U posljednje vrijeme često putujem autobusima, jer su Centrotransovi vozači iznimno ljubazni, i ne samo to, ne samo upućeni od nadležnih da takvi budu, već se s ljubavlju odnose prema svakom putniku. Ostaviću za neki drugi tekst priču o njima. Za potrebe ovog teksta reći ću samo to da su baš onakvi kao vozači tramvaja u Beču: Stanu na stanici dovoljno dugo, koliko je potrebno da pomognu starijoj osobi ili majci s kolicima da uđu u vozilo.
Udobno naslonjena na svom sjedištu, razmišljam o svojoj domaćici, g. Koepruner, o Travniku , o predstavi koju bi trebalo da gledam te večeri. “Lopovčić”, napisao ju je I režirao Rusmir Agačević Rus, a igra kolega glumac Almir Mulaimović.
Razmišljam rečenicama gdje Koepruener : “Moj život nikad ne bi bio tako bogat da nije bosanskog iskustva.””Bosanci su uglavnom pošteni I vrijedni ljudi, ali ih ponekad pogrešni ljudi predstavljaju na međunarodnoj sceni.” “ Život nam vraća ono što mi drugima dajemo”.” Nikad manje znanja i morala, a više petica i vjernika”. “ Nema intelektualno muških I ženskih poslova,osim poslova koji muškarci obavljaju snagom svojih mišića, ali ne i snagom uma” Kako meni može biti dobro, kad ljudima oko mene nije dobro”? Jedva čekam lično je upoznati i steći svoj utisak o ovoj velikoj ženi, stvari koje znam o njoj su one koje sam uglavnom pročitala na internetu.
Mržnja i beznadežnost
Travnik je grad kojeg poznajem samo iz kratkih boravaka. Pjevušim pjesme o Travniku koje sam od djetinjih dana slušala i pjevala sa svojim starima u jajačkim bašćama i na sijelima : “ Stari Travnik i Vlašić planina”, “Dvi planine vrh Travnika grada”, te onu starog drugara Vajte: “Haj, otkako je Stari Travnik postao”. Igrala sam tu svoju Nuru s velikim uspjehom, a “ Feral Cabaret” na poziv Amira Talića, za Peti korpus ABiH, nakon čega je veselo društvo baš dobro zaružilo u vikendici generala Ćuskića na Vlašiću. Inače, vezirski Travnik je bio uglavnom mjesto koje je bilo samo usputna stanica gdje smo se porodično zadržavali, najviše na Plavoj vodi uz čevapčiće i Lutvinu kahvu, uvijek u žurbi da što prije stignemo do rodnog nam Jajca.
Razmišljam i o onoj gomili tekstova sa portala i fb o Bosni , ljudima koji ih pišu, a čiji je sadržaj toliko negativan , da ti pamet stane. Mržnja, beznadežnost, česte su riječi u tim tekstovima. Baš će mi dobro doći razgovor sa jednom radinom i uspješnom, pozitivnom osobom, gđom Koepruner. Što napisa moja kći Ivana gledajući u pipu koja kapa: “Moram naći sebi kakvog majstora da zna šta popravit, a klatit se po kući i filozofirat, to mogu sama”.
Na stanici u Docu me dočekuje auto u kojem je ljubazna tajnica gđe Snježane, gđa Sandra Velte. Na kratkom putu do jednog od carstava gđe Koepruner fabrike GS-TMT ( bivše Bratstvo), pokazuje mi prelijepu kuću sa vrtom koju je gđa Snježana sagradila da bude Montesori dječji vrtić za njene radnike.” Uskoro će praviti i školu, govori mi. Organiziraće i kurseve za mlade ljude, po uzoru na nekadašnje škole učenika u privredi, jer je uvijek pametno imati sopstveni kadar u ovom vremenu odlazaka mladih ljudi.
Uskoro stižemo do ureda gđe Snježane. Odiše krajnjom jednostavnošću, otmjenošću I ljubaznošću. Na njoj je jednostavna žuta majica iskombinirana sa plavom suknjom, cipele ravne, što mi govori o tome da puno hoda po pogonima, obilazi svoje radnike koji je dočekuju kao rod najrođeniji. Jednostavna paž frizura.
Ostajemo u srdačnom razgovoru i dulje nego što sam mislila da ima vremena. Teme su i iz oblasti ekonomije, ali suzdržano i oko politike, te umjetnosti gdje je otkrivam kao velikog znalca književnosti, strastvenu čitačicu i poznavateljicu kulturne scene Bosne I Hercegovine.
Ja se u ekonomiju skoro da ne razumijem, ali kad mi kaže da je u FBiH zaposleno 360.000 ljudi u realnom sektoru, 190.000 u javnom, da imamo 260.000 ljudi na birou i 500.000 penzionera, ekonomska kriza u našoj zemlji mi biva malo jasnija. Naravno, uz onu svjetsku.
Odlučno dodaje da je na birou puno radnika metalske struke, a kad ona raspiše konkurs za zapošljavanje radnika te iste struke, niko se ne javi. To znači da ti radnici rade negdje na crno, a država za njih mora plaćati zdravstveno osiguranje. “To će teško ići”-dodaje.” Država za to nema novca.
Obilazimo pogone fabrike. Naravno, nista se ne razumijem u te ogromne metalne dijelove koji se skoro 100 posto izvoze na zapadnoevropsko tržište. Jedino što osjećam je miris fabrike, on me vraća u djetinjstvo, u pogone Elektrobosne iz Jajca, u koje me vodio otac. Želim što duže zadržati taj miris u sebi. Radnici s ljubavlju pozdravljaju svoju direktoricu, a ja se sjećam njezinih riječi:” Željela sam vratiti ljudima nadu nakon rata” I, u tome je očito uspjela. Kako nam je svima potrebna ta nada. Ova neobična žena odjednom je odlučila , sasvim slučajno, uložiti cijeli kapital svoj, svog supruga, cijele porodice da bi dobila kredite za obnavljanje tvornice. Odlazimo na kat, gdje je ukusno uređen i pun cvijeća restoran za radnike. Govori mi da želi izgraditi i stanove za radnike, već je kupila zemljište.” Samo zadovoljan radnik može biti produktivan”- govori mi. Razgovaramo i o važnosti podrške koju nam pruža obitelj, koju ona ima. Ponosno govori I o svojim biciklima I električnim romobilima, koje voze i velike svjetske zvijezde.Te tvornice su u Rami Prozor.
Dolazimo do štamparije. I tu počinje priča gđe Snježane koja me najviše zanima. Ova divna osoba je na inicijativu pisca Ivana Lovrenovića I njegovog sina Josipa osnovala izdavačku kuću “Dram radosti”, koju uređuje Enes Škrgo. Do sad su izdali brojne knjige, između ostalih na njemačkom knjigu Ivana Lovrenovića “ Ikavski zemljopis.”
Gđa Snježana Koepruner i njen pokojni suprug Kurt, Austrijanac, uradili su i jedan veliki projekat u Travniku: obnovili su rodnu kuću Ive Andrića, u kojoj se odvija dobar dio kulturnog života Travnika. “ Bili smo tužni što svijet jako malo zna o našoj kulturi, našim piscima , velikanima poput Andrića ili Krleže, ali mi se moramo naslanjati na njihova pleća, kao na pleća drugih naših velikana u književnosti, ali i umjetnosti uopće”-govori gđa Snježana.
I, ko zna Koliko bismo još ostale u razgovoru, da se nismo morale malo odmoriti i spremiti za večernju predstavu kojoj sam došla na premijeru. Otišla sam ravno u hotel, a gđa Koepruner u pogone i svoj ured.
Prije predstave se nalazim s Rusom, popularnim likom kojeg se vi stariji svakako sjećate iz neprevaziđene dječje jugoslovenske serije, Bayfordovog “Nedjeljng zabavnika”, a snimao ga je zajedno s Vajtom i Zijahom Sokolovićem.” Ručamo u Andrićevoj spomen kući. Sve je kod gđe Koepruner otmjeno i vrhunsko, pa tako i nevjerovatno ukusna hrana, sa savršeno lijepim posuđem, koje se ne bi zastidjela bilo koja svjetska kuhinja.
Legendarni Vajta
S Rusmirom Agačevićem Rusom prvo spominjemo naše prijatelje, legendu Seida Memića Vajtu, Travničanina, i našeg drugog zajedničkog prijatelja grafičkog dizajnera ismeta Berbića i njegovu Hiku, koji su ovdje proveli lijepe godine u “Bratstvu” i napravili značajne stvari na polju umjetnosti. Rus me polako uvodi u predstavu “Lopovčić , upoznaje sa biografijom kolege glumca, borca, kojemu je život spasio i kojega je 24 puta operirao za vrijeme rata legenda travničke bolnice i hirurgije dr. Mirsad Granov. Dr.Mirsad Granov, naš Mirso, prvi je u BiH uveo laparaskopske operacije, Ovaj skromni čovjek je zaslužio, poput mnogih ne samo poseban tekst, već i knjigu o njegovim dobrim djelima. Kasnije smo mu, mnogo nas, išli džematile na operacije u Travnik. Dodaću samo to da je odgojio kćer i sina liječnike, a njegovog sina Nermira sigurno znate jer je prvi liječnik u BiH koji je transplatirao srce.
Počinje predstava. Kolega Almir, vedar i veseo započinje upravo s onom Vajtinom : “Haj, otkako je Stari Travnik postao” kojom odmah podiže temperaturu u gladalištu, prelijepom gledalištu Andrićeve kuće, u koj se skupilo puno ljudi uglednika iz Travnika: gđa Snježana, dr. Mirsad Granov sa suprugom, gradonačelnik i mnogi drugi. Skoro sat vremena smo uživali u duhovitostima koje nam pripovijeda mali ćaršijski lopov, koji je u teškom vremenu u kome živimo prinuđen da se “ snalazi u životu”. Zaista šarmantno, duhovito, zabavno, ali to ne bilo bilo potpuno ako ne bih rekla i pomalo tragično. Moje srdačne čestitke još jednom.
Publika je srdačno pozdravila njegovu izvedbu, dočekala je na nogama.
Poslije odlazimo na čašu vina i lijepog razgovora, okupljamo se oko gđe Koepruner koja srdačno podupire ovakve projekte. I, ima namjeru osnovati fondaciju koja će dalje upravljati tvornicom, već i pomagati kulturne projekte. Nedavno je tu gostovao Trio Simfonietta čuvene violončelistice Belme Alić, slijede ovih dana i gostovanja najelitnijih pisaca BiH : Faruka Šehića, Selvedina Avdića i mnogih drugih.
Vraćam se sretna u Sarajevo. Kulturni život pulsira i u “malim mjestima”. I to onaj elitni. Razmišljam o paraleli između gđe Koepruner i mene. Ona, Zadranka, odlučila je poput mnogih prosvjetiteljica posvetiti svoj život jednoj nepoznatoj za nju zemlji Bosni. I ja sam se u svoju zemlju vratila iz Beča , čuvenog bečkog Volkstheatera da učestvujem u duhovnoj obnovi zemlje, kroz svoj Putujući teatar. To nas vezuje.
A vi mladi, koji hametice odlazite, s koferima ali bez plana,iz svoje zemlje , ne mislim nikome popovati ni recitirati : “Ostajte ovdje”. Tamo vam niko neće graditi obdaništa ni skupe stanove poklanjati kao gđa Snježana, već ćete ih plaćati hiljade eura mjesečno. Iz nekih zemalja gdje odlazite svesrdno se pomaže uništenje naroda, zemalja i genocid, kao što je vršen i nad vašim roditeljima. Ja mislim, kao gospođa Koepruner da je važno ne izgubiti nadu.
Ima i ona koja odzvanja s neke radiostanice u Centrotransovom autobusu koji me vozi prema Sarajevu kroz moćni Safetov glas:
“Dvi planine vrh Travnika grada
Haj Vilenica, spram nje Bukovica”
