Eldin Hadžović: Sve dok se ovdje ne desi Willy Brandt, nećemo se na pravi način suočiti sa prošlošću

Kultura sjećanja u defanzivi, kao da je plima poricanja genocida i ratnih zločina i revizonizma potopila sva društva na našem prostoru, te da su ''tri istine'', ili više njih, postale opće mjesto od politike do obrazovanja. O žrtvama i preživjelima koji su uspjeli uspostaviti drugačiji koncept suočavanja sa prošlošću, o odbacivanju odgovornosti, o populizmu i jesu li nama ''naši'' zločinci najmiliji, o licemjerstvu međunarodne zajednice, odnosu novinara i novinarstva prema kulturi sjećanja, zašto se pronalazi razumijevanje za ''naše'' zločince, da li su nametnute izmjene Krivičnog zakona BiH o negiranju i veličanju genocida i ratnih zločina pomogle u suočavanju sa prošlošću, te da li je otpor uzaludan, razgovaramo sa novinarom Eldinom Hadžovićem

Eldin Hadžović je honorarni novinar. Živi i radi u Sarajevu. Izvještava o postratnoj BiH za regionalne i evropske medije. Saradnik je portala Novosti, Detektor, Tačno.net i drugih važnih medija koji pišu o suočavanju sa prošlošću. U video intervju razgovaramo sa Hadžovićem o tome gdje je naše društvo 28 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, i jesmo li mi išta pametniji, ili možda je bolje reći manje kontamirani nacionalizmom i mržnjom koju on proizvodi u odnosu na decembar 1995. kada je rat službeno završio. Hadžović je kao novinar ”odrastao” u sarajevskom nedjeljniku Dani. Tu je i napisao svoje prve tekstove o kulturi sjećanja. Tada je bilo prošlo možda manje od deset godina od rata, rane su bile svježe, a Hadžović nam otkriva kako je bilo novinarski sazrijevati okružen temama koje su se ticale najtežih ratnih zločina na području Evrope nakon Drugog svjetskog rata, te kako gleda na ulogu medija u ratu, jer je on jedan od novinara koji je pisao o tome kako su redakcije Kozarskog vjesnika i Radija Prijedor u osvit rata svojim tekstovima i emisijama na smrt osudile nebrojene Prijedorčane. Izvršioci medijske pripreme za odstrel, prekaljeni propagandisti zločinačke politike ne samo da su i dalje na slobodi, nego su neki od njih (koji su objavljivali tekstove tipa ”Bijeljina konačno bez minareta”) dugogodišnji savjetnici za medije Milorada Dodika.

Razgovarati o kulturi sjećanja je i dalje važno i otpor nije uzaludan, iako se često tako čini. Dovoljno je vidjeti odnos vlasti ali i kompletnog društva prema logorašima, kategoriji koja u moru silnih socijalnih i inih davana nema nikakva prava. A da ne govorimo koliko je porazno za bilo koje društvo da se na mjestima teških zločina, u koncentracionim logorima, poput Omarske, Keraterma, Trnopolja, Sušice, Čelebića, Dretelja, Heliodroma, Gabele ili Koštane bolnice u Stocu  ne podigne dostojan spomenik, memorijal koji će odati poštovanje žrtvama. Mi i dalje gledamo da se žrtve ponižavaju 30 godina i da nema na vidiku da recimo prijedorske općinske vlasti, ali i vlasti entiteta RS ili bosanskohercegovačke vlasti općenito imaju bilo kakvu odgovornost prema žrtvama. Sa Hadžovićem govorimo o tome jesu li nama naši zločinci najmiliji, da li je populizam jači od kulture sjećanja, recimo na primjeru nedostojne table na Kazanima, te o tome da li je nametanje izmjena Krivičnog zakona BiH od bivšeg strane Visokog predstavnika u vezi negiranja genocida i ratnih zločina donijelo nešto bolje našem društvu. Na kraju, zaključak je da otpor mora postojati i da suočavanje sa prošlošću je preduslov za budućnost bez ratova i da se ne bi ponovili mračni periodi iz naše historije.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Za razliku od onih što se predstavljaju kao zaštitnici naroda, umišljenih pajaca koji nemaju pojma i puni su predrasuda o istočnoj Bosni, Kris Kristofferson bi...
Da nije bilo krika dječaka, žrtve u Narodom pozorištu u Sarajevu, Moamer Kasumović, presuđeni seksualni nasilnik koji je otkupio svoju slobodu, i dalje bi bio...
Profesor mediavelistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu nije tipičan primjer ovdašnjeg obrazovnog establišmenta. Iako pripada mlađoj generaciji, njegova promišljanja i profesionalizam odudaraju od površnog nacional-romantičarskog...
Đokovićevi navijači najčešće izvrnu tu tezu da, pošto je Novak iz Srbije, nikada neće biti voljen i obožavan kao Nadal ili Federer. Radi se o...