Prije nego kažem nešto o rečenici “Svi smo mi žrtve rata”, važnim mi se čini, prije svega, postaviti pitanje: kako smo uopće postali društvo u kojemu je moguće da jedan presuđeni ratni zločinac promovira knjigu upravo na mjestu gdje je i počinio zločine za koje je osuđen? I to pred prepunom salom?
Čovjek bi pomislio da se naša kolektivna savjest navikla na ovakve provokacije do mjere kada smo ih uopće prestali tretirati – kao provokacije. Prihvativši normalnost abnormalnog, na neki smo način na vlastitu patnju počeli gledati kao na vlastitu krivicu. Baš kao što smo na krivicu onih koji su se o nas debelo ogriješili počeli gledati – kao na patnju.
Nešto se, u ovome društvu, koje je nastalo na ruševinama Udruženog zločinačkog poduhvata, debelo poremetilo i to nešto prijeti da nas iznutra potpuno razori.
U kojem bi se kontekstu, o jednome presuđenom ratnom zločincu – bivšem zapovjedniku vojne policije HVO-a, čiju sam humanost i sam imao priliku osjetiti na vlastitoj koži – uopće moglo govoriti kao o žrtvi? U onom, o kojem govorimo o hiljadama „Muslimana“, koje je držao „u zatočeništvu pod teškim uslovima, tokom kojeg su ti ljudi premlaćivani, zlostavljani i ponižavani“ (vidjeti presudu Haškog tribunala u slučaju „Prlić i drugi“), sasvim sigurno ne.
„Logori se ničim ne izdižu od količine zla koja je uobičajena u svakom ratu, pa i ovom. Logor je zatvor i sam po sebi nije ratni zločin.“ Tako je, u intervjuu datom agenciji STINA, 21. 1. 1999. godine, ratni zločinac, Slobodan Praljak, zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane, nekadašnji Ćorićev nadređeni starješina i ujedno, njegov dugogodišnji haški komšija, pokušavao opravdati sve ono što se u tim logorima dešavalo.
U tekstu „Ništa lakše od umiranja“, koji je prethodio istoimenom romanu, donio sam jeziva logoraška svjedočenja Osmana Eminovića i Ahmeta Cernice (Ništa lakše od umiranja | Tacno.net).
Otac moje prijateljice, Sanele, Nusret Elezović, zvjerski je ubijen u Dretelju, 16. jula 1993., istoga dana kada je i uhapšen u svojoj kući na Bivoljem Brdu, samo zato što je Musliman. Njegova krv na Ćorićevim je rukama.
Moj očuh, Mithat Jugović, umro je od posljedica mučenja na Heliodromu, jedva dva mjeseca nakon što je oslobođen. I njegova je krv na Ćorićevim rukama, kao i krv tolikih drugih.
Poput većine muškog stanovništva iz selá s Dubravske visoravni, i moji daidže, Ibro i Esad Tabaković, prošli su kroz Ćorićeve i Praljkove kazamate.
Njihove supruge s djecom, te roditelji, bili su također logoraši, zatočeni u osnovnoj školi “Branko D. Šotra” na Aladinićima, a potom i u Kaplana mahali. Njihove dvije kuće u selu Crnići spaljene su i minirane, kao i kuće svih Muslimana, a oni su, na posljetku, potjerani u Blagaj, u izbjeglištvo. Ovakvih priča prepuna je svaka muslimanska kuća u ovom dijelu zemlje.
Trideset godina poslije, ništa od toga nije nestalo, još je tu, živi s nama, svaki dan. Svako od nas odavno se već pomirio s onim što mu se dogodilo, ali s tim DA se dogodilo, većina ipak nije. Neki, poput mene, vjerovatno nikada i neće. Previše je toga zaboravljeno u ime ovog i ovakvog sjećanja.
Pitanje ima li pravo, nakon svega što je učinio, Valentin Ćorić sebe smatrati žrtvom, čak i u onom smislu, recimo, u kojem bi bilo moguće da s iskrenim kajanjem prizna i prihvati počinjene zločine, a onda i izopačenost jedne fašističke ideje u čijoj je realizaciji odigrao veoma važnu ulogu, zapravo je onoliko bolesno koliko i njegov pokušaj da se javnosti predstavi kao vijesnik mira i međunacionalne tolerancije.
Naime, u izjavi koju je prenio portal klix.ba, rekao je da je bio u Sarajevu i Banjoj Luci, da se družio s prijateljima i da je „ovdje večeras bilo i Bošnjaka“. „Neka pitaju policajce, ministre“, poentirao je na kraju, „kako je Valentin Ćorić funkcionirao u ratu, prije rata i poslije pa neka objave izjave.“
Ne znam i ne zanima me, kakav je Ćorićev status u Sarajevu i Banja Luci, ali u Mostaru, on jedino može biti ratni zločinac. Druga mogućnost, naprosto, ne postoji. I to je ono čega on, nažalost, nije svjestan.
Jedino pitanje koje u Ćorićevom slučaju ima smisla postaviti jeste: može li se, uopće, nakon što se jednom počine zločini za kakve je osuđen, ponovo biti čovjekom?
Po svemu sudeći, on ga sebi nikada nije postavio. Baš kao ni deseci posjetilaca na promociji njegove trivijalne knjige.
