Foto: Arhiv
Zašto su važne priče o hugenotima, Tarantinovom razgolićavanju bjelačke supermacije, Kristalnoj noći koja je uvod u holokaust, kao i o ulozi jedne radio stanice u genocidu u Ruandi i Mladićevoj osveti ”Turcima” u Srebrenici? Govor mržnje je sigurnosna prijetnja današnjoj Bosni i Hercegovini, u kojoj političari više od tri decenije prilično transparentno manifestiraju nacionalizam i tako stvaraju nestabilno okruženje, pogodno iseljavanje stanovništa i nove sukobe. Zakonsko i ljudsko kapacitiranje tužilaštava koji bi trebali biti ključna tačka zaustavljanja sigurnosne opasnosti u našoj zemlji do koje govor mržnje itekako može dovesti. Uz institucije represije, obrazovni sistem i mediji su također neophodni da imamo slobodno i moderno društvo, oslobođeno straha i prošlosti koja nas opterećuje.
Autor: Amer Obradović
Postkonfliktni nacionalizam dominantna je pojava u javnoj sferi Bosne i Hercegovine, a govor mržnje se koristi kao efikasan alat za manipulacije koje afirimiše dehumanizaciju drugog i drugačijeg, što je ozbiljna prijetnja za sigurnost. Jedan od vodećih javnih funkcionera u posljednjih dvadesetak godina u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik, svoju političku platformu oslanja na govor mržnje, a posebno u nekoliko zadnjih godina Bošnjake svodi na vjersku grupu kojoj nije mjesto na ovim prostorima, nego negdje u Siriji, Turskoj ili nekoj trećoj većinski muslimanskoj zemlji. Takav narativ preuzimaju i drugi Dodikovi sljedbenici, a Bošnjaci se targetiraju kao ”strani” element kojeg treba odstraniti – posljednji je primjer kada je na sastanku sa predstavnicima takozvane Trojke u Konjicu opsovao genocid. Taj govor mržnje sigurna je valuta za plivanje u prljavim političkim vodama, a institucije Bosne i Hercegovine nemaju mehanizme niti kapacitete za institucionalni odgovor. Dakako, govora mržnje ima u svim etničkim grupama, ima tendencija koje legitimišu diskriminaciju drugoga i zapaljivi govor, te se stvara okruženje u kojem politika iskorištava strah i neizvjesnost. Zahvaljujući digitalnoj revoluciji i društvenim mrežama, plamen govora mržnje ima dodatni kerozin, što jeste sigurnosna prijetnja za sve u Bosni i Hercegovini, ali i regiji. A da govor mržnje može biti uvod u zločin uči nas historija. Brutalnost riječi zna biti pretočena u bestijalne zločine koji ostavljaju vjekovne rane i traume.
Tako jedan događaj zna okrenuti historiju naglavačke, a meni prvo naumpadaju francuski protestanti – hugenoti. Oko njih je pravljena kampanja mržnje, da bi francuska regentica, Katarina Medici, organizirala njihov masovni pokolj koji se desio u noći s 23. na 24. avgusta (na praznik Svetog Bartolomeja) 1572. u Parizu, kada je ubijeno više od tri hiljade hugenota, što je u svjetskoj povijesti poznato kao Bartolomejska noć. Taj događaj se smatra jednim od najbrutalnijih pokolja, a uslijedio je nakon što je Katarina Medici u tajnosti naredila da se sva gradska vrata zaključaju, a naoružana vojska čekala je znak zvona, da se pobiju hugenoti, a tu su se zbog proslave nalazili svi najistaknutiji na jednom mjestu. Nitko nije ostao pošteđen, ni žene ni djeca. Zločin je nastavljen širom Francuske, te izvori govore da je tokom hugenotskih ratova ubijeno između 40 i 50 hiljada ljudi. Samo pet dana prije Bartolomejske noći, kćer francuskog kralja Henrika II i Katarine Medici se udala za Henrika Navarskog, jednog od najpoznatijih hugenota, koji se morao odreći protestantizma kako bi preživio Bartolomejsku noć, te da bi mogao postati francuski kralj – Henrik IV. Hugenoti su bili prisiljeni na asimilaciju ili eliminaciju, a mnogi su izbjegli širom Evropa, pa sve do Kanade i Amerike.
Kad smo već stigli do Sjeverne Amerike, a kada je govor mržnje u pitanju, Afroamerikanci su bili metom narativa o ”manje vrijednim ljudima koji trebaju biti robovi”. Tu percepciju ”bjelačke supermacije” sjajno je razgolitio Quentin Tarantino u njegovom vesternu ”Odbjegli Django” (Django Unchained). On je majstor režije i neka vrsta alternativnog boga koji umiješa prste u drugačije historijske ishode. A ta priča o supremaciji je stavljena, gdje drugo nego na platformu germansko-nordijskog mita pod nazivom ”Prsten Nibelunga”, što je nadahnulo i Richarda Wagnera za ciklus od njegove čuvene četiri opere. Sam Adolf Hitler se divio Wagneru i za vrijeme nacizma on je promovisan u omiljenog skladatelja i umjetnika. Tarantino je priču o Zigfridu i Brunhildi zamijenio Afroamerikancima, a radnju je smjestio na početak Američkog građanskog rata. I taj narativ mržnje prema Afroamerikancima kulminira kada vlasnik plantaže Calvin Candie (Leo DiCaprio) objašnjava razliku između lobanja podčinjenih, to jest robova, i lobanja vlastodržaca, to jest bijelaca. DiCaprijev monolog i čuđenje zašto ”oni nas ne ubiju”, objašnjava tako što pilom prereže lobanju ukazujući na različite mentalne sposobnosti i karakterne osobine više rase u odnosu na nižu rasu, pokazuje tri karakteristične rupice. ”Ako bi u našim rukama bio dio lobanje Isaaca Newtona ili Galilea Galileija rekli bismo, kaže Candie, da bi te rupice trebale biti smještene u području najviše povezanom s kreativnošću, dok se kod kakvog roba nalaze u području vezanom uz servilnost”, pa se Candie potom obraća ”oslobođenom” Djangu govoreći kako vjeruje da je on pametan momak, ali ako bi mu kojim slučajem čekićem razbio lubanju i kod njega bi zasigurno pronašao tri rupice karakteristične za robove. To je sjajan primjer kako film može ukazati na govor mržnje i kreiranje atmosfere za linčovanje drugačijih od sebe.
Kristalna noć se, opet, uzima kao primjer izazivanja opšteg napada na jednu etničku grupu i onoga što će nacisti nazvati – konačnim rješenjem. Prvo krene propaganda sa govorom mržnje kao osnovom, pa polupani izlozi, progoni, zločini i na kraju holokaust. Mnogim ljudima u tadašnjoj Njemačkoj bilo je jasno da progon Židova nije baš bio izljev “spontanog gnjeva njemačkog naroda”, kao što je nacistička propaganda pokušala to prikazati, već državno organizovan i izvršen čin terora, što je nacistička Njemačka i ozakonila. Ali nakon Kristalne noći, nije bilo opcije da se ide nazad. Te noći su uništene skoro sve sinagoge koje su postojale u Njemačkoj, mnoga groblja, hiljade radnji. Više od 20.000 Židova je uhapšeno i odvedeno u koncentracione logore. Prirodu nasilja oslikava i činjenica da su neki Nijemci koji nisu bili Židovi ubijeni samo zato što je neko smatrao da “izgledaju kao Židovi“. Bili su također primorani da plate kolektivnu kaznu od 1 milijarde maraka nacističkoj vladi, što je predstavljalo formu kolektivnog kažnjavanja, a što je Ženevskim konvencijama kasnije zabranjeno. Mada je u to vrijeme malo ljudi to znalo, pogrom Kristalne noći je bio prvi korak u sistematskom progonu i masovnim ubistvima Židova širom Evrope što će postati poznato kao holokaust.
I narodu Tutsija u Ruandi je namijenjeno ”konačno rješenje”. Genocid nad njima je počinjen devedesetih godina, a priprema je išla sa govorom mržnje kao početnom osnovom. Od kreiranja opšte mržnje prema tom narodu, do naoružanja civila bez ikakve kontrole. Vojska je počela naoružavati civile oružjem, kao što su mačete, i vršila je obuku mladih Hutua, službeno kao program “civilne zaštite” zbog prijetnji. To je oružje kasnije korišteno u izvršenju genocida. Malo se zna da je onaj nesretni Butros Butros-Gali, tada kao ministar vanjskih poslova Egipta, omogućio veliku prodaju oružja iz njegove zemlje u Ruandu. Genocidu je prethodilo i sastavljanje ”liste izdajnika”, a ekstremistička organizacija Snaga Hutu je vjerovala da je nacionalna radio stanica, Radio Ruanda, previše liberalna, te su osnovali vlastitu, sa čijih talasa se širio govor mržnje. Ta stanica, pod nazivom Radio Télévision Libre des Mille Collines, emitirala je rasističku propagandu, nepristojne viceve o Tutsijima. Nevjerovatan je podatak da je govor mržnje sa te radio stanice, a kako je pokazala jedna studija, uzrokovao oko 10% od ukupnog nasilja tokom genocida u Ruandi. Uostalom, to smo imali i u Bosni i Hercegovini – Ratko Mladić je pred izvršenje genocida u Srebrenici javno izjavio: ”Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.” I, opet, 28 godina od genocida u Srebrenici, imamo slučaj u kojem očit govor mržnje, a što je sigurno veličanje presuđenog ratnog zločinca od strane dvije studentice iz Istočnog Sarajeva, bude nagrađen državnom stipendijom institucija službene Srbije.
Zašto su važne ove priče o hugenotima, Tarantinovom razgolićavanju bjelačke supermacije, Kristalnoj noći koja je uvod u holokaust, kao i o ulozi jedne radio stanice u genocidu u Ruandi i Mladićevoj osveti ”Turcima” u Srebrenici? Govor mržnje je sigurnosna prijetnja današnjoj Bosni i Hercegovini, u kojoj političari više od tri decenije prilično transparentno manifestuju nacionalizam i tako stvaraju nestabilno okruženje, pogodno iseljavanje stanovništa i nove sukobe. Govor mržnje je sigurno inspiracija za desničarski terorizam na globalnom nivou. Ratni zločinac Radovan Karadžić je bio inspiracija Andresu Brejviku, zločincu koji je na otoku Utøya pobio 69 mladih ljudi, a dva sata ranije je detonirao automobil-bombu u Oslu koja ja usmrtila 8 ljudi. Tokom suđenja u Hagu, Karadžić je tvrdio da je ”spasio Zapad od islamskog terorizma’‘, u čemu je Brejvik vidio uzor. Loša vijest da se govor mržnje u javnom domenu sve više širi, kako kod nas tako i globalno, a ponajviše zbog sve većeg broja portala, društvenih mreža i online foruma koji potiču mržnju na osnovu etničke pripadnosti, rase, religije, seksualne orijentacije… Bosna i Hercegovina još uvijek nema mehanizme da bi se protiv ovog problema borila sistematski, a našu poziciju najbolje oslikava činjenica da nam je jedan od ključnih ljudi koji bi se trebao baviti govorom mržnje, ministar sigurnosti, notorni Nenad Nešić, koji u svojim javnim istupima i sam provocira i izaziva tenzije. Doduše, ponekad, ponajviše angažmanu međunarodnih organizacija, ima nekih sporadičnih akcija što rezultira kakvom-takvom poboljšanju po pitanju širenja govora mržnje u javnom prostoru, najviše na internetu.
U suštini, sankcioniranje govora mržnje je teška rabota, a obim slobode izražavanja je prilično široko i fleksibilno postavljen Članom 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja je sastavni dio i našeg Ustava. Ključni izazov je crtanje linije na kojoj prestaje sloboda izražavanja i počinje govor mržnje. U našem zakonodavstvu postoji zločin iz mržnje, ali on jasno ne upućuje na govor mržnje, koji je opet prožet kroz krivično podstrekivanje, podsticanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti. Preciznije, Krivični zakon BiH, ovo tretira u Članom 145. koji kaže da ”ko god javno provocira ili rasplamsava nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, sukob ili netolerancije među konstitutivnim narodima i drugima, kao i među ostalim ljudima koji žive ili s prebivalištem u Bosni i Hercegovini, biće kažnjen kaznom zatvora u rasponu od tri mjeseca do tri godine. Ali ta zamagljena linija stoji i dalje, bez obzira što je recimo i bivši Visoki predstavnik donio odluku koja se odnosi na dopune Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida. U praksi nismo imali nijedan slučaj sa sudskim epilogom, mada je, tvrde mediji, manje negiranja u javnom prostoru otkako je to Inzko uradio. Nekako se nameće zaključak da ipak najveću odgovornost imaju institucije Bosne i Hercegovine, te zakonsko i ljudsko kapacitiranje tužilaštava koji bi trebali biti ključna tačka zaustavljanja sigurnosne opasnosti u našoj zemlji do koje govor mržnje itekako može dovesti. Uz institucije represije, obrazovni sistem i mediji su također neophodni da imamo slobodno i moderno društvo, oslobođeno straha i prošlosti koja nas opterećuje.
