Dream team

Količina opačina počinjenih u moje ime hiljadu je puta veća od zbroja dobrih i korisnih djela. Ja, Republika Hrvatska, pretvorena sam u univerzalno pokriće za neprestanu produkciju sranja. Nitko normalan to ne može izdržati. Čim čujem frazu "u ime Republike Hrvatske", spremam se za novu rundu silovanja.

“Zašto na onoj tabli stoji moje ime, kad ja nemam ništa s tim? Zašto ne piše Andrej Plenković, nego piše Republika Hrvatska?” kaže gospođa neodređene dobi, sugestivno se naginjući ka sugovorniku.

“Na kojoj tabli?” upita Andrej Plenković, dosta bojažljivo.

“Na onom semaforu u centralnoj sali zgrade UN-a”, podvikne gospođa. “Tamo lijepo stoji da je Republika Hrvatska među 14 šupačkih zemalja koje su glasale protiv UN-ove rezolucije o humanitarnom primirju u Gazi. I sad idu očekivani i zasluženi komentari: Republika Hrvatska je bijeda od države! Republika Hrvatska se Americi i Izraelu uvlači u dupe! Republika Hrvatska je primjer beskičmenjaštva! Republika Hrvatska ne može se bez dozvole tutora izjasniti čak ni za obustavu vatre! Republika Hrvatska i nije samostalna država, već kolonijalni isprdak! Mada ja nisam ni luk jela ni luk mirisala. Nego kusam tvoja govna, mladiću!”

“A vi ste?” s još više strepnje upita Plenković.

“Republika Hrvatska”, reče Republika Hrvatska.

“A to…” zaprepašteno promrsi. Sjedili su stolom u polupraznoj kavani, uz škrtu rasvjetu i udaljeni žamor. Ne zna kako se tu zatekao. Zadnje čega se sjeća je da se mrtav umoran bacio na krevet, ne skinuvši čarape, a nakon toga samo gusti mrak.

“Toga mi je već puna kapa!” nastavi prijekim tonom Republika Hrvatska. “Zašto svaka vucibatina misli da u moje ime može odlučivati što god joj padne na pamet? Toliko je svinjarija počinjeno pod firmom Republike Hrvatske da bih ti mogla nabrajati do jutra. Pa tako i ova. Tebe će za deset godina svi zaboraviti, a moje ime na onoj sramotnoj tabli bogami neće. Reći će: Republika Hrvatska? To je ona balkanska država-sluškinja, ona ljiga od zemlje koja, da bi se ulizala Americi i Izraelu, glasa čak i protiv prestanka krvoprolića.”

“Gospođo”, prekine je Andrej Plenković, “vama je potrebna pomoć.”

“Kakva pomoć?”

“Medicinska.”

“Ah, ti bi me smjestio u ludnicu?” osmjehnu se Republika Hrvatska. “A zbog čega, molit ću?”

“Očito umišljate da ste Republika Hrvatska.”

“Ja umišljam?!” iskreno se začudi Republike Hrvatska. “Ideš dotle da vlastite probleme pripisuješ meni. Ti to umišljaš, mladiću! O čemu postoje i materijalni dokazi. Jesi li ti donio odluku da se glasa protiv rezolucije UN-a o primirju, jer su tako naložili iz State Departmenta? Jesi. I što je onda pisalo na semaforu? Da je protiv rezolucije Republika Hrvatska! Molim te lijepo! Tko se dakle služi lažnim identitetom, ti ili ja?”

“Nije mi jasno što se događa”, procijedi Plenković pokušavajući ustati, bezuspješno. “Sjećam se samo da sam pao u krevet, i onda gusti mrak…”

“Normalno da je bio mrak. U debelom crijevu Joea Bidena još nisu uveli električnu rasvjetu… O, evo nam Ilije!”

Uto se kod stola ukaže Ilija u uštirkanoj konobarskoj odori, s pozamašnim pladnjem u lijevoj ruci: “Što biste popili?”

“Ništa za mene”, reče Plenković. “Upravo odlazim.”

“Žao mi je”, sućutno će Ilija. “Ali sjeli ste na mjesto predsjednika Vlade Republike Hrvatske.”

“Pa šta?”

“Odatle možete otići samo ako date ostavku. Pravilo kuće. U protivnome, pametnije vam je naručiti piće.”

“Zašto bih dao ostavku? I to na prijedlog nekog konobara?”

“To i kažem. Bolje vam je otvoreno popričati s Republikom Hrvatskom, uz čašicu. Kad ste već sjeli na mjesto predsjednika Vlade.”

“Ne želim sudjelovati u ovoj farsi!” drekne Andrej Plenković. Pokušava opet ustati, ali stražnjica se ne odvaja od sjedala. Mišići su paralizirani, noge olovne, tijelo nemoćno.

“U redu”, reče Ilija. “Donijet ću formular za ostavku. Već je popunjen, vi samo potpišite.”

“Ilija, donesi mu dupli pelinkovac, a meni ono moje”, presiječe Republika Hrvatska, na što Ilija nestane uz blagi naklon. “Sad vidiš kako je meni, a? Kad ti netko kidnapira volju!” odbrusi u smjeru pokunjena premijera.

Ovaj šuti kao bubica, zatravljen činjenicom da se ne može pomaknuti.

“Dosta je meni toga!” nastavi Republika Hrvatska. “Kad se sjetim svih gadosti što su ih razni nikogovići poduzimali ‘u ime Republike Hrvatske’ dođe mi da povraćam. Onaj manijak iz Slavonije je ‘u ime Hrvatske’ likvidirao civile, nalijevao ih sumpornom kiselinom. Onaj s Mirogoja je ‘u ime Hrvatske’ prognao dvjesto tisuća Srba, da ne spominjem agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ili pljačku narodne imovine… A to su kapi u moru. Količina opačina počinjenih u moje ime hiljadu je puta veća od zbroja dobrih i korisnih djela. Ja, Republika Hrvatska, pretvorena sam u univerzalno pokriće za neprestanu produkciju sranja. Nitko normalan to ne može izdržati. Čim čujem frazu ‘u ime Republike Hrvatske’, spremam se za novu rundu silovanja.”

“Pardon, ja u tome nisam sudjelovao…”, ipak se odvaži progovoriti Andrej Plenković.

“Šta nisi?! Možda nisi prvi koji me sramoti, ali bogami nisi ni najmanje poguban! Svaki put kada putuješ u inozemstvo osjećam se kao prostitutka koju velikodušni svodnik prodaje budzašto. Nema svjetskog moćnika kojemu nisi nudio moje usluge. Tvoj koncept ‘vanjske politike Republike Hrvatske’ svodi se na kontinuirano gaženje mog dostojanstva. Zaključno sa šupačkim glasanjem protiv UN-ove rezolucije o Gazi.”

“Mi smo bili protiv te rezolucije zato što…”

“Tko ste to mi? Je li ti to sebi persiraš? Ili si možda mene nešto priupitao? Ili bilo koga drugog? Možda Sabor? Čujem da ni predsjednika nisi konzultirao, mada te na to obvezuje Ustav…”

“Bili smo protiv jer u rezoluciji nije stajala jasna osuda zločina Hamasa.”

“Daj nemoj me zajebavati, Andrej!” plane Republika Hrvatska. “Što god da je pisalo u tom dokumentu, pa i oštra osuda Hamasa, glasao bi onako kako se naredi iz Washingtona. To svi znaju. Svima je poznato koliko ste autonomni ti i onaj tvoj sakupljač životinjskih leševa, kako se zove, Grlić Madman…”

Radman…”

“Dobro, svejedno… Otkud vam to pravo? Tko vam daje pravo da mene, Republiku Hrvatsku, tako besramno blatite i izvrgavate ruglu?”

“Kako tko?” reče Plenković. “Pa mene su izabrali hrvatski građani.”

“Što bi mene bolio đon za hrvatske građane?” raširi ruke Republika Hrvatska. “To je marva koja zbog nekog razloga umišlja da ima pravo birati tko će odlučivati u moje ime. I to jednom u četiri godine. Ja sam barem osvijestila činjenicu da me mučki zloupotrebljavaju. A oni ni to!”

Za kavanskim stolom nastane neugodna tišina, još teže podnošljiva jer se ni Ilija nije pojavljivao. Zagušljivo je. Tko su, uostalom, ostali gosti? Možda za nekim od susjednih stolova Republika Srbija divani s Aleksandrom Vučićem?

“Što ustvari hoćete od mene?” naposljetku upita Andrej Plenković.

“Ništa naročito”, reče Republika Hrvatska. “Samo da otvoreno priznaš svoj zulum. I kažeš nešto prigodno. Nemam pojma, na primjer: Ja sam ništarija koja srozava ugled Republike Hrvatske!”

“Zašto bih to rekao?!” zgrane se Plenković.

“Zato što inače nema buđenja”, dobaci Ilija, koji se odjednom pojavio s naručenim gorivom: dupli pelinkovac za premijera, dupli burbon za Republiku Hrvatsku. “Pravilo kuće. Kada već ostavka nije u optjecaju, jedino provala iskrenosti vodi u prekid sna. Kratki bljesak istine i noćna mora prestaje!”

“Ne navaljuj, Ilija, možda se dečku sviđa da odspava u mome društvu do kraja mandata”, kaže Republika Hrvatska, pa Ilija nestane uz blagi naklon.

Andrej Plenković kalkulantski zuri u Republiku Hrvatsku. Vidi da i ova pokeraški zuri u njega. Grašci znoja izbijaju mu iz svih pora, natapaju i čarape što su greškom ostale na nogama. Neizdrživo je vruće u ovoj kavani. Osvrne se preko ramena, provjeravajući ima li svjedoka. Izgleda da nema.

“Ja sam ništarija koja srozava ugled Republike Hrvatske”, reče konačno.

“Kako, molim?”

“Ja sam ništarija koja srozava ugled Republike Hrvatske!” ponovi nešto glasnije Plenković.

“Eto”, odahne Republika Hrvatska. “Je li to bilo teško?”

“I što ste ovim dobili?” upita premijer, već napola budan.

“Baš ništa. Ali je zgodna rečenica za finale teksta.”

“Kakvog teksta?”

“Ako ti, Plenkoviću, sebi uzimaš pravo da bez dopuštenja nastupaš u ime Republike Hrvatske, može to i potpisani novinar.”

Novosti

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Posljedice Plenkovićevog skretanja bijedne naše oštro udesno tek dolaze na naplatu. Knjiga “Holokaust u Zagrebu” je jeziva opomena o koju se ne bi smio oglušiti...
Kada Tonino Picula i Stephen Bartulica zahvaljujući vašim glasovima steknu pravo na mjesečna primanja koja su desetak puta veća od prosječne plaće u Hrvatskoj, razlika...
Ne sanira li se tzv. slučaj Pupovac u ovih tjedan-dva saborske stanke, moguća je destabilizacija vladajuće većine i prije no što se očekivalo. Istodobno, Hrvatskim...
"Pa nemoš ti ka pičkulinac od devet godina svatit program Houmlend muvmenta, čoviče! To je za tebe teška filozofija!" Kane Šteta je rekao: "Kako ne...