Foto: Tena Erceg
U atenskoj knjižari La Bibliotheque na barskoj stolici iza pulta sjedi njezin vlasnik Vasos. Puši cigaretu i promatra što se događa u knjižari i na ulici ispred. Odjeven je u crno, kao i većina stanovnika Egzarhije, kultnog ili notornog anarhističkog kvarta u srcu Atene, ovisno o tome koga pitate.
Dok listamo stripove, osjećamo težinu Vasosovog pogleda kojim nas procjenjuje. Kasnije ćemo, u intervjuu koji je dva mjeseca ranije dao dnevnom listu I Avgi, pročitati da turiste koji mu zalaze u knjižaru dijeli na dvije kategorije; ona većinska, kaže, “ne zna ni kako se knjiga drži u ruci. Tretiraju ih kao jabuke i naranče u voćari, stišću ih da vide jesu li sočne.” Ali “ima i ona manjina za koju se vrijedi boriti”, rekao je grintavo I Avgiju.
U najavi o rušenjima u kvartu sudjelovao je i ministar zdravstva, kao da se radi o nekoj bolesti. Sam Micotakis otvoreno je rekao da vlada mora uništiti fizičku Egzarhiju ukoliko želi uništiti onu pravu, misaonu – kaže Mata Kastrisiou
U Egzarhiji gotovo da nema drugih dućana osim onih s hranom, muzikom, knjižara i antikvarijata. Za standardni šoping valja potegnuti u južnije dijelove, bliže Akropoli. Ti su kvartovi već podlegli gentrifikaciji i turistifikaciji koje haraju gradom otkad je zemlja prije 15-ak godina zapala u dužničku krizu. Egzarhija je posljednja linija fronta.
Pred Vasosovom su knjižarom drvene klupe s jastucima, tamo se može sjediti i čitati bez da se išta kupi. Odasvud prodiru rascvjetale biljke. Stotine tegli s cvijećem nehajno su razbacane po cijelom kvartu, zalijevaju ih svi. Svaki kvadratni centimetar zida svake neoklasicističke kuće ili višekatnice izgrađene prije pedesetak godina prekriven je grafitom, muralom ili plakatom političkog sadržaja. Uz nebrojene domaće ljevičarske organizacije, svoje “ispostave”, uglavnom kafiće u kojima se može i prezalogajiti, imaju i kurdski i turski komunisti.
Dvadesetak koraka dalje od Vasosove knjižare koči se petmetarska metalna ograda iza koje je zarobljeno osamdesetak stabala. To je jedini trg u ovom starom kvartu uskih ulica, slavne prošlosti i prčevitih stanovnika koje nijedna vlast nije uspjela staviti pod kontrolu. Prvi protest zabilježen je još u pretprošlom stoljeću; studenti su se pobunili protiv uvoznika šešira. “Domaći šeširi, čak i ako ništa ne valjaju!”, “Samo je jedan neprijatelj – strani šeširdžija!”, tako su se autori stripa što smo ga kupili u Vasosovoj knjižari našalili s 19-stoljetnim ustankom protiv stranog kapitala.
Ograda koju je prisiljen gledati iz svoje knjižare tu je već skoro godinu dana, a diljem kvarta, naročito oko trga, raspoređeno je dvjestotinjak policajaca. “Običnih” i interventnih, pripadnika jedinice Delta koju je bivši premijer Aleksis Cipras iz Sirize bio raspustio, da bi je njegov nasljednik Kiriakos Micotakis ponovno oformio. U punoj ratnoj spremi, s kacigama, štitovima, pendrecima i spremnicima sa suzavcem, s dvadesetak tisuća stanovnika kvarta gledaju se preko nišana svakog trenutka svakoga dana.
Policija od njih čuva ograđeni trg kako bi, po planu iduće godine, tamo mogla započeti gradnja stanice metroa. Sredinom kolovoza prošle godine, kada je dobar dio stanovnika bio na otocima, vlada Micotakisa – zajedno s gradonačelnikom Atene koji mu je nećak – u kvartu je provela blickrig.
Pod okriljem noći na brzinu su podignute metalne barikade iza koji su ostala zgužvana stabla, klupe na kojima su se ljudi družili, sprave na kojima su se igrala djeca. Vidjevši što se događa, te su se noći neki stanovnici rasplakali. S radnicima je došla i policija i više nije otišla. Posjedite li malo na štekatu ili na klupi, vidjet ćete ih kako periodično promarširaju u grupama od po desetak, jedna grupa odlazi da bi je zamijenila druga.
Planovi za uvođenje četvrte linije metroa u Ateni postoje još od 1980-ih, no realizacija ideje započeta je tek 2018. godine, i to u vrijeme vlade Aleksisa Ciprasa. Trg u Egzarhiji nije jedini koji će zbog gradnje metroa biti uništen, u gradilišta ih je već pretvoreno pet-šest. Za onaj egzarhijski stanovnici, urbanisti i arhitekti već su tada predložili alternativnu lokaciju, koju vlast ne prihvaća – da se ona izgradi nekoliko stotina metara dalje kod Nacionalnog arheološkog muzeja. Planirana lokacija, naime, jedan je od dva preostala javna prostora u kvartu.
Drugi je obližnje brdašce Strefi, koje se također planira gentrificirati uvođenjem “bolje” rasvjete, ogradom koja će onemogućiti slobodan pristup, nadzornim kamerama. Brdo zasad od bagera čuvaju igrači i navijači nogometnog kluba Zvijezde Egzarhije, legendarni po uzvikivanju antikapitalističkih parola s tribina.
Nova demokracija ima hegemonijski plan da iz kolektivne memorije izbriše kompletno nasljeđe društvenih i političkih borbi od 1970-ih naovamo – govori nam Giorgos, sveučilišni profesor koji živi 20-ak kilometara od Atene, ali je skoro svaki dan u Egzarhiji
Već nekoliko tjedana nakon što je došla na vlast, Micotakisova vlada kao jedan od prioriteta odredila je “čišćenje” Egzarhije od kriminala i droge, iako na njezinim ulicama nema ni jednog ni drugog.
Dok se u drugim dijelovima grada mogu vidjeti narkomani kako leže na ulici – a jedno od najčešćih mjesta upravo su područja oko stanica metroa – u Egzarhiji toga nema. Anarhisti već desetljećima dilere drže podalje od kvarta, uspješnije nego što to drugdje radi policija.
Čim je trg okupiran izbili su i protesti, organizirane su straže kako bi se zabilježio svaki pomak na gradilištu. Metalna ograda oko trga i danas je prekrivena grafitima i transparentima u kojima se iznajmljivačkoj platformi Airbnb poručuje da ne dolazi, a turistima da žitelji nisu lokalna atrakcija.
Radovi su obustavljeni nakon što su stanovnici podnijeli sudsku tužbu jer su započeti bez nužnih dozvola, poput studije utjecaja na okoliš. Skupština stanara održava se jednom tjedno, a redovito se viđaju i s predstavnicima drugih kvartova koji su na udaru gentrifikacije.
– Grupa odvjetnika podnijela je tužbu u ime 50 stanovnika Egzarhije. Sudska odluka je trebala biti donesena u svibnju ali je odgođena za rujan, odnosno nakon izbora – objašnjava nam Mata Kastrisiou, pjesnikinja i dramska umjetnica koja u Egzarhiji unajmljuje stan. Opisuje dobru staru koruptivnu spregu između izvršne i sudske vlasti, a ne treba zaboraviti ni onu medijsku.
U vodećem konzervativnom dnevniku Kathimerini jedan je kolumnist borbu stanovnika ovog kvarta usporedio s onom američkih starosjedilačkih naroda protiv izgradnje željeznice 1860-ih: “Nisu mogli preživjeti napredak civilizacije koji je sa sobom donijela željeznica, a isto to brine i domoroce iz Egzarhije.”
Izgradnja ove stanice metroa, dragulja u kruni Micotakisove agende zakona i reda, nije međutim stvar ni samo te agende, ni crvenog tepiha koji je njegova vlada prostrla spekulativnom kapitalu. U pitanju je, prije svega, njezin simbolički i povijesni značaj, politička moć koju režim nad njima želi uspostaviti.
– U najavi o rušenjima u kvartu sudjelovao je i ministar zdravstva, kao da se radi o nekoj bolesti. Sam Micotakis otvoreno je rekao da vlada mora uništiti fizičku Egzarhiju ukoliko želi uništiti onu pravu, misaonu – priča Mata, pa dodaje i da u premijerovoj Novoj demokraciji ima dosta bivših članova neonacističke Zlatne zore, koja je nedavno zabranjena.
– Zlatna zora ima dugu povijest sukoba s anarhistima i ovo im je prilika da se s njima obračunaju – objašnjava Mata.
– Nova demokracija ima hegemonijski plan da iz kolektivne memorije izbriše kompletno nasljeđe društvenih i političkih borbi od 1970-ih naovamo – govori nam pak Giorgos, sveučilišni profesor koji sada živi 20-ak kilometara od Atene, ali je skoro svaki dan ovdje. Referira se na pobunu protiv vojne hunte 1973. godine na obližnjem Politehničkom fakultetu. Na vrhuncu pobune tenkovi su upali u zgradu fakulteta, ubijena su 23 studenta. Sljedeće godine hunta je pala, a demokratski izabrana socijalistička vlada 1982. donijela je Zakon o akademskom azilu kojim se policiji zabranjuje ulazak u kampuse. Poništio ga je Micotakis čim je 2019. došao na vlast.
U prvoj polovici 1980-ih vlada je donijela i zakon kojim se studentima omogućava da sudjeluju u upravljanju sveučilištima, pa sada političke stranke imaju svoje predstavnike u studentskim tijelima koji se biraju na izborima. Praktički neprekinuto najviše predstavnika imaju komunisti (KKE), stranka koja na parlamentarnim izborima obično dobije između pet i sedam posto glasova. Većina studenata protivi se privatizaciji obrazovanja, privatna su sveučilišta u Grčkoj ustavom zabranjena. No Micotakisova vlada to će izmijeniti ako na izborima krajem lipnja dobije dovoljnu većinu.
Giorgos napominje da se proces turistifikacije događa u cijelom gradu, u koji su do 2015. turisti dolazili samo prenoćiti, a zatim produživali prema otocima, dok danas borave prosječno pet dana.
– Plan je da se iz centralnih kvartova iseli stanovništvo i da ih se pretvori u tematske parkove za turiste. Egzarhija se pritom reklamira kao mjesto za određeni tip turista, hipi revolucionare – kaže on, ilustrirajući kako je prije nekoliko godina samo jedan kineski investitor u isti mah kupio stotinu stanova u kvartu.
– U vrijeme provođenja mjera štednje stan od 30-ak kvadrata mogao se kupiti za 10 tisuća eura, a cijene su i danas ispod zapadnoevropskog prosjeka – kaže.
U veljači je objavljeno da je vlada lani dodijelila 2.767 takozvanih zlatnih viza, gotovo dvostruko više nego godinu prije. Za dobivanje petogodišnje dozvole boravka, koja se može produljiti, potrebno je kupiti nekretninu vrijednu najmanje 250 tisuća eura ili položiti u banku više od 400 tisuća eura. Podaci pokazuju i da su od 2014. do 2022. čak 63 posto zlatnih viza dobili državljani Kine.
U petogodišnjem postkriznom periodu u Ateni je otvoren 71 novi hotel, a gotovo 150 tisuća stanova pretvoreno je u apartmane za kratkoročni najam. Skoro trećina stanova u gradu, pokazuje istraživanje Instituta Eteron, prazna je, dok osiromašeno lokalno stanovništvo sve teže dolazi do smještaja.
Na kocki su dakle i fizička i politička egzistencija stanovnika Egzarhije, no svi koje smo o tome upitali rekli su nam da se baš i ne bi kladili da će Micotakisov plan iz pakla uspjeti. Kvart je de facto autonoman već pola stoljeća, njegovim stanovnicima otpor je u krvi, izborili su mnoge pobjede. Na početku krize 2008., kada su policajci tamo ubili 15-godišnjeg dječaka Aleksandrosa Grigoropoulosa, iz kvarta su protjerali policiju, a neredi su se proširili po cijeloj zemlji.
No Micotakis je posebna zvjerka, vješto kombinira alate neoliberalizma i huntaški refleks. U onom blickrigu s početka mandata 2019. policija je pomela sva 23 kvartovska skvota u kojima su godinama bile smještene izbjeglice. U društveni centar K-Vox ubacili su suzavac, više je ljudi hospitalizirano, a još više uhapšeno. K-Vox je bio jedno od niza mjesta u Egzarhiji u kojima su osnovani kulturni centri, knjižnice, igraonice i kuhinje kojima se služilo preko tisuću izbjeglica.
– Umjesto izbjeglica sada se po kvartu mogu vidjeti turističke ture, većinu kojih također organiziraju stranci. Jedna se zove “Sweet Anarchy”, za stotinjak eura po osobi pokazuju nas kao da smo životinje u zoološkom vrtu – kaže Mata dok hodamo ka obližnjoj socijalnoj kuhinji El Chef, koju su osnovali lokalci. Preživjela je sve Micotakisove ofanzive, preživjet će skupa sa trgom, vjeruje Mata, i onu konačnu koja će se dogoditi za nekoliko mjeseci.
