati, a njegove, kao i državne institucije ne smiju tolerirati huliganizam i fašizam na svojim tribinama i ulicama. Ja ću taj sraz rado promatrati sa Veležove tribine, i bio bih jako sretan ponovno gledati svoj klub kao domaćina na gradskom stadionu pod Bijelim brijegom. Mislim da to cijeli Mostar zaslužuje.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
U njemu prepoznajemo onaj slatki perverzni san izvršilaca zločina o tome kakav će izgledati svijet kada nestanu “Drugi”, kada izbrišemo njihova obilježja i očistimo prostor...
Aktivisti upozoravaju i na curenje iscjedaka u deponiji, koji odlaze u podzemne vode, čime dolazi do zagađenja pitke vode. Članovi Udruženja „Jer nas se tiče“...
Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) izuzima dokumentaciju sa više privatnih univerziteta u Mostaru zbog navodnih nezakonitosti sa izdavanjima diploma....
In recent years solar farms have taken over the primacy of what the immortelle should have been, but unlike the immortelle, the procedures for obtaining...