Voluminozno djelo Else Morante (1912. – 1985.), jedne od najznačajnijih talijanskih spisateljica prošloga stoljeća, roman „Povijest“, objavljen je u Italiji 1974. godine i doživio je do tada u tom književnom kontekstu neviđen uspjeh kod široke čitateljske publike – nakladu od gotovo šesto tisuća primjeraka. Ta činjenica, potpuno izvan ondašnjih standarda, kada je riječ o prodanosti i čitanosti književnih djela (primjera radi, romani Alberta Moravie, talijanskog nobelovca sa kojim je Elsa Morante dijelila dva desetljeća braka, bili su prodavani u najviše stotinu tisuća primjeraka) svakako govori o širokoj pristupačnosti ovoga romana, koji je do široke publike i ogromne čitanosti ponajprije dospio zbog tečne nezahtjevnosti, pitkosti svoga jezika, koji u cilj kao da si i nije zadao dosezati naročite literarne standarde. Uostalom, i sama se je autorica u posveti djela, pri samom početku romana, izjasnila, zapisavši „Za nepismenog kojemu pišem“.
Jezik je to koji kao da nije imao svoj cilj u oblikovanju izraza kakvoga se očekuje kada se želi uzeti u ruke literarno, književno djelo, već upravo obrnuto, svojom izravnosti i neopterećenosti umjetničkom artificijelnošću približiti se najobičnijem govornom jeziku, jednostavnim formulacijama kakve ne zaziru od stereotipa, kako bi se približilo onakvom jeziku kakvoga ljudi koriste kada jedni drugima prepričavaju događaje koji se tiču zajedničkih, kolektivnih iskustava.
Tako se čitatelju, koji se otputi na avanturu čitanja ovog opsežnog romana, na početku može doimati – a s vremenom postaje sve izrazitije – da je izvjestiteljski ton kojega književnica rabi, navodeći velike povijesne događaje koji uokviruju malene i beznačajne sudbine protagonista ove pripovijesti, nadahnut tonom i jednim svojim značajnim dijelom pisan na način povijesnih, odnosno gradskih kronika.
Kao vrst književnoga presedana, u ovome romanu pripovjedačica jest doslovno Elsa Morante – ona se izravno obraća čitatelju vodeći ga kroz niše pripovijesti, niše koje se granaju i šire u obuhvaćanju i praćenju velikoga broja ljudskih sudbina u Rimu, tijekom Drugog svjetskog rata i fašističke okupacije, da bi ga naposljetku dovela do svršetka, koji je pak posve drugačije intoniran – i filozofično i metafizički, i poetski, i sa političkim uvidima, i sa naturalističkim opisima kojih niti u dotadašnjem tijeku romana nije nedostajalo…
Svakako, ovo je roman koji na pripovjednoj složenosti dobiva svojim tijekom, i koliko god isprva jednostavno i suviše pučki uprosječeno djelovao izraz njegove pripovijesti, toliko je on – onog čitatelja koji ustraje u čitanju ovoga djela, pred svoj završetak spreman dovesti do složenih, ozbiljnih uvida, do jedne bogate i višeslojne slike svijeta koja unatoč katkada naivnom, gdjekad romantičarskom ili sladunjavom jeziku, nije niti naivna niti romantična – do slike svijeta, odnosno ljudskoga bivanja u njemu, koja opravdava svrstavanje ovog netipičnog romana među značajna djela talijanske, pa i europske književnosti 20. stoljeća.
Tome svakako doprinosi i postepen razvoj same događajnosti, veliki tragizam konačnoga svršetka, kojega, kao u dramskim tragedijama, zapravo ne preživi nitko od glavnih junaka ove pripovijesti, izuzev s uma sišle glavne junakinje, pripovijesti koja – premda se bavi običnim, malim, nezamjetnim ljudima i njihovim životima (čak i jednim malim dječakom i njegovim psom) načinom „tretmana“ svojih junaka, načinom „ulaska“ pripovjedačice, odnosno kroničarke ratnoga grada Rima u njihove sudbine, načinom literarnog oživljavanja ili rasvjetljavanja tih sudbina, koji uz svoju empatičnost i humanost više nego uvjerljivo demonstrira i potvrđuje i maštovitost i ingenioznost, mudrost i filozofičnost autorice, s vremenom osvaja naklonost i poštovanje i ozbiljnije, zahtjevnije čitateljske publike.
S ustrajavanjem u čitanju romana „Povijest“ Else Morante, kojega je nakon početne buke u Italiji prekrio prah šutnje i prešućivanja koji su, prema riječima književnog povjesničara i kritičara Cesarea Garbolia u predgovoru knjizi i ovome hrvatskom izdanju, trajali dugi niz godina („A što li uopće pomaže knjizi ako ne vrijeme i tišina?“, upitat će se Garboli) sve je razvidnije kako je u ovome djelu Morante neka vrst kroničarke ratnoga Rima.
Također, sve se jasnije u čitateljevoj svijesti gradi slika o tome da događaji koje Morante prepričava (do čijih je detalja došla istražujući, a prije svega krećući od jedne kratke novinske vijesti koja izvještava o tragediji jedne rimske obitelji, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata) uistinu bilježe gradsko sjećanje, krećući se i doslovno poznatim rimskim ulicama, trgovima i naseljima, upisujući zbiljsku pripovijest u konkretnu kartografiju čija je slava proširuje ka stanovnicima svih gradova i naselja svijeta, čak i ukoliko su samo čuli nazive pojedinih dijelova Rima, kao što su, primjerice, Trastevere, Campo dei Fiori, San Lorenzo, Geto, Testaccio, Porta Portese…
Povijest jednog velebnog, drevnog, velikom poviješću napučenog grada Rima u ovom je djelu predana – sagledana kroz život i tijek njegovih teških godina pod njemačkom okupacijom, kroz životne borbe glavne junakinje, učiteljice u osnovnoj školi i udovice Ide Mancuso. Pripovijest romana i pripovijest o Idi zvanoj Iduzza otpočinje u siječnju 1941., kada je, kao 37-godišnju učiteljicu, Idu, majku jednog dječaka, siluje njemački vojnik, koji će ubrzo nakon toga izgubiti život. Pripovjedačica pokazuje neobično, ili netipično, razumijevanje za sudbinu, pojavu tog njemačkog vojnika, budućeg oca malenog Useppea. Mali Useppe će tako postati brat petnaestogodišnjeg Idinog sina Nina, koji se upravo oduševljava talijanskim fašističkim pokretom – za razliku od njegove majke, napola Židovke, koja s pravom počinje strahovati za svoju sudbinu i za sudbinu svoje djece…
No paralelno s time, autorica opisuje i Idine pretke, njene roditelje iz Kalabrije, pa se kroz njihove opise, opise njihovih vrijednosti i doživljaja približava opisu tipičnog talijanskog prostodušnog puka, jednostavnih, gotovo polupismenih ljudi koji o svijetu znaju ono što im je potrebno za opstanak, dok im je knjiško znanje daleko i tajno, nije predmet njihova interesa…
Potom se fokus pripovjedačice – kroničarke Morante vraća na vrijeme početka Drugog svjetskog rata i životnu stvarnost učiteljice Iduzze, ali i mnogih tadašnjih stanovnika grada Rima. Elsa Morante će s naročitom pažnjom svrgnuti pogled na život stanovnika ondašnjeg Geta, stare, izdvojene i polurazrušene gradske četvrti u kojoj je pretežno stanovalo židovsko stanovništvo tada već podvrgnuto „rasnim uredbama“, koje su u Italiji stupile na snagu 1938. godine. Tako će ona kazati o Getu, četvrti koja je često bila naplavljena muljem obližnje rijeke Tiber, kako su mu „Stanovnici većinom bili ulični prodavači ili krpari, jedina zanimanja koja su Židovima u prošlim stoljećima bila dopuštena zakonom, a koja će im uskoro, tijekom rata, novim fašističkim zakonima biti zabranjena.“
No do tadašnjih stanovnika Geta stiže vijest koju je čula stanovita gospođa koja je slušala neke zabranjene radio postaje, a koja je stanovnicima poručivala da je nužno da spase barem svoju djecu, jer se uskoro „sprema pokolj gori od Herodova“. Ona im je poručila da „Čim bi zauzeli neku zemlju, Nijemci bi sve Židove bez iznimke izdvojili na jednu stranu, a onda ih odvukli izvan granica, tko zna kamo, u „noć i maglu“.“ No kada je vijest doprla do tamošnjeg stanovništva granice su već bile zatvorene, i bili bolje stojeći ili ne, za sve je Židove da pobjegnu i spase sebe ili barem svoju djecu bilo prekasno.
Slijedili su i detaljni, katkada slikoviti opisi strahotnih pogibija kakvima su bili podvrgnuti Židovi, komunisti, simpatizeri komunista i drugi, tijekom fašističke okupacije pojedinih europskih država, koja je tada otpočela. Ida, junakinja ove pripovijesti, nije bila u mogućnosti dokazati svoje arijevsko porijeklo koje je trebalo sezati unazad do četvrtog koljena – bila jena pola Židovka, što je činjenica koja je u njen život unijela velik strah…
Premda se bavi, kako će slijed pripovijesti pokazati, gubitnicima, onim takozvanim „bezimenim“ ljudima koji su zgnječeni ogromnim i nemilosrdnim kotačem povijesti, koji ne ostavlja, svojim neprekidnim sukobima i ratovima, neprekidnim „spiralama nasilja“ mjesta zavaravanju, iluziji, možda čak niti utjesi, Elsa Morante priču o snalaženju, preživljavanju ove male tročlane obitelji, kojoj će kasnije pridružiti i psa, i koju će provesti i kroz boravke, život po ratnim skloništima Rima izloženog bombardiranjima, i kroz tešku ratnu neimaštinu i glad, i kroz Ninov brz prelazak partizanima, vjeru u novi i bolji svjetski poredak, i kroz razočaranje koje je uslijedilo nakon rata i bavljenje krijumčarenjem oružja, zbog čega će taj mladić izgubiti život – i tako dalje, istovremeno inzistira na povremenom velikom zanesenjaštvu nekih njenih junaka, na strasti i ljubavi, zaljubljenosti u život i svijet, svijet kojega pak pokazuje neprijateljskim, bezdušno okrutnim, ravnodušnim na te širokogrudne iskaze naklonosti, a zapravo ljudske ranjivosti i duševne čistoće.
Premda ne idealizira svoje junake, izrazito im je naklonjena, stoga svaki pojedini ljudski individualni pad i slabost sagledava u širem, dubljem rasteru, kroz kojega pokazuje pozadinu stvari – kao što je to slučaj ovisništva o morfiju Davida Sergea, židovskog anarhiste i Ninovog prijatelja, koji umire zbog, slučajno, prejake doze morfija koju si je ubrizgao.
Davideova razmišljanja, lamentacije o temama religioznosti, Boga, politike, povijesti, o sustavu izrabljivanja koji je uvijek vezan za vlasništvo, i koji je „po definiciji rasistički, koji sam sebe po definiciji mora proizvoditi i konzumirati i reproducirati kroz ugnjetavanje i agresiju i invazije i ratove… i koji iz tog začaranog kruga ne može pobjeći“, lamentacije o revolucijama koje su, prema njegovu shvaćanju, uvijek borbe za moć, vrst su otvorenih, izravnih uvida što ih autorica isporučuje čitatelju kao vlastite unutarnje poglede na najdublja pitanja – iz tog su razloga ti uvidi jedini iskaz pjesničko-intelektualnih razumijevanja svijeta u romanu „Povijest“, daleko izvan sustava ideologijom omeđenih mišljenja, slobodnih i slobodoumnih, ali i defetističkih.
Tako će Davide Serge, u samome finalu romana, u nekom od svojih opijatnih kavanskih govora iznijeti ono što se je do tada figurativno oblikovalo neizravnim načinom, tijekom pripovijesti, a što je dodatno naglašeno kratkim uvodima u poglavlja, u obliku fragmentarnih kratkih bilježaka koje nose informacije o najvažnijim svjetskim događanjima (uglavnom o ratovima, sukobima, naoružanjima, smanjivanjima ljudskih sloboda, jačanjima rasizma i drugo…) za svako pojedino vremensko odnosno povijesno razdoblje, u koje se onda i konkretno „uranja“ pripoviješću koja slijedi, opisom života samih junaka i onoga što su tada proživjeli.
-„Rase, klase, državljanstva, sve su to gluposti, mađioničarski trikovi koje izvodi Moć. Moć je ta kojoj treba stup srama: Onaj tamo je Židov, onaj crnac, ovaj je radnik, onaj rob… onaj je drukčiji… eto neprijatelja! Sve su to trikovi da se prikrije pravi neprijatelj, a to je sama Moć! Ona je kuga koja svijetom širi svoje ludilo…“
David Serge će tako pojam Boga, odnosno ideju rođenja Boga, obrnuti, kazavši kako je prava pobjeda revolucije nad smrću „jedinstvo svijesti“, kako je to cilj ljudskoga bivanja – cilj koji bi označio kraj Povijesti i rođenje Boga, jer nije Bog stvorio čovjeka, već on mora biti rođen od čovjeka. Upravo to rođenje Boga od čovjeka Serge – pjesnik i revolucionar, anarhist i posustali sanjar, nakon svega što je čovjek kroz svoju povijest već prošao, smatra prokockanom stvari – jedinom pravom revolucijom za koju on sam drži da više nema nade.
Tako se u romanu „Povijest“ spajaju mnoge suprotnosti, prije svega ono visoko i nisko na koncu stoje u jednoj prožetosti, jer život sam, odnosno smrt koja sve okončava, ujedno čini, zaokružuje prožetost onoga za što držimo da je odvojeno – barem kada je riječ o literarno vrijednim djelima. No roman Else Morante to opovrgava – katkada trivijalna u svojim raspričanostima o pojedinim ljudskim sudbinama, u čije rukavce plovi veoma često, možda katkada uistinu sa manjkom osjećanja samokritike, popustljiva i posve idealistički nastrojena kada je riječ o prikazivanju „tipičnih“ talijanskih temperamenata, uzdižući talijanski narodni, pučki duh, njegovu spontanost, sirovost, katkada grubost i prostotu do romantiziranih visina, sposobna je istovremeno biti uvjerljiva kada je riječ o pojedinim, gotovo dokumentarističkim opisima povlačenja njemačke vojske iz Napulja, primjerice, ili prolaska fašista rimskim ulicama, donoseći u tim i sličnim prizorima autentičnu literarnu vrijednost, slike trajnosti nalik onima klasičnih fotografskih crno-bijelih majstora. Može se kazati da u moru jednostavnih i raspričanih manjih pripovijesti u ovome ipak možda malo suviše obimnom romanu autorica čitatelja svako malo iznenadi kakvom jačom literarnom slikom ili misli, a kvaliteti romana svakako doprinosi i pomnost Else Morante pri istraživanju konkretne povijesne građe, ritma i niza događaja u gradu Rimu uoči, tijekom i neposredno nakon fašističke okupacije, u čemu je autorica bila veoma precizna i temeljita.
No nastojala je kroz različite likove pružiti i slike, iskustva raznih segmenata života, baš kao što su to običavali veliki 19-stoljetni romanopisci (Cesare Garboli u svom predgovoru romanu naglasit će naročito utjecaj Stendhala kao velikog uzora za pisanje E. Morante), pa će gledati da u svoj roman uklopi i druge važne i raznolike teme, poput iskustva rada u tvornici, odnosno radničkoga izrabljivanja koje za posljedicu ima tjelesno propadanje radnika, prostitucije, krađe, podizanja djece i bolesti poput epilepsije… Cesare Garboli napomenut će kako je ono zajedničko romanima Stendhala i Morante činjenica da to nisu polifoni romani – glas autora glas je svih likova. Pri tome, on kaže kako ozbiljni, usredotočeni glas Else Morante prema njegovu mišljenju nema svoj predložak.
„Pišem“, kazala je Elsa Morante, „o udaljenosti s koje „živi i mrtvi izgledaju jednako“. I uistinu, u svjetlu ove njene misli, veliki roman „Povijest“ neće iznevjeriti niti one koji će možda i dvojiti treba li mu posvetiti svoje čitalačko vrijeme.
