foto: FB
Ima ona ne tako stara, mogla bi se nazvati i novokomponirana, uzrečica u kojoj pesimista kaže kako „ne može biti gore“, a optimista mu oponira: „Može, može“. E, to je ono što nas muči, uvlači zebnju i strah nadolazećeg – može li (što je najvažnije: hoće li) na razdjelbi godine kojoj brojimo posljednje sate i dolazeće 2025. navijati za pesimiste, što je svojevrstan oksimoron, ili ćemo se ufati u optimiste iz prethodne rečenice? Pitanje je, dakako, retoričko, ali su dileme i neizvjesnost stvarni, opipljivi i prijeteći.
Nema šta nas nije snašlo i žestoko udaralo u godini na izmaku, ali treba biti pošten i objektivan pa priznati da to nije isključivo „zasluga“ posljednjih 12 mjeseci; ranije godine i desetljeća ne samo da su prethodnica, nego su i patentirani autori i stameni čuvari negativnog kontinuiteta. I, da se odmah razumijemo, nisu ovi redovi bojanje u crno svega što vidimo i osjetimo, prizivanje negativnog i očajavanje nad hudom sudbinom. Naprotiv – mogu biti itekako dobar poticaj da se desi obrat (ne veliki, naravno) i da nam, kako se utješno kaže, kriza može biti i šansa.
Malo saveznika, dok neprijatelji otvoreno prijete
Euroatlantski put Bosne i Hercegovine – jedini svrsishodan i održiv pravac i cilj ove zemlje kako bi zadržala samosvojnost, nezavisnost i suverenitet – najbolji je egzemplar gdje se nalazi i šta može očekivati. Kratkotrajni dašak optimizma u martu, kada je Evropsko vijeće velikodušno i nezasluženo dalo odobrenje za otvaranje pristupnih pregovora s Evropskom unijom, pretvorio se u još jednu u nizu ispijenih gorkih pilula i pobjedu onih koji otvoreno negiraju državu koja ih (odlično) plaća i koju bi najradije vidjeli faktički podijeljenu i rascjepkanu.
I ne samo da još nije određen tačan datum kada će početi pregovori te usaglašavanje pregovaračkog okvira, smjernica i principa, nego je Bosna i Hercegovina jedina od šest zemalja regije koja nije u Brisel poslala kompletnu Reformsku agendu kako bi aplicirala (vjerovatno i dobila) za milijardu eura iz evropskih fondova u okviru Plana rasta u naredne tri godine, od čega „u roku odmah“ grant od 70 miliona eura. Za to vrijeme Albanija i Crna Gora otvaraju i zatvaraju klastere, Srbija jača ekonomiju i kupuje silno oružje, Sjeverna Makedonija spor evropski put kompenzira članstvom u NATO-u, a Kosovo, polako ali sigurno, integrira cjelokupnu teritoriju i uzda se u najvećeg prijatelja i zaštitnika – Sjedinjene Američke Države.
I probosanske snage – ali ne sve, ima i onih koji sve češće i bezobzirnije, zarad vlastitih, sitnošićardžijskih interesa, kontriraju Washingtonu – svjesne su da jedinog pravog saveznika, pa i garanta očuvanja države, imaju u SAD-u. Njemačka, desetljećima pouzdani i moćni prijatelj, zabavila se sama o sebi; Velika Britanija ne krije da će i dalje pomagati, ali je ipak „malo daleko“ otkako je napustila Evropsku uniju; Francuska se, po običaju, „ravna“ samo po svojim interesima; Turska nikako da sa verbalne podrške pređe na konkretnu pomoć, jer je postala svjetski igrač, pa je Saray-Bosna za Ankaru na marginama događaja.
Zašto niko nije protestirao zbog Donje Jablanice?
U takvom ozračju, u kojem se Zapadni Balkan sve više detektira kao moguće naredno žarište i epicentar novih sukoba, Bosna i Hercegovina se ne bez razloga spominje kao „najslabija karika“. Država kojoj su za inicijalnu kapislu i početak haosa dovoljni domaći, unutrašnji neprijatelji ne bi trebala brinuti zbog negativnog vanjskog faktora, a njega bi se, hvala na pitanju, plašile i mnogo veće, snažnije i organiziranije zemlje. Nikad završena agresija sa istoka sada je sve izraženija, jer se nacionalistički i apsolutistički režim u Beogradu nalazi u permanentnom problemu i mogućem padu, pa nije isključeno da vlastitu krizu prenese u tuđe dvorište, prije svega u Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru.
Iako je Crna Gora punopravna članica NATO-a, hibridna, indirektna prijetnja Srbije i Rusije mogla bi se vratiti u ne tako davna vremena i ponoviti oprobani slijed koraka, odnosno preko Montenegra učiniti atak na bh. granice, jer je nova „rodoljubiva“ garnitura, predvođena četničkim vojvodama Andrijom Mandićem i Milanom Kneževićem, „debelo“ nadmašila antibirokratske revolucionare i „demokrate“ Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Ma kako god ovaj scenarij bio teško ostvariv i daleko od realizacije, u vremenima kada se frontovi i ratna žarišta otvaraju i zbog najmanje sitnice, nijedna se prijetnja ili mogući pokušaj destabilizacije ne smiju potcijeniti.
Male i siromašne, na one koje vode korumpirani, nesposobni, lažovi i kleptomani, one koji zaboravljaju svoju prošlost, ne brinu za sadašnjosti i ne razmišljaju o budućnosti, po zakonu logike i vjerovatnoće, neće zaobići nevolje, nesreće i pošasti. I onda se, između ostalog, iznenadimo kad poplave unište Donju Jablanicu i odnesu 19 života. Je li iko „ustao“ i protestirao zbog žrtava, neizrecivog bola i očaja, je li neko, na ulici ili bilo gdje, zatražio da se procesuiraju odgovorni i krivci za nemar, nebrigu i kriminal koji su, u znatnom obimu, doveli do tragedije? Nije, niti će, čak i kad su vidjeli kako su studenti, školarci, aktivisti, građani… ustali nakon tragedije u Novom Sadu, kada je, samo 25 dana nakon jablaničke kataklizme, poginulo 15 ljudi u padu nadstrešnice tamošnje željezničke stanice.
Za početak – samo da ne bude gore
Društvo u kojem studenti na najvećem državnom univerzitetu, onom u Sarajevu, na papiru imaju a u stvarnosti nemaju rektora, čiji su profesori u značajnom obimu politički obojeni i pristrani, mnogi od njih sa sumnjivom prošlošću i još sumnjivijim diplomama, zvanjima i titulama, sve to šutke i s letargijom posmatraju, dok njihovi pandani u Srbiji mjesecima mirno protestiraju i traže pravo i pravdu, teško da može naprijed. Zemlja u kojoj su sindikati rascjepkani, mnogi pod skutima vlasti, gdje je najveća pobjeda kad se izbore da ne rade nedjeljom u trgovačkoj djelatnosti, teško da će skoro do progresa i boljitka. Pogotovo ako se u pola države penzioneri (i to ne svi, samo oni s najmanjim mirovinama) časte s nevjerovatnih 25, odnosno 50 eura, jer je to „po zakonu“, koje vlasti ne mijenjaju jer to „niko od nas ne traži“.
S „epitetima“ da je među najkorumpiranijim, najsiromašnijim i zabrinjavajuće neobrazovanim mladim generacijama, s izuzetno visokom stopom odlaska ljudi – bez obzira na dob, spol, naciju, vjeru, obrazovanje – uglavnom u evropske zemlje i općenito na Zapad, Bosna i Hercegovina postala je geostrateški i geopolitički problem ne samo u regiji, nego i na Starom kontinentu. Izuzetno kompliciran državni ustroj, Dejtonski sporazum i „gubljenje“ međunarodnog faktora omogućili su većini bahatih i pohlepnih predstavnika vlasti da „pojedu“ još jednu godinu. Zato ćemo „umjereno“ navijati za pesimiste kako 2025. ne bi po lošem nadmašila odlazeću godinu. Za početak će možda biti dovoljno.
