Dragan Markovina: Što je ZAVNOBIH danas?

Ideali današnjeg vremena, ako ih takvima uopće možemo zvati, su da živimo jedni pored drugih, afirmirajući samo tradicionalne kulturne forme i vrijednosti antimodernizma, zatvoreni unutar vlastitih zajednica i bez ideje da zajedno gradimo bolji svijet.

Osamdesetu godišnjicu ZAVNOBIH-a, koju bi neka ozbiljnija zemlja i društvo dočekali s ozbiljnim raspravama o toj temi, ponajprije o samom sadržaju odluka tog tijela i duha vremena koje ju je iznjedrilo, Bosna i Hercegovina je dočekala podijeljenija nego ikad od okončanja rata i s odlučnošću Milorada Dodika da napravi sve što može, ne bi li doveo zemlju do sukoba i praktičnog raspada. Posve sam čak siguran da povijest politologije ne pamti slučaj da netko vlastitim koalicijskim partnerima s kojima vodi zemlju organizira sačekušu u vidu demonstranata i na ulici i kordona policije i onemogući im makar i simbolički čin proslave Dana državnosti u Banjoj Luci. Jednako kao što ta ista znanost ne pamti slučaj da se istovremeno u javnim debatama naglašava važna pa i presudna uloga Srba u samom ZAVNOBIH-u, a onda se potpuno negiraju važnost i sadržaj tamo donešenih odluka. To što ga i bošnjački nacionalisti tumače samo u ključu državotvornosti, a hrvatski kroz prizmu konstitutivnosti jeste također pogubno, ali nije ni blizu toliko opasno kao ono što uporno radi Milorad Dodik u naumu da zemlju dovede do ruba sukoba.

No, bez obzira što sve ovo znamo i što ne otkrivam ništa novo, osamdeseta godišnjica rođenja zemlje jeste povod da se razmisli o njenom sadržaju i budućnosti, za što mi neočekivano pomaže zaboravljeni pano iz doba Olimpijade koji je ostao zaboravljen i netaknut od postavljanja na platou kraj Željezničke stanice u Sarajevu i kojeg prvi put uočavam upravo na Dan državnosti, dolazeći na tribinu povodom tog dana u Sarajevo.

A na toj ploči vidimo sve. I svijetlu prošlost, odnosno kartu Sarajeva s legendama za praćenje Zimskih Olimpijskih igara i nenadmašnog Vučka, zatim vidimo rupe od metaka kojim je simbolički pucano u ideju olimpizma i samog Sarajeva, potom vidimo rđu, zaboravljenost i zapušenost, odnosno nedostatak bilo kakve budućnosti, kao i brige o prošlosti.

Da stvari budu dodatno naglašenije, upravo u sedmici 80. godišnjice ZAVNOBIH-a, HRT je emitirao treću epizodu, treće sezone dokumentarnog serijala ‘Betonski spavači’, posvećen kompletno izgradnji i stvaranju radničke, modernističke i socijalističke Zenice, ostvarenog utopijskog grada arhitekta Juraj Neidhardta i režima koji je imao ideju o zajedničkoj budućnosti. I malo kada se stvarnost tako grubo narugala prošlosti i optimizmu jednog doba. Jer kad s jedne strane stavimo sliku zapjenjenih banjalučkih prosvjednika, s druge samo mahanje državnim zastavama kao jedinim smislom, a s treće priču o izgradnji Zenice, sve s bitnom ulogom pozorišta u životu radnika i građana, mi praktično u izravnom prijenosu gledamo degradaciju svih vrijednosti na kojima je ZAVNOBIH i nastao. A to su antifašizam, modernizam, bratstvo među narodima i afirmacija radničke klase. Od svega navedenog, u današnjoj su Bosni i Hercegovini, kao i u svim postjugoslavenskim državama uostalom, ostali samo tragovi i onaj solidan, ali manjinski postotak građana kojima je do tih vrijednosti i tragova stalo.

Bez imalo želje da glorificiram težak fizički rad i život rudara ili da se prodajem za tvorničkog radnika, ali za mene su i ZAVNOBIH i ideja Bosne i Hercegovine, sadržani u onom natpisu na zgradi Doma sindikata u Sarajevu na Skenderiji. Taj natpis koji ima i latiničnu i ćiriličnu verziju na neki dirljiv način govori o ideji jednakosti naroda, o solidarnosti i društvu skrojenom po mjeri radnika i običnog čovjeka, jednako kao što svojim logom, odnosno vizualnim identitetom, ukazuje na modernost ideje koja je iza tih sindikata stajala.

Nitko na kraju krajeva nije toliko naivan da zaključi kako su svi navedeni ideali ostvareni u pravoj zavnobihovskoj Bosni i Hercegovini iz socijalističkog razdoblja, ali su kao ideali i postojali i bili zapisani, bivajući vrijedni toga da prema takvom društvu probamo stići. Ideali današnjeg vremena, ako ih takvima uopće možemo zvati, su da živimo jedni pored drugih, afirmirajući samo tradicionalne kulturne forme i vrijednosti antimodernizma, zatvoreni unutar vlastitih zajednica i bez ideje da zajedno gradimo bolji svijet.

Može i tako, uostalom i više je nego očito da može, ali čemu to?

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Ideja „bosanskog naroda“ i „Bosanske nacije“ bila bi obična politička egzibicija dokonih intelektualaca da joj Enver Halilović nije dao doktrinarnu formu. To je njegova velika...