Građani protiv sistema

Nedavno sam sreo na ulici jednog od takvih; upornih i glasnih koji decenijama prkosi napadima stranačkih aparatčika. Često ga pozivaju u televizijske političke diskusije jer u svom ljutom tonu pogađa manipulativni populistički diskurs tačno u srce. Za razliku od prethodnih susreta izgledao mi je umorno i rezignirano u konstataciji: “Nisam siguran da ovo što radim i dalje ima smisla.” Pokazao mi je rukom na fotošopirana lica sa izbornih bilborda i zaključio: “Ti i dalje misliš da se sa njima može debatirati argumentima?” Nije mi trebalo mnogo da u pojedinim licima stranačkih kandidata prepoznam karakternu isključivost i blazirani smiješak radi kojih je Albert Camus rekao: “Treba se plašiti čovjeka, s kojim se ne može raspravljati.” I zaista šta se može više reći članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku kada rasistički i uvredljivo govori o Bosni i Hercegovini pa onda kao dokazana neznalica ustvrdi kako je naša zemlja “živi primjer da muslimanska i hrišćanska zajednica ne mogu da žive”. Ne zanimaju njega činjenice, historija i kulturno nasljeđe, važno je nastaviti sa platformom mržnje i zastupati retrogradne teze koje je moderna Evropa napustila još u 17. vijeku. I zaista šta se može više reći na agresivnu retoriku Dragana Čovića koji građane Sarajeva i svih drugih gradova koji su dolazili pred OHR naziva “uličarima’, pozivajući Schmidta da ne podlegne opravdanom protestu progresivne javnosti koja želi urediti državu na principu građanske demokratije i društva. Valjda na taj prostački vokabular imaju pravo samo “legitimni” predstavnici naroda. I zaista šta se više može reći stranačkim kerberima SDA poput Kapidžića i Hadžića koji u izbornoj kampanji prijete novinarima i neistomišljenicima. Spominju zabranu rada čak i zakonske kazne za kritički jezik spram njihovog predsjednika stranke Bakira Izetbegovića. Time samo potvrđuju autoritarni model stranke kojoj pripadaju i pokazuju da žele stegnuti obruč oko sredstava masovnog komuniciranja. Skidaju sa kontrolisanih platformi nepodobne kanale poput N1 ili ekonomski izoliraju televizije koje pokazuju nezavisnost i kritičnost poput Face TV-a. Jezikom odmazde najavljuju drugi oktobar kao trijumf puzajućeg etničkog autoritarizma Bakira Izetbegovića na onom dijelu teritorija koji smatra “bošnjačkom zonom interesa”. Poput svake nesigurne vlasti koja je puna ljudi najčešće vrlo ograničenih sposobnosti i sumnjivih moralnih kvaliteta nervoza SDA je sasvim očekivana. Uostalom, nerijetko su neki od njih upadali u prošlosti u problematične radnje, na ivici kriminala ili u same kriminalne radnje, i u tom smislu struktura SDA se neće preko noći promijeniti. Iako smatram da je opoziciona kampanja izuzetno blijeda i anemična, imaju nevjerovatnu sreću da kandidati SDA u javnim istupima na čelu sa svojim predsjednikom čine razne gluposti i greške sa neobičnim darom za autodiskreditaciju u širokom spektru tema koje čak dosežu do robotike i hi-tech tehnologije. Neprocjenjivu historijsku štetu je SDA učinila ideji građanske države stavljajući je u programske odrednice stranke. Izvjesno da je za ideju građanske Bosne i Hercegovine bošnjački nacionalizam jednako poguban kao hrvatski i srpski s tom razlikom što ne nastupa secesionistički, već je sakriven iza lažnog patriotizma. Taj domoljubni patos nikoga pametnog više ne može zavarati, jer je, odavno pročitan lažni narativ, utilitaran za bošnjačku elitu SDA, a najviše autodestruktivan po bošnjački narod. Opterećeni korupcionaškim malverzacijama, dokazanim krađama i nepotizmom, vladajući SDA, SNSD i HDZ i nemaju drugog načina nego partnerski potražiti spas u razvijanju straha od rata i raspada države. U tome im svesrdno pomaže politički dezorijentisani i očito pogrešno savjetovan Visoki predstavnik Schmidt koji je pričom o Izbornom zakonu pomogao etničkim, vladajućim partijama da homogeniziraju svoje biračko tijelo na fonu ugroženosti kako bi se marginalizirale ekonomske i socijalne teme. Ukoliko rezultati izbora ostanu neznatno isti kao prethodne četiri godine Schmidt može očekivati iz štabova vladajućih stranaka zasluženu zahvalnicu. Vladajućim strankama dobar dio kampanje određuje i zvanični Zagreb i Beograd čije su namjere o podjeli Bosne i Hercegovine jedina tačka političkog slaganja i savezništva na Balkanu. Posljednju sedmicu zlokobnih nadolazećih godina dao je Poglavar Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije izjavom da su granice promjenljive što je nesumnjivo politički stav, mišljenje i poruka, naposljetku i opaka namjera srbijanskog režima. Jedan od najvažnijih savremenih historičara u Srbiji i regiji Milivoj Bešlin s pravom konstatuje “da postoji totalna sinhronizacija (Hrvatske i Albanije) s politikom režima u Beogradu. A iza ova tri velikodržavna nauma, sakrivena iza tzv. otvorenog Balkana, nalazi se interes Putinovog režima da razori zapadnu sigurnosnu arhitekturu na najosetljivijoj tački Evrope. Vučić je nesumnjivi proxy takvih interesa, a Milanović i Rama zarad svojih nacional-šovinističkih namjera pristaju da budu akteri u jednoj opasnoj igri”, zaključuje Bešlin. U takvom političkom okruženju Bosanci i Hercegovci izlaze na izbore 2 oktobra. Postavlja se pitanje da li možemo vratiti nadu i dostojanstveni život nasuprot ovakvom izgledu stvari? Da li imamo u našem izboru neke nove, drugačije, zrelije i mudrije političare koji će vratiti ideje pravde, slobode i istine u naš politički i javni prostor? Posebno pažljivo osluškujem kandidate socijaldemokratske i liberalne orijentacije koji nas moraju uvjeriti da nije samo ideološka parola Pravda za sve, jednakost pred zakonom bez obzira na partijsku i religioznu pripadnost i etničko porijeklo. Oni nam moraju garantirati Slobodu od straha i strepnje, nasilja. Dugo čekamo Istinu u pravom smislu riječi koja je lišena sadašnjih obmana i manipulacija, demagoških obećanja. Samo otvorenom i nekalkulantskom političkom borbom ova tri načela mogu postati dio stvarnosti na kojem ćemo zasnovati otvoreno i socijalno pravedno društvo, ostvariti stabilan i ispunjen život u miru; gdje nećemo sa našom djecom razgovarati putem Skypa i sricati unučadima slogove abecede maternjeg jezika djedova i majki. Za koju budućnost se opredjeljujemo 2. oktobra biće neophodno da povjerujemo kako ipak pojedinac ima šanse protiv sistema. Najveća opasnost za ovaj sistem ispiranja mozgova jeste razmišljanje sopstvenom glavom, razvijanje osjećaja individualnosti naspram kolektivnog zanosa. Građanskog naspram etničkog; jer kada pojedinac ne pristaje da se utopi u sistem tada se otvara pukotina koja nam daje šansu u sukobu sa monolitnim licem mase, naizgled nedodirljivim i moćnim sistemom. Tačno je da generacijski nemamo više vremena za popravni, da moramo vratiti čast i hrabrost pojedinca koji se u historiji pokazao da je moćniji, snažniji i dugovječniji od sistema koji je utonuo u porok korupcije i kriminala. Drugi oktobar jeste dan kada testiramo sebe, testiramo građane spram sistema.