Foto: Amer Kuhinja
Čuda u književnosti su rijetka. Sjeća se velika njemačka kultura kada je Thomas Manm napisao “Smrt u Veneciji”, Rusija pamti dan i godinu kada je Mihail Bulgakov napisao “Majstor i Margaritu” jer čuda se događaju rijetko.
Čudo bosanske književnosti, najveće u 21. stoljeću kreirao je Sarajlija Damir Ovčina. Njegova knjiga “Kad sam bio hodža” izazvala je jednoglasno ushićenje čitatelja i kritičara kao albumi Arsena Dedića. Sretni da smo prva generacija koja ima priliku čitati knjigu za koju smo uvjereni da će postati klasik.
I dok sam čitao njegov prvi roman, kao u filmu Matrix u onoj sceni sa mačkom koja se vraća, kao deja vu, vidio sam vlastite slike iz 1993. kada sam kao logoraš iznosio namještaj iz stanova u Stocu. Preživio sam, kao što je preživio i glavni junak romana ”Kad sam bio hodža”, a o ratnom getu na Grbavici, odnosu politike i kulture, pisanju, ratu i miru, o deset redova sa kojima su se ispraćali mrtvi, ulicama koje su postale navigacija sjećanja i da li Konan još uvijek živi na Treskavici razgovaramo sa današnjim gostom Damirom Ovčinom.
