Esad Bajtal – foto: šg
Donosimo intervju dr.sci. Esada Bajtala čije je dijelove u okviru šireg članka objavio Večernji list od 22. i 23.07. 2023.
Je li slučaj dvije studentice koje su veličale ratne zločince incident ili pravilo u današnjoj BiH i kako to objašnjavate?
Racionalno-kritički gledajući, nema tu nikakvog slučaja. Dotične studentice, samo svjesno ili nesvjesno, konformistički dosljedno slijede ustaljeni narativ i retoričku inerciju socijalne etno-patologije javnog negiranja genocida i heroiziranja zločinaca, koja već tri decenije smišljeno-sistematski prožima, odnosno debelo armira mentalni, javni i politički prostor Bosne i Hercegovine.
Ono što velikosrpska, autistična inat ideologija i njene srbijanske i entitetske vlasti uporno negiraju i poriču, to gomila stadionski javno – „Nož, žica, Srebrenica“ – priznaje, nekažnjeno i otvoreno slavi. Odnosno javnim pjevanjem drčno najavljuje kao krvavu reprizu devedesetih:
„Oj, Pazaru novi Vukovaru,
a Sjenice nova Srebrenice“.
To je kontekst koji puno toga objašnjava. Ako tome dodate Mladićeve murale po Beogradu i diljem manjeg entiteta, negiranje genocida, opsade Sarajeva, Bosanskog jezika i države, uz ekspresno nagrađivanje studentica za veličanje ratnog zločinca Mladića i širenje mržnje, onda nema mjesta ni sumnjama, ni pitanjima o čemu se ovdje radi. I ništa im se nije dogodilo.
Za usporedbu, zamislimo dvije Hrvatice koje u Beogradu kažu: „E, neka smo vas pobili“ u Jasenovcu. Kako bi se provele? I da ih nakon toga Zagreb nagradi dodjelom stipendija, šta bismo sve slušali i gledali u medijskom prostoru Srbije i manjeg bh. entiteta. Uostalom, čim je bh. javnost obaviještena o „slučaju studentica“ krenula je sinhronizovana paljba srbijanskog političkog vrha i entitetskih medija o tobožnjem „javnom progonu“ i linču.
U isto vrijeme, nedavni „slučaj“ brutalno pretučenog Osmana Mehanovića u Bratuncu, sistematski i stalni napadi na povratnike u njihovim kućama, u istoj toj štampi i medijima ostaju skoro bez pomena. Uostalom, u manjem entitetu je registrovano i djeluje 16 četničkih udruženja – i, nikom ništa.[1]
Slažete li se s ocjenom da su mlade generacije (uključujući one rođene poslije rata) često nacionalno ostrašćenije i isključivije nego stariji, pa i oni koji su aktivno sudjelovali u ratu? Ako da, zašto je tomu tako?
Tako je. I psihološki govoreći, sve se odvija po matrici njegovanog etno-banditizma, koji kako vidimo u bratunačkom primjeru koji nije usamljen, ne preza se ni od nasilja, još manje od verbalne agresije kojom sve počinje. Pri tome, mlade, poslijeratne generacije, školovane od obdaništa do univerziteta na narativu tobožnje „nacionalne ugroženosti“, nemaju nikakva druga saznanja ni iskustva izvan ideološki tempiranih spoznaja te vrste. Uz smišljeno odsustvo neophodnog razvoja kritičke misli u obrazovnom sistemu, i odsustvo odgojne komponente – ranije smo imali odgojno-obrazovni sistem – ovakvi ishodi u stalno podgrijavanoj psihozi straha i netrpeljivosti, pokazuju se kao sasvim logičan, tačnije projektovan slijed događaja zasnovanih na mržnji i etno-isključivom vrednovanju u sferi životne svakodnevnice.
Sve se svodi na neizrečeni princip netolerantne velikosrpske ideologije: Uradit ćemo sve što smo naumili, negirat ćemo sve što uradimo. Odnosno, nije bilo kako je bilo, nego je bilo – kako mi kažemo da je bilo. Koliko se ta indukovana samovolja i njegovana neodgovornost prirodno uklapaju u mladalačku i adolescentsku nezrelost, nekritičnost i eksplozivnost, neka čitaoci zaključe sami za sebe.
Gdje vidite odgovornost za radikalizaciju mladih u BiH? Je li najveća odgovornost na obitelji, školstvu, medijima, političarima ili se možda može govoriti o “podijeljenoj odgovornosti”?
Prethodni odgovor već se djelomično dotakao i ovog pitanja. Da, „podijeljena odgovornost“, tj. neodgovornost – je uvijek tu. Ali, postoji neka uzročno posljedična logika njenog strukturiranja. Ako „sam odgajatelj mora biti odgajan“ (Marx), onda je jasno da su politika i političari, kao odgajatelji odgajatelja, najodgovorniji za sve.
Naime, i u najkraćem, porodica i škola, roditelji i učitelji, profesori, novinari i mediji, u svom idejno nekritičkom djelovanju, konformistički slijepo slijede ideologiju i „duh vremena“ koji kreiraju političari i njihovi ostrašćeni mediji, a po principu ideološki nametnutih obrazaca ponašanja – „pleti kotac k’o i otac“.
Najkraće, nema čistih i nema istih.
Odnosno, politika je kriva za sve, a svi ostali sudionici, shodno vlastitom doprinosu javašluku i radikalizaciji djece, štićenika, učenika, studenata, moraju preuzeti svoj dio odgovornosti. Niko ne može biti izuzet. Ideološka inteligencija najmanje. Jer, „kao što je (svaki) čovjek općenito odgovoran i za svoje neodgovornosti, tako je i intelektualni uljez odgovoran za svoju plitkoumnost i duhovnu perverziju“ (K.Prohić). A ima li veće perverzije od etno-radikalizacije mladih, čistih, neiskusnih duša kojima idejno tempirani etno-radikalizam kreira način življenja, uskraćujući im – logikom namjenski projektovanog besmisla – humanu i ljudski primjerenu budućnost.
Postoji li šansa da se taj negativni proces zaustavi i kako? Kakve su moguće posljedice nastavka postojećih trendova?
Svaki proces ide ka svom kraju. Ma šta mi, neostrašćeni građani činili, ništa se preko noći neće promijeniti. I ma šta oni, vlastodršci, činili da sve ostane isto – neće im uspjeti. Jer, panta rei. Sve teče – kako to rekoše stari Grci. Naše je da pokušamo ubrzati promjene i vladavinu (ne)ljudi, zamijeniti vladavinom prava.
Bez toga, bez vladavine zakona i prava, repriza devedesetih je neizbježna. Za Putinove velikosrpske trabante čak poželjna. I oni na tome: Banja Luka – Beograd – Moskva, istrajno, bestidno i koordinirano rade.
Osim toga, i to treba imati na umu, stalnim tenzijama i tobožnjim incidentima tipa „studentice“, dobro organizovane i dobro uvezane krimi-etno bande – koje se domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije – nastoje, pošto-poto, sačuvati svoju enormnu, nelegalnu, pljačkom stečenu imovinu. Ogrezli u svojoj pljačkaškoj nezajažljivosti, bešćutnosti i sofisticiranom licemjerju – spremni su na sve.
Ideološka priča o tobožnjem „nacionalnom interesu“, praktično je završila u njihovim džepovima, kao – interesni nacionalizam. Isplati se biti nacionalista.
Sapienti sat!
[1] https://depo.ba/clanak/246753/u-bih-zvanicno-registrovano-16-cetnickih-udruzenja-crkveni-parastos-drazi-mihailovicu-u-banjaluci
