Dobro, to je samo naslov. Za naslove je zaduženo uredništvo lista. Povod tekstu je ustvari Deklaracija o hrvatskome povijesnom grbu koju je prije neki dan obznanila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Autor je stoga u prilici da se već u prvome pasusu ogradi od naslova. Iako ga je osobno predložio, isti spada u domenu odgovornosti uredništva.
Zašto je neodgovorno uredništvo odobrilo takav naslov?
Vjerojatno radi ismijavanja tvoraca Deklaracije o hrvatskome povijesnom grbu, tj. uvaženih hrvatskih akademika. Autor se o tome ne bi izjašnjavao.
Nije li takvim naslovom “hrvatski povijesni grb” uspoređen i izjednačen s “krivim kurcem”?
To bi bio pogrešan zaključak, mada čitatelju nitko ne može oduzeti pravo da zaključuje što god ga je volja. Autor smatra da čak ni notorno uredništvo Novosti takvo što nije imalo na umu. Prije će biti da krivi kurac valja povezati sa samim članovima HAZU-a – kako u pojedinačnome, tako i u skupnom smislu – i njihovim javnim pregalaštvom. Složit ćemo se da bi čak i u formi parodije (ili lakrdije, ili sl.) bilo rogobatno raspredati o tome počinje li kriv kurac crvenim ili bijelim kvadratnim poljem. Kod krivog je kurca, naime, presudno to što je kriv, a ne što je eventualno kockast, te se pokazuje nepodesnom metaforom. Što se autora tiče, ispod naslova “Deklaracija o krivom kurcu” prostire se Deklaracija o Deklaraciji o hrvatskome povijesnom grbu. No, za više informacija obratite se uredništvu lista, koje je zacijelo vodilo računa i o zakonskim ograničenjima.
Kakvim zakonskim ograničenjima?
Zna se da su važniji komadi državne bižuterije, uključujući državni grb, zaštićeni zakonom, što je u isto vrijeme maksimalno glupo i maksimalno realno. Istini za volju, članovi HAZU-a izjasnili su se u Deklaraciji o “hrvatskome povijesnom grbu”, a taj nije i službeni državni grb današnje Hrvatske – nego je, s bijelim početnim kvadratom, to bio u vrijeme neprežaljene Endehazije – pa po logici stvari ne bi trebao podlijegati zakonskoj skrbi. Autor pretpostavlja da je uredništvo uzelo u obzir tu povoljnu okolnost.
Zašto, pak, krivi kurac treba povezivati s članovima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti?
Zato što je to savršeno prikladna metafora za sadržaj i važnost onoga što HAZU – institucija s klizavim i po život opasnim stepeništem, jer se niz njega cijedi krema hrvatske pameti i mudrosti – javno propovijeda, a pogotovo za kadrovsku strukturu toga tijela.
Kakva je ta kadrovska struktura?
Takva da je čine gotovo isključivo muškarci. Što znači da se o krivom kurcu dosta često promišlja, a još češće – budući da je mahom riječ o muškim osobama starije dobi – snuje i mašta. Kao što znamo, udio žena u članstvu HAZU-a zadnjih godina oscilira između 10 i 13 posto, a to će reći da imamo posla s faktički ekskluzivnim muškim klubom.
Kako je taj postotak usklađen s ukupnim udjelom žena u poljima koje nazivamo znanošću i umjetnošću?
Usklađen je poput izvrnute rukavice. Recimo, prema podacima što ih je svojedobno iznio časopis Vox Feminae – a lijeni ih autor bezobzirno preuzima, uz znanje uredništva – 2020. godine je među svim doktorima prirodnih znanosti u Hrvatskoj bilo 55,5 posto žena. Sljedeće godine – 2021. – visoki je akademski stupanj postiglo 737 doktora znanosti, a od toga je žena bilo 399, odnosno 54,1 posto. U sektoru znanstvenog istraživanja i razvoja bilo je zaposleno 53 posto žena, u umjetničkim, kreativnim i zabavnim djelatnostima 50,1 posto, dok ih je u knjižnicama, arhivima, muzejima i ostalim kulturnim institucijama bilo 65,67 posto, i tako dalje, i tome slično.
Što nam ti podaci govore?
Ako prema važećim kriterijima Akademije “za redovnog člana može biti izabran znanstvenik ili umjetnik, državljanin Republike Hrvatske, čiji su rezultati i dometi na polju znanosti ili umjetnosti po svojoj visokoj vrijednosti općepriznati”, ispada da su žene na rečenim poljima prisutne koliko i muškarci (ili čak više od njih), ali su u pogledu “rezultata i dometa” ozbiljno limitirane, te su im “visoke vrijednosti”, koje bi bile “općepriznate”, praktički nedostižne. Drugim riječima: žene su manje vrijedne, pa ih je u članstvu HAZU-a, logično, deset puta manje nego muškaraca.
Što se onda za takve kriterije može reći?
Da su ti kriteriji krivi kurac. Odnosno da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti patrijarhalna jazbina u kojoj muška čeljad, draškajući se međusobno, razmjenjuje i pothranjuje vrlinu mizoginije. Normalno da će onda pažnja biti usmjerena na testosteronski uvjetovane teme, na obranu državne opstojnosti, na performanse kvalitetna domoljublja, na zaštitu nacionalnih interesa, na glancanje hrvatstva, dakle na krivi kurac, poput pouke o tome počinje li hrvatski povijesni grb crvenim ili bijelim poljem, ili je validno jedno i drugo.
Znači li to da je javno djelovanje HAZU-a i spolno uvjetovano?
Žene se, uz časne iznimke, u pravilu ne bave ćoravim poslom. Nedavno je, na primjer, u Hrvatskoj proglašen novi praznik, Dan zastave, a iza inicijative, pored poslovičnog HAZU-a, stajalo je udruženje pod nazivom “Braća Hrvatskog Zmaja”. Ne samo da žena tu ima koliko i maslina u Slavoniji, nego ne možemo ni zamisliti organizaciju koja bi se zvala “Sestre Hrvatske Zmajice” ili nekako slično. Uostalom, iz zone čistih muških fantazija proizlazi i udarnički napor Akademije da gradi konstrukt vlastite važnosti.
Kako se taj konstrukt manifestira?
Tako što će, primjerice, hrvatski umnici saopćiti da “ovom Deklaracijom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavljuje kraj stigmatizaciji različitih varijanata hrvatskoga povijesnoga grba i suvremenoj ideologizaciji povijesnih simbola općenito”. To što HAZU “objavljuje kraj stigmatizaciji”, objektivno govoreći, nitko ne jebe za suhu šljivu, no time se uopće ne remeti spomenički odnos akademika prema vlastitoj društvenoj ulozi. Naposljetku, ionako svi znaju da se ne radi o “kraju stigmatizacije” hrvatskoga grba, već nečega drugog.
Čega drugog?
HAZU zapravo apelira da se prestane s ocrnjivanjem Endehazije. Kao što je to činio legitimirajući ustaški pozdrav na zahtjev Vlade, ili tražeći od zemalja susjednih Hrvatskoj da podrže kanonizaciju kardinala Alojzija Stepinca, jer da im u protivnome treba uskratiti podršku za primanje u EU. Akademija naprosto smatra da Pavelićeva kvislinška država i njena nacistička ideologija ne smiju biti izložene ludilu “suvremene ideologizacije”, nego tretirane kao fatumi koji će se bezbolno uklopiti u slavnu i časnu hrvatsku povijest. U ovoj fazi rehabilitacije, vidimo, preko bijeloga kvadrata radi se na promociji ustaškoga znamenja.
Je li zbog toga kriv kurac završio u naslovu?
Za više informacija obratite se uredništvu lista, autor se ograđuje. Što se njega tiče, naslovna metafora (za koju ne snosi odgovornost) uspješno dočarava i mjeru društvene izlišnosti krovne ustanove nacionalne duhovnosti. Dakle ono što je Kristijan Jakopović, analizirajući Akademijine manifeste, memorandume, ukaze i slično, opisao kao “pogled mrtve prirode na društvo”.
Tko je Kristijan Jakopović?
Teolog-amater iz okolice Zadra, ljubitelj sportskog ribolova, koji je lani izgubio život pod kotačima vlaka.
I što još glede HAZU-a kaže taj Jakopović?
Kaže da “ta kosturnica nakrcana titulama i počasnim zvanjima, sa svojim lažnim historijatom, sa svojim apanažama i dodacima na penzije, sa svojim incestuoznim modelom samooplodnje, sa svojim monološkim tipom unutrašnje debate, naprosto nikome nije potrebna, čak ni kao punkt za osmišljavanje i intelektualnu doradu utvare hrvatstva. Samo što nitko nema volje položiti buket krizantema pred sjedište plemenskih mudraca”.
Što to ustvari znači?
Znači da se Akademija o hrvatskome povijesnom grbu oglašava iz hrvatskoga povijesnog groba.
