Onda spomenem jednog drugog, sarajevskog prijatelja i kažem:”Volio bih da imam dar da u malo teksta, puno kažem kao naš Radomir Lazić.”
Većina ljudi zna da je običaj u Mostaru da se imena skraćuju, ili im se dodaje nadimak. Ako nadimak nije dovoljna odrednica, onda mu se doda i ime mahale. Tako sam ja Sema sa Carine. Ovaj drugi nadimak Sem, mnogi misle da sam dobio u Kanadi. A on potiče iz ranog djetinjstva na Carini, kad smo se, još po uzoru na američke kaubojske filmove, igrali “Indijanaca i kauboja”. Nadimak mi je dao moj komšija i prijatelj Mehmed-Meca Behmen. Onaj prvi mi zazvoni u ušima kad god se priča o ratnim dogadjajima u Mostaru. Kad se naša brankovačka grupa u noći povlačila sa lijeve obale, došli smo na poznati teren do Neretve na Bunuru. Puca sa svih strana, a mi se više plašimo da na nas u mraku, ne zapuca cernička raja. Iz žbunja s cerničke strane neko pita ko smo. Ja kažem moje ime, a čovjek kaže:”Sema, nemojte plivati. Baciću vam olovo na ploču.” Ribarski način da onda povućemo čamac za prelaz. Ali ovo nije priča o ratu.
O djetinjstvu u kojem je mnogo toga materijalnog nedostajalo, jer je u to doba Jugoslavija bila siromašna zemlja, najbolji je komentar moje sestre Rusmire. Tad je već bila udata i živjela u bogatom dijelu zapadne Francuske. Više puta mi je ponovila: “Bracane,tako je tepala mladjem bratu, nismo imali mnogo toga, ali je naše djetinjstvo imalo toliko ljubavi, veselja, smijeha, pjesme da bih poželjela sljedećim generacijama takvo djetinjstvo. Ali male su šanse…”
Malo dalje u našoj ulici Mladena Balorde, izmedju Ćupina i Slipičevića na istoj strani je stanovao Goran Gelineo, kojeg smo zvali Goga, Goga-Gute ili jednostavno Gute.
U našem društvu je bilo nekoliko njih koji su imali dar za pjevanje, gitaru itd. Goga je imao oboje. San Remo je za nas bio jedan od glavnih muzičkih dogadjaja. Nije bilo interneta ni youtube, pa smo čekali kad će se na radiju ili TV ponoviti neka od pobjedničkih pjesama. Već sljedeću veče čujemo Gogu kako se vraća kući i zviždi jednu od tih pjesama.
Sjećanje me dalje vodi u Sarajevo i studentske dane. Goga je u to doba već bio član ansambla “Prijatelji”. Ali mostarska raja, iako na raznim fakultetima, je imala svoju stalnu lokaciju na sarajevskom korzu kod Ekspres restorana. Moj prijatelj Ibrica Alikalfić zvani Brida, brankovačka raja, i Goga razmjenjuju note, gitare. Ibrica je imao očevu sestru, za nas čuvenu halu Šemsu koja je stanovala odmah do slastičarne “Egipat”. O hali Šemsi bi se mogla napisati posebna knjiga. Starija žena, vesela, originalna i uvijek spremna da nas ugosti kao svoje najbliže. Tu bismo Ibrica, Eno, ja, najčešće 3-4, sjeli na dugačku sećiju, pričali i gurkali se kad ona pravi kafu. Znali smo ista scena se uvijek ponavlja. Pošto je ona pila bijelu kafu, osim džezve sa kafom, u malu džezvu bi stavila mlijeko da grije na šporetu. Ne pokipi joj kafa, nego mlijeko. Sa strane stoji spremna krpa, a mi čekamo komentar: “Uh, majku mu n’egovu opet pokipi”. Jedna halina kćerka je imala papagaja, pa je papagaj naučio da kaže “kipi nene meko”.
Jedan dan nakon kafe izlazimo, a Ibrica stavlja gitaru u ćošak i kaže hali:”Doći će kasnije Gute, ovo je njegova gitara. Slobodno mu daj.”
Goga nam je kasnije opisao dogadjaj ovako: “Pozvonim i pitam je li mi Ibrica ostavio gitaru. Hala šuti i gleda u mene. Onda onako mala, zdepasta u širokim dimijama, obidje oko mene. Ja se čudim šta se dogadja.
Hala se podboči i ljutito kaže: ‘Bo’ ne bio. Što daš da te zovu Guto, kad su svi oni gutaviji od tebe.’”
Mostarski svijet je mali, a posebno u Sarajevu. To potvrdjuje i podatak da je Goga oženio našu sarajevsku prijateljicu iz studentskih dana, Jagodu. Jagoda i ja smo još na ETF-u bili saradnici kod profesora Mesuda Baručije. Držali smo vježbe iz programiranja i koristili njegov kabinet. Eno je kasnije bio moj vjenčani kum.
Sjećanje me vuče u jedan još stariji dogadjaj u Mostaru, u moje srednjoškolsko doba. Nas nekoliko sjedimo na Rondou u kancelariji tadašnjeg predsjednika Opštinskog Komiteta Omladine Mostara, Mladena Bukvića. Mislim da je to bilo nakon jednog od burnih sastanaka u vezi Doma omladine. Dolazi Pero Kovačević i sjeda. Ako me sjećanje ne vara, Pero je u to doba bio sekretar Opštinskog Komiteta SK. Ali mi se nismo mnogo obazirali na funkcije. Za nas je Pero bio raja iz Izvidjača (Odred “Ivo Lola Ribar”). Malo iza njega se otvaraju vrata, pa odmah prije nego što će ući, umjetnik Mirza Hamzić se teatralno obraća Peri:” Oprostite, je li vas zovu Petar – jebivjetar?”. Brz kao munja, Pero se okrene i kaže:”Ne, mene zovu Gute, Ćorkane!”. Društvo se grohotom nasmije.
Bili su to njihovi nadimci iz mladjih dana.
Toronto, maj 2024.
