Foto: picture alliance/REUTERS/Yves Herman
Evropa stoji pred velikim izazovima. Temelji na kojima je EU izgradila svoj mir i blagostanje jesu uzdrmani. Evropsko gospodarstvo nije doraslo sve većoj globalnoj konkurenciji, geopolitička nestabilnost se povećava i ovisnosti EU učinile su je ranjivom. Ali kako bi se EU trebala nositi s tim (novim) stvarnostima? Kako bi se pronašao odgovor na ovo hitno pitanje, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen povjerila je bivšem talijanskom premijeru Mariu Draghiju zadatak izrade smjernica za održivu i konkurentnu Evropsku uniju.
Draghi je našao jasne riječi kada je u ponedjeljak predstavio svoj izvještaj o budućnosti evropske konkurentnosti: vrijeme je za djelovanje. Ili ćemo se baciti na posao ili ćemo EU prepustiti “polaganoj agoniji”. Kao predsjednik Evropske centralne banke Draghi je uspio spasiti evro – s jasnom porukom protiv špekulacija na finansijskom tržištu. Sada je na 400 stranica predstavio svoju viziju održive i konkurentne EU i označio je u njoj sadržane mjere kao konkretne i hitno neophodne. Samo bogatstvo prijedloga jasno pokazuje da ne postoji jednostavan odgovor na složene probleme Evrope. Ali publikacija može – i trebala bi – biti poziv za buđenje.
“Mi ne možemo istovremeno biti lider u novim tehnologijama, svjetionik klimatske odgovornosti i neovisni igrač na svjetskoj sceni. Nećemo moći financirati naš socijalni model. Morat ćemo smanjiti neke, ako ne i sve naše ambicije.” Draghi je naveo čitav niz gospodarskih indikatora kao dokaz za nešto što je opšte poznato: EU zaostaje i ne može se više osloniti na povoljno globalno okruženje. Niska produktivnost smanjila je rast realnih plata, a razlika između EU i SAD na nivou BDP-a (pri konstantnim cijenama) u periodu od 2002. do 2023. povećala se sa 17 na 30%.
U konačnici, ono što EU treba nisu novi dokazi da zaostaje, već politička volja da se provedu promjene
Za Evropski parlament i Komisiju izvještaj dolazi na početku novog legistativnog perioda u pravom momentu jer može poslužiti novoizabranim institucijama kao lista onoga šta treba uraditi. Von der Leyen upravo radi na tome da formuliše zadatke za nove komesare i utvrđeno je da će biti i vlastiti komesar za konkurentsku sposobnost. Da li će i kako konkretni prijedlozi biti realizovani, mora se u svakom slučaju pričekati. U konačnici, ono što EU treba nisu novi dokazi da zaostaje, već politička volja da se provedu promjene.
Izvještaj je Draghija pledoaje za pravu evropsku industrijsku politiku koja povezuje trgovinsku i politiku konkurentnosti. Nova industrijskopolitička strategija počiva na tri stupa – inovacije, dekarbonizacija i sigurnost – i obuhvata široki spektar industrijskih grana, od branše automobila i kompjutera do farmaceutske i industrije naoružanja, da imenujemo samo neke. Pritom je otežavajuće da je industrijska politika država članica i čak unutar institucija EU fragmentirana i stoji na putu koherentnoj strategiji.
Sveobuhvatni paket mjera obrađuje i trgovinu i gospodarsku sigurnost. Draghi vidi EU na pravom putu, naprimjer s njenom strategijom za gospodarsku sigurnost ili njenim nastojanjima da u interesu sigurnosti snabdijevanja dalje izgrađuje mrežu bilateralnih i preferencijalnih trgovinskih ugovora – prije svega sa zemljama bogatim sirovinama. Osim toga, on želi i promjenu u razmišljanju: umjesto “paušalnog postavljanja u trgovinskim pitanjima” potrebne su “pažljive analize pojedinačnih slučajeva” da bi se trgovinska politika EU u potpunosti usaglasila s njenom industrijskom politikom. To važi i za upotrebu defanzivnih mjera i stepen otvorenosti prema trgovinskim partnerima u pojedinim sektorima. Pored toga, takve bi mjere morale ići paralelno s nadređenim ciljem povećanja produktivnosti u EU.
Ako EU želi sklapiti trgovinske sporazume u sljedećem zakonodavnom periodu, mora manje govoriti, a više slušati
Ugovori su iz proteklih godina ipak jedno pokazali: države ne čekaju na EU i EU nije više njihov jedini trgovinski partner. Lanci isporuka moraju se, naravno, osigurati, ali to nije moguće bez atraktivne ponude. Tome pripadaju i odgovarajuće investicije u partnerske zemlje. Poznate su brige i zahtjevi partnerskih zemalja počevši od boljeg pristupa tržištu do industrijskog razvoja i stvaranja nove vrijednosti u vlastitoj zemlji. Ako EU želi sklapiti trgovinske sporazume u sljedećem zakonodavnom periodu, mora manje govoriti, a više slušati.
O temi odbrane Draghijeva analiza sadrži malo novoga. Evropska industrija naoružanja prejako je fragmentirana da bi kroz napad Rusije zadovoljila nastale potrebe u kapacitetima i inovacijama. Da bi pokrile ove kratkoročne potrebe, evropske države članice davale su svoja sredstva sve više za narudžbe van EU umjesto da investiraju u evropsku odbrambenu industriju. Tako je izgubljena šansa da se povežu resursi i konsolidira tehnološka i industrijska baza za evropsku odbranu (EDITB).
Da bi se otklonile strukturne slabosti, Draghi pledira za provođenje u martu ove godine objavljene Evropske industrijske strategije za područje odbrane (European Defence Industrial Strategy – EDIS) i programa za industriju naoružanja EU (European Defence Industrial Programme, EDIP). Dugoročno se on zalaže – u interesu standardizacije i interne operativnosti te ostvarenja prednosti veličine – za prekograničnu integraciju u sektoru naoružanja. Upitno je, ipak, da li su države članice spremne i voljne da se odreknu svojih nacionalnih preduzeća radi konsolidacije odbrambene baze EU. Da bi se generiralo više sredstava za sektor odbrane, Draghi savjetuje da se anuliraju ograničenja data od Evropske investicione banke i poreskog ureda EU – prijedlog koji pokazuje da je ovaj izvještaj spreman na provokativne pristupe.
Mora se uspostaviti nova forma saradnje
U posebno kontroverzne teme izvještaja spada finansiranje: da bi se ostvario navedeni cilj potrebne su dodatne investicije od najmanje 750 do 800 milijardi evra godišnje. To je minimalno 4,4% BDP-a EU. Radi poređenja treba spomenuti da su investicije u okviru Maršalovog plana iznosile jedan do 2% BDP-a zemalja primalaca. Ova finansijska potreba ne može se pokriti samo privatnim kapitalom; jačanje unije tržišta kapitala bilo bi samo kap na vrući kamen. Prema Draghimu, kao sljedeći korak mora se bezuslovno slijediti emisija zajedničkih obligacija – postavljena na iskustvima fonda obnove Next Generation EU. Zato moraju ministri finansija biti spremni da unapređuju integraciju i investiraju u budućnost unije.
Mora se uspostaviti nova forma saradnje. Može li Draghijeva vizija biti poziv na buđenje? U državama članicama do sada nije pokazano oduševljenje nakon objavljivanja Draghijevog izvještaja. To može biti razumljivo jer politička koordinacija na nivou EU zahtijeva od država članica da joj ustupe dio svoje moći. Pretpostavke za to postoje. Ursula von der Leyen će sljedećeg utorka Evropskom parlamentu u Strasburgu predstaviti svoj prijedlog resora i sastava nove komisije. Draghijev je izvještaj poziv vladajućim. Na kraju ipak ostaje prepušteno državama članicama koji put će izabrati: reforme i dalje integracije ili polagano i stalno propadanje Evrope.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
