U okviru pratećeg filmskog programa jubilarnog, 70. Sterijinog pozorja u Novom Sadu, među ostalim, selektor Aleksandar Reljić odabrao je da publici prikaže i dokumentarni film Blum – Gospodari svoje budućnosti Jasmile Žbanić. Raspoloženje u publici bilo je očekivano: od suza do bijesa i prkosa.
Publici u Bosni i Hercegovini ovaj je film sasvim sigurno puno više poznat negoli publici u Srbiji. A odabir selektora da ga prikaže u Novom Sadu, srcu studentskih i građanskih protesta, koji traju duže od sedam mjeseci, zapravo je „pravo u sridu“. Jer upravo je Blum sidro za koje se studenti (potencijalno) mogu uhvatiti da bi zaista i postali gospodari svoje budućnosti.
Lik i djelo velikog Emerika Bluma svjedočanstvo su jednog vremena, vremena emancipacije kakva je sigurno nezabilježena u istoriji „ovih prostora“. Svjedočanstvo koje pokazuje da je prije svega bitno pobijediti zlo da bi se na pobjedi dobra mogla graditi budućnost.
Dakle, upravo suprotno od onoga što imamo u Srbiji, već četiri decenije: nacionalističku mitomaniju koja je duboko nekrofilna, i koja počiva na zlu i na porazu.
Zašto se odriču antifašizama?
Koja, da bi uopšte egzistirala i mogla piti krv svojim zaluđenim zombi-podanicima, poništava jedno od rijetkih emancipatorskih naslijeđa u svojoj istoriji – antifašizam jugoslovenskih naroda i narodnosti. Umjesto toga ona slavi Ratka Mladića. I četnike, ljotićevce, nedićevce, sve redom kvislinge i gubitnike iz Drugog svjetskog rata.
I tako dalje. Što je, s njihove strane, i potpuno logično, jer kad bi oni ikad bili nešto u životu da nisu zločinci i da se u zločinu i pljački ne kupaju. Iz takve mitomanije ne može nikad proizaći ništa dobro, jer prije svega počiva na – porazu.
Emerik Blum, kao simbol svih emerika blumova postratne socijalističke Jugoslavije, svoje je djelo gradio na pobjedi. I to ne bilo kakvoj pobjedi, već veličanstvenoj pobjedi jugoslovenskih partizana – jedinog aututentičnog i autohtonog antifašističkog pokreta u porobljenoj kontinentalnoj Evropi u Drugom svjetskom ratu. Emerik Blum, čovjek koji je preživio i probio Jasenovac. Čovjek koji je u ratu izgubio cijelu porodicu, jer su ih nacisti pobili.
Takvih ljudi mogao bih iz „onih vremena“ nabrojati samo iz svog neposrednog porodičnog okruženja najmanje cijelo tuce. Jedan je bio predratni učitelj pa je, nakon što je podigao ustanak i pobijedio, cijeli svoj život učio i učio ekonomiju.
Jer je uloga ambasadora bila prije svega da budu ekonomski ambasadori. Država je, naime, imala jasnu vanjsku politiku koje se ambasadori nisu imali razloga stidjeti. A njihovo je bilo da toj državi obezbjede velike izvozne poslove.
Sve naše „fildžan-države“
Jedna je bila prvoborkinja, od prvog dana „u šumi“, predratna SKOJ-evka, AFŽ-ovka koja je preživjela tifus i koja je svoje šestoro djece obrazovala i učinila ih sjajnim ljudima. I koja je pod stare dane preživjela opsadu Sarajeva.
Jedan je čitav svoj život ugradio u izgradnju i kasnije uspješno poslovanje uljare, kao da je njegova, kao što je Blum ugradio sebe u Energoinvest ili u to da Sarajevo dobije zimske olimpijske igre. Jedna je bila nastavnica godine, uvijek posvećena svojim učenicima, prije svega i u potpunosti…
Svi ti ljudi, naši uzori, bili su prije i iznad svega – pošteni. Pošteni na način koji je danas vjerovatno teško objasniti u korumpiranim, što znači pokvarenim društvima. Pošteni ne samo zato što nisu krali, već zato što su sebe ulagali u, kako se to ono danas kaže, „javni interes“, ili starijim rječnikom govoreći, u „opšte dobro“.
I zato je film o Blumu zapravo nešto što bi pobunjeni studenti u Srbiji morali pogledati. I ne samo oni, već i svi ti mladi ljudi u ovim fildžan-državama koje su nastale nacionalističkim kasapljenjem emancipatorske Jugoslavije.
I jednako tako, mi stariji nemamo dobar pristup prema mladima, kada je jugoslovensko iskustvo u pitanju. Pa smo zapravo propustili šansu svojim patroniziranjem kako je „u naše vrijeme sve bilo puno bolje“. To jeste tačno, bilo je daleko humanije. Ali ne možeš mladom čovjeku reći da je tvoje vrijeme bolje od njegovog. Sjećamo se, bili smo mladi, nerviralo nas je to strašno, slušali smo taj „žal za mladost“ od naših roditelja.
Mentalitet prosjaka – to nismo mi!
Zato su veće šanse da će mladi to sami iskopati iz prošlosti i ukapirati. Da će, gledajući Bluma i čitajući o istoriji socijalističke Jugoslavije, shvatiti da se i te kako imaju na šta osloniti. I da mentalitet prosjaka koji smo razvili u posljednjim decenijama, dok smo čekali da nam neko iz „razvijenog svijeta“ ubaci hranu u kljun, nije nužno naš mentalitet.
I da je „mentalitet“ zapravo jedna kretenska riječ. Jer mentalitet je taj fatalizam da smo mi na Balkanu osuđeni da budemo zemlja „krvi i meda“. Da se ovdje vazda ratovalo jer se nad nas nadvilo nekakvo prokletstvo. „Balkanizacija“, kako su to zgodno skovali evropski kolonijalni šovinisti.
Kao da svaka stopa te „razvijene“ Evrope nije stostruko više natopljena krvlju od „ukletog“ Balkana. Jer tridesetogodišnji, stogodišnji i ostali vječiti ratovi zaobišli su nas na Balkanu.
Ne zato što smo bolji od drugih, nego zato što to jeste istorijska činjenica, da sada ne ulazimo u razloge.
Pobijediti zlo
Emerik Blum pokrenuo je – doslovno na ledini – „Energoinvest“, globalnu kompaniju s milijardama dolara profita koja je funkcinisala po modelu socijalističkog samoupravljanja u kojem su radnici donosili odluke i dijelili profit. Blum nije htio zapošljavati strane stručnjake, već je odabrao da na toj istoj ledini počne obrazovati domaće stručnjake. U ruralnoj, nepismenoj Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Blum je, međutim, vjerovao u to čemu je posvetio život. Vjerovao je da je ljudima koji su takvu pobjedu ostvarili u ratu „more do koljena“. I da poslije toga mogu doslovno sve. Emerik Blum je, dakle, bio vizionar. A da biste imali viziju potrebna vam je ideja u koju čvrsto vjerujete. I koja je, prije svega, humana.
Emerik Blum je, kažu, bio čudo. Možda jedno od najvećih jugoslovenskih čuda, ali ipak samo jedno od čuda. A kad postoji toliko čuda na jednom mjestu to onda – zar ne – prestaju biti čuda i postaju normalnost. I moralnost. To doba je po svemu bilo izuzetno. I nisu ga takvim učinili marsovci, nego pobjednici.
„Pokazali smo na jednoj radnoj projekciji film generaciji moje kćerke. Izašli su iz kina ‘leteći’ od zanosa. Mislili su da gledaju film ‘naučne fantastike’“, ispričala je jednom prilikom rediteljka Jasmila Žbanić.
I prije svega zbog toga je važno da studenti pobijede zlo koje hara Srbijom i regionom već četiri decenije. Kada u tome uspiju, onda su sva čuda moguća, ako njihova pobjeda bude zasnovana na emancipaciji. I onda će to prestati biti čuda. Već običan, dobar život.
