Sve te nemoguće i lude stvari oko nas. Potpuno je nebitno šta jedan Irac može reći o svojoj zemlji, ili Francuz, Nijemac, Novozelanđanin. Kina je u ekspanziji proizvodnog kiča. Ima tu još mnogo interesantnih događanja, ali ne mogu se oteti utisku da su ljudi moje zemlje naprosto izgubili orijentir života. To uopšte ne znači da spadam u neku drugu grupu mislilaca, naročito stoga što sam i sâm prilično zbunjen i izgubljen. Osim jedne presudne osobine – trudim se da budem u okviru potrage za smislom. Ako se može reći, ja i nisam siguran kako se krećem ispravnom stazom, ali je prisutno stalno preispitivanje unutarnjih osjećaja i emocija. Slobodno mogu reći kako se ne radi o isključivosti, fanatizmu ili opasnosti po druge ljude oko mene. Trudim se da budem slobodan i nevidljiv – i onda kad se događaji i doživljaji slažu prilično dobro ali i onda kada to nije baš tako.
Sandra je onoliko dovoljno zgodna žena koliko je potrebno da se okrenete za njom svaki put kad je vidite. Nikad ne tragam za Sandrom ako se nisam spreman prikazati u punom svjetlu, kao paun. Kočoperim se i širim perje glasajući se kreštavim pijevom želje i plodnosti. Koliko blefa u svemu tome, koliko malo istine. Nekad i nije baš tako. Moj se život ipak penje neznatnom putanjom nagore. Kad se okrenem za sobom, neke opasne prevoje i okuke sam već ostavio iza, istina, neke tek trebam da pređem, ali tako je to kod ljudske vrste. Kao i svaku drugu ženu i Sandru je u moj život privukla astrologija. Neke od njih dođu jednom, porazgovaram s njima, i ne pojave se više nikada. S nekima se sretnem jednom ili dva puta u godini, nešto slobodnije ili prestrašenije osobe su na mjesečnom tretmanu, i tada se trudim da ih riješim straha ili još više ohrabrim u načinu korištenja vlastite životne slobode. Pomažući njima pomažem i sebi. Sretan sam kad se uvjerim u uspješnost uspostavljenje teorije i primjenjene prakse. Imam diplomu Sedme Osnovne škole, srednju školu nisam nikad završio, radi vjerodostojnosti prakse možda upišem određeni ezoterijski fakultet. Ne znam kako da premostim jaz nezavršene srednje škole, pa je ta namjera još na klackalici konačne odluke. Uglavnom, dođem kao psihijatarski savjetnik astrološke prakse sa diplomom osnovne škole. Nije loše. Osim što sam u slučaju likovne umjetnosti i fizičkog vaspitanja pretežno imao loše ocjene. Kao dječarac teško sam izgovarao riječi i vezao rečenice, ali nisam imao nikakvih problema sa crtanjem i fizičkim igrama i vježbama. Kad bolje razmislim i muzičko vaspitanje mi je išlo od ruke. Kad pjevam ne mucam, s teorijom muzičke umjetnosti išlo je mnogo teže. Zato sam pjevao lijepo i glasno. „Tralalalala tralalalala!“ Najveći domet moga klasičnog obrazovanja.
Vremenom, problem sa govorom je jenjavao. Danas, kad sa svojim klijenticama razgovaram o životu, životnim problemima i mogućim načinima rješavanja tih problema, ja govorim tečno i učeno. U pravo vrijeme i pravi trenutak koristim se lijepim i intelektualno uglađenim frazama. Imam dobar stil govora. Ljudi razumiju šta govorim jer govorim iz grudi. Još uvijek ponekad zamucnem, ali to više dođe kao rijetko i trenutno zastajkivanje pri izgovoru. Ohrabrene mojom susretljivošću i elokventnošću, mnoge od klijentica me u određenom trenutku slobodno zapitaju koji fakultet sam završio. Odgovaram: „Bosanski jezik i filozofiju. Odsjek: uticaj vlage na književnost.“ Prvo sa značajnim odobravanjem kimaju glavom, potom se zbune, a onda prasnu u smijeh. I tako se završi priča o mome obrazovanju, bolje već da saznaju kako nikad nisam kročio iz osnovne škole. Zbog nečeg, a ja ne spadam u tu grupu ljudi, naše žene i muškarci gaje posebno poštovanje prema visoko obrazovanim ljudima. Ti ljudi se lakše zapošljavaju, brže i bezbolnije steknu materijalna dobra, lako izbjegnu krivičnu odgovornost započnu li i završe sa nekom kriminalnom djelatnošću. U mojoj zemlji visoko obrazovani ljudi, a izuzetaka ima, što si rekao pozor započnu rat u cilju etničkog čišćenja zacrtanih geografskih područja i legaliziraju pljačku i uništenje imovine žrtava. Ja, naprimjer, x puta sam pokušavao konkurisati na radna mjesta koja sam smatrao odgovarajućim vlastitim znanjima i sposobnostima, ali sam uvijek nailazio na prepreke i zidove kod ovlaštenih osoba koji nikako nisu htjeli uzeti u obzir moje poštenje, znanje i sposobnost već su samo blijedo i podsmješljivo zurili u diplomu o završenom osnovnom obrazovanju. Na kraju, nije mi preostalo ništa drugo već da kopam kanale, istovaram cement, argatujem na građevini, kopam po poljoprivrednim gazdinstvima. U međuvremenu, čitao sam mnogo i probirljivo. Postavljao pitanja i tražio odgovore. Čudio sam se kako mnoge dobre i nadahnjujuće knjige nisu našle mjesta u školskim programima. Čitao sam i učio o raznim teorijama i objašnjenjima vezanim za život, bitak i biće. Pokušao sam dosegnuti sadržaj i značenje najnovijih fizičkih teorija o nastanku i postojanju svemira, kao što je Teorija Struna. Nisam se slagao sa Carl Saganom i Stephen Hawkingom, ali fascinirali su me Albert Einstein i Erich Fromm. Volio sam genije i čeznuo za njihovom nadahnutošću – sve to dok sam kopao krompir ili na vlastitim leđima istovarao vreću za vrećom cementa sa višetonskog šlepera, ili čistio golublja govna ispod starih i prostranih krovova mostarskog sveučilišta. Dok sam skupljao i natovarao ptičiji izmet, ispod mene se odvijala fakultetska nastava. Iako nisu mogli znati za mene koji čistim govna, slutio sam netipičnu obrazovnu trku sa nadmenim studentima. Oni, u moderniziranim učionicama, sticali su verifikovano znanje, ja, po usranim potkrovljima, pokušavao sam proniknuti u univerzalnu mudrost. Svako je stremio svome cilju. Nisam težio ka verifikaciji cilja već za najdubljim proživljavanjem istog. Na vlastitom primjeru uvjeravao sam se u svrsihodnost i sveobuhvatnost primjenjene astrologije. Njegovao sam neke duhovne i meditativne prakse, interesovao se za karmu, reinkarnaciju, materijalne i transcendentalne svjetove. Propovijedi registrovanih vjerskih radnika za mene nisu zvučali kao da idu u dobrom pravcu. Okomljeni na sektaštvo i magiju, stekao sam dojam kako su od vlastitih ozvaničenih religija načinili upravo manipulativne i sektaške institucije, međusobno zaraćene. Krst na Polumjesec, Polumjesec na Krst, Krst na Krst. Tragao sam za Konačnim Putem na kojem ću napokon dokinuti učmalu viševjekovnu stagnaciju. Ćutao sam neophodnost i logičnost postojanja sveopšte i nedokučive Inteligencije koja stoji iza cijelog projekta: Beskrajno Vrijeme, Neograničen Prostor, Bezbrojni Objekti i živopisna i fantastična interakcija među njima.
Sandra je ušla brzo i ljuto, bez najave.
Još se nismo dovoljno poznavali da tako postupi, ali je postupila.
Računala je s tim da joj neću zamjeriti. I nisam.
„Da li si čitao, da li si čuo, jesi li upoznat s tim da su generali osuđeni? Nevjerovatno! Koja nepravda! Koja budalaština!“
Bio sam u toku. Upravo taj dan dvojica hrvatskih generala bili su osuđeni u Hagu na višegodišnje zatvorske kazne.
Ja, kao Bošnjak, nisam bio toliko involviran u taj problem kao ona, Hrvatica. Ali problem je postojao. Problem je dubok i ukorijenjen.
Sjela je na fotelju. Pored fotelje je fikus. Iza fikusa lampa. Iza lampe komoda. Na komodi knjige. Prišao sam komodi i uzeo knjigu: Mundana Astrologija.
„Sad me ne interesuje tvoje apstraktno mišljenje o događajima koji su prošli. Stvar je završena. Nepravedno i nepopravljivo. Čovječe, oni su branili svoju zemlju i zbog toga su osuđeni. To je neviđeno.“ – Sandra je i dalje bila uzbuđena.
„Dobro. Razumijem tvoj stav i ogorčenje, ali šta očekuješ od mene?“
„Potvrdu.“
„Potvrdu čega?“ – pitao sam.
„Potvrdu da sam u pravu, da su moj bijes i ogorčenje opravdani.“
„Zašto ti je potrebna moja potvrda? Ako smatraš kako je presuda nepravedna, onda neka tako i ostane. Zašto ti je potrebno bilo čije odobrenje? Imaš pravo na svoj stav.“
„Drugim riječima, želiš da kažeš kako smatraš da nisam u pravu.“
Ustao sam i ponovo otišao do komode. Otamo nisam donio knjigu, već fotografiju. Na njoj su bili čovjek i djevojčica.
„Nikad ti nisam pokazao ovu fotografiju.“
Gledala je u nju. „Šta je s tom fotografijom?“
Prije tridesetak godina sa ocem sam putovao za Knin. Imao je nekog posla. Tad je bila Jugoslavija i nije bilo rata. Auto je stao nadomak Knina. Nije se mogao pokrenuti. Otac je psovao i bespomoćno gledao u utihli motor. Nije mogao odgonetnuti šta se zbiva. Druga vozila su prolazila i niko se nije naročito obazirao. Šutio sam, stajao pored oca i gledao na put i vozila koja su odlazila. U jednom trenutku se činilo da jedno od njih staje pored nas, ali vozač se nije zaustavio, vjerovatno je usporio da utvrdi šta se događa na putu. Za to vrijeme, djevojčica koja je bila na zadnjem sjedišta, otprilike mojih godina, isplazila je jezik prema meni i nakezila se. Pratio sam je pogledom dok sam mogao. Nisam reagovao. Automobil se izgubio iza krivine. Pored otvorenog poklopca motora otac je stajao utučen i ukočen. Počelo je da kiši. Poslije su nas šlepom-službom odvukli za Knin. Ispostavilo se da se otac povodom posla trebao vidjeti upravo sa onim čovjekom čija se šmizla narugala kroz prozor. Trebalo je graditi planinske bungalove. Moj stari je bio građevinski poduzetnik, a čovjek s kojim se našao direktor turističkog OOUR-a. Direktor i stari su tako počeli višegodišnje prijateljstvo, a ja i Maja, kako se zvala djevojčica iz auta, od tada nismo prekidali druženje i dopisivanje. Bila je vrckasta i luda, neposlušna i nepredvidiva. Na neki način, nikad nije prestajala da mi se ruga. Bio sam ravnodušan. To je iritiralo.
„Šta hoćeš da kažeš?“ – oglasila se Sandra.
„Hoću da kažem kako su ovi ljudi poslije mučki pobijeni. Neko mora da odgovara za to.“
„Znala sam kako si nepravedan. Ne razumiješ stvar. Generali su se borili u svojoj zemlji i za slobodu Hrvatskog naroda. Naravno, kako mi je žao nevinih žrtava. Ali ko je zaista nevin? Evo, u slučaju kojeg spominješ, kako možeš biti siguran koja je bila uloga Majinog oca? Kladim se da je podržavao agresiju na hrvatsku državu i njen teritorij. Možda je i vojno ili čak zapovijedno učestovao u zločinu prema Hrvatima sa tih područja.“
„Možeš biti sigurna kako nije.“
„Kako možeš biti tako sigurna?“ – bila je baš nestrpljiva.
„Zato što su Maja i Mladen, kako se zvao njen otac, Hrvati – Hrvati iz Knina.“
„Šta?“ – stala je zbunjeno – „Šta hoćeš…šta hoćeš da kažeš…ne razumijem.“
„Hoću da kažem kako je prokleti rat proizveo toliko nevinih žrtava i da neko mora da odgovara za to.“ – bio sam neumoljiv – „Hoću da kažem da su proračunatost i strah glavni uzroci agresija i odbrane od agresija – zavisi s koje strane se posmatra problem. To hoću da kažem.“
„Još uvijek te ne razumijem.“ – bila je nešto smirenija.
„Bit ću do kraja otvoren. Strah od Srba i velikosrpske države naveo je Hrvate na proglašenje nezavisnosti. S jedne tačke gledišta, imali su potpuno pravo na to. Strah od Hrvata i nemila iskustva iz ne tako davne istorije naveo je Srbe iz Hrvatske na proglašenje nezavisnosti od države kojoj bi trebali prirodno pripadati. S druge tačke gledišta i oni su imali određeno pravo na to. I došlo je do toga da se u jednom trenutku počinju grčevito i beskrupulozno boriti, svako za svoja prava. A strah kod većine običnih ljudi su smišljeno proizvodili proračunati predatori sa tačno definisanim ciljevima do kojih ih može dovesti samo sveopšte ludilo nastalo ekspanzijom straha i rata. A to su državnici i vojskovođe. Tuđmanu jeste bila u interesu nezavisna Hrvatska, ali Hrvatska bez Srba kao konstutivnog naroda. Milošević je, opet, postavio zadatak po kojem će sve Srbe objediniti u jednu državu, bez obzira što ta država treba agresivno i genocidno nastupati ka teritorijama drugih država. Jedan drugom su odgovarali. Jedan drugog su trebali. Stradali su nevini. Neko mora da odgovara za to.“ – izgledalo je kao da čitam politički pamflet.
Sandra je sad razmišljala.
„Možda je nesreća generala Gotovine u tome što se njegov slučaj pojavio kao kolateralna šteta sa samog vojno-političkog vrha Hrvatske države u datom trenutku.“ – nastavio sam ponukan Sandrinom neočekivanom fazom razmišljanja – „Možda najmanje kriv časnik ispašta zbog zločina drugih, ali onda to nije problem Haga već Hrvatske države koja nije adekvatno i na vrijeme procesuirala minorne zločince nepobitnih zločina, a nepotrebno žrtvuje višeg oficira koji je možda svim silama htio spriječiti zločin. To možda mogu da prihvatim.“ – u potpunosti sam smirio loptu.
Sandra me gledala širokim, plavim očima. Dobro dijete. Nevino. Neisključivo. Plave oči koje mame i kao da šapuću: dođi k meni, dođi k meni…
„Svaki put me iznenadiš.“ – rekla je.
„Svaki put se obradujem kad te vidim.“
„ I ljutnja ti stoji, kao živopisna i agresivna haljina kojom odbijaš i mamiš u isto vrijeme.“ – ovo drugo sam pomislio, nisam rekao.
I dok sam ja razmišljao Sandra je tiho i iznenada otišla. Rekla je nešto kao „Zdravo.“ ili „Vidimo se.“ U svakom slučaju, ostao sam sâm, sâm sa sobom, svojim mislima, promišljanjima, introspektivnim propitivanjima.
Zašto je otišla? – pitao sam se. Kakav sam dojam ostavio na nju? Jesam li je potpuno razočarao ili je naveo na nešto drugačije načine poimanja nemilih događanja oko nas? Da li će se ikad više vratiti? Sandra je otišla. Ostao sam sâm.
Možda sam trebao predati svoje generalske zvijezde, generalske zvijezde za njenu ljubav.
