Uostalom, kad je on bio uviđavan? Ni sad mi ne da mira jer želi da uđe u moj svjetonazor, iznova da me kinji. Kiša je stala i otvaram prozor. Brzinom olujnog vjetra eto njega, spremnog da zaposjedne moju nutrinu, posljednji put da se skutri u moj uskovitlani mikrokosmos. Stavlja mi do znanja što hoće time. Doduše, već je i u bolesti, smrtnoj bolesti, samo što ne izdahne, vječiti osamljenik i otpadnik. A ja želim da se ova komedija sa dvostrukim identitetom završi. Dok osjećam njegovo usahlo tijelo on mi drhtavom rukom pruža oveći koverat. A u njemu…
Iza pet ujutro modra je zora prepuna vlage od koje škripe zglobovi. Pristavljam gorku kafu i sjedam za sto, pismo guram po strani, da u tišini oronulog doma odbolujem neopozivu namjeru: Sandro će ovih dana umrijeti. Njegov sivi koverat otvoriću naknadno, sad mi ostaje da smislim kako i kamo da sklonim njegove zemne ostatke koji se gotovo otapaju, izmiču mojoj namjeri da ih, bar iz sažaljenja i hrišćanske samilosti, održim u komadu. Moram znati kamo ću sa tom gomilom kostiju, kožurine i satrulog mesa. Niko mi nema pomoći. Ne! U želji sam da konačno ostanem sam. Jer je duša njegova definitivno (o! ja to najbolje znam) otišla đavolu u naručje. Andio Gabrijel je, izgleda, posustao, više se ne naziru njegovo iskrivljeno koplje i sparušena krila.
Uselio se úme davne pedesetdevete, nekoliko dana nakon posjete Josipa Broza Tita Porto Hendeku. Držeći u rukama glasilo, koga sam nakratko posudio sa kioska, gorko sam se smijuljio sadržaju izvještaja: Tito stiže. POBJEDA je tada izlazila jednom sedmično. Na posljednjim stranama novina je vrvila od čitulja, banalnih zahvalnica mrtvima, sva urešena petokrakim zvijezdama i pokojim krstom nad fotosima brkatih fosila, bâba i djece. Taj dio POBJEDE zvali smo „istinitim stranicama“, ostalo je bila ideologija. Oskudna sadržinom, sva od klišea, punana političkog dodvorstva i plemenske folkloristike, još tada je, pojedinim izvještajima „sa terena“, ta novina najavljivala buduću zlokobnu ulogu medija, krunskog raspirivača nacionalne i vjerske mržnje, osobito nakon napada na Dubrovnik, devedesetih godina proteklog vijeka.
(PRVI PUT U PORTO HENDEKU Pobjeda, br.41, 20 septembar, 1959: „I pored toga što je jutro nagovještavalo kišu i vjetrovito vrijeme, kolone građana iz raznih pravaca i sela, u kojim je preovlađivala šiptarska narodna nošnja, žurila je u pravcu Porto Hendeka. Tito treba da posjeti ovaj kraj. Tito prvi put u Porto Hendeku – to se ne može propustiti. Svi drumovi i prilazi pretvorili su se u bujice i rijeke naroda slijevajući se prema pješčanoj plaži. Iza zidina Starog Grada, nešto prije petnaest časova, pojavio se razarač KOTOR. Predsjednik Tito je sa razarača prešao na torpedni čamac i uputio se prema pristaništu. Tu ga je sačekao predsjednik varoši Andrija Petričević i zaželio mu dobrodošlicu. Dočeku su prisustvovali istaknuti politički radnici ovoga kraja.
Praćen od predsjednika Narodne skupštine Crne Gore Blaža Jovanovića i ostalih rukovodilaca koji su pristigli iz Tivarija, Predsjednik Tito se uputio prema rivi na kojoj ga je dočekalo nekoliko hiljada građana oduševljenim pozdravima dobrodošlice i poklicima bratstvu-jedinstvu i socijalističkoj Jugoslaviji. Tito, vedar, raspoložen, otpozdravljao je niz put poredanom narodu koji ga je zasipao cvijećem. Potom se uputio prema hotelu GALEB, gdje je u čast visokog gosta priređen prijem. Predsjedniku na dar predat je umjetnički rad Rista Stijovića. Predsjednik Tito se toplo zahvalio. U razgovoru sa rukovodiocima komune ukazao je na izvanredne mogućnosti za razvoj poljoprivrede u tom kraju i naglasio nužnost većeg angažovanja na tom poslu, uzimajući u obzir turističke prespektive sredine i potrebe tržišta. Prva posjeta Predsjednika Republike Jugoslavije ovoj zajednici završena je srdačnim poklicima i mahanjem ruku naroda, dok se Tito ukrcavao na brod.
Sada, nekoliko decenija nakon posjete suverena osjetih u želudcu kiseli žalac gorčine, oštri ubod uspomene. Nekoliko dana prije Titovog dolaska malom primorskom mjestu, u Porto Hendeku se desio događaj koga suv novinarski izvještaj nije ni izbliza mogao prenijeti. Živahni dječak, mlađani sanjar-pisac, bio je tada zatočen sa gomilom zbunjenih i prestrašenih mještana, slušajući kroz rešetke prozorčeta eho okupljenog naroda. Pokupili su me sa ulice zajedno sa dvojicom mještana sa francuskim kapama na glavi, i odveli u zgradu preko puta naše kuće, u mjesni zatvor, ne objašnjavajući ništa, gurkajući nas u leđa među ostale zatočenike kao jogunastu magarad. Nisu nas tukli, nisu govorili, samo smo, spotičući se uz stepenice, osjećali ubod njihovih prstiju u leđa. Bili su u civilu. Malo je ko od pritvorenika posve razumio razlog zbog koga se našao stiješnjen u prostoriji, ali je ponekom sinula misao da su zatočeni zbog posjete najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Bili smo sumnjivi „po nekom osnovu“. Jedino je Sandru Galebu sve bilo jasno: tada sam, u dubokom, širokom, dugom uzdahu koji se uvlači u moja prsa, osjetio da dobijam dvojnika.
(odlomak)
