Foto: picture alliance/Alex Halada
U Beču se rezultat, naravno, očekivao i na kraju niko nije bio stvarno šokiran. Međutim, potrebne su međunarodne udarne vijesti koje istorijsku i političku dimenziju jednoznačne izborne pobjede FPÖ u nedjelju nazivaju pravim imenom poput: “prekretnica” (Neue Zürcher Zeitung) i “udar sa desna” (Bild-Zeitung).
Sa ukupno 29 posto, FPÖ je ostvario najbolji rezultat ikad na izborima za austrijski parlament. Šef partije Herbert Kickl, sve drugo nego narodni tribun i karizmatik, premašio je time do sada najbolji rezultat Jörga Haidera iz 1999. godine sa skoro 27%. Haider važi kao uzor (Role Model) svih trenutnih desničarskih populista u Evropi. Nasuprot tome, Kickl je svoju karijeru počeo kao pisac govora i važio je do sada više kao strateg u pozadini nego kao trkač na čelu.
Ovu ubjedljivu pobjedu Kicklu ne može niko oduzeti. Svejedno da li ga vodi u vladu ili opoziciju: on je na potezu. “Naša ruka je ispružena”, rekao je u izbornoj noći, “prema svim partijama”. Jedno je jasno: parlamentarni izbori 2024. puni su historijskih superlativa – u pozitivnom i negativnom smislu – i markiraju zaokret u Trećoj republici.
Kakav bi tek uspjeh bio da je FPÖ imao šarmera kao prvog na listi? To je također i već prvi poučak iz austrijskog “udara zdesna”: autoritarni, tendencijski nedemokratski protestni projekat FPÖ protiv elite trenutno hrani sam sebe, partija nije više tako jako ovisna o vodećoj ličnosti. Ona je konačno postala stvarna Narodna partija Austrije sa solidnom biračkom bazom iz svih miljea i spolova. Ona slabi samo u urbanim sredinama.
Šef SPÖ Andreas Babler htio je oživjeti svoju partiju smionim lijevim populizmom
Prvo mjesto 1999. godine, kada je Jörg Haider napravio FPÖ stvarno velikom, osvojila je SPÖ. Samo četvrt stoljeća kasnije odnosi su moći obrnuti. Socijaldemokrati su sada tek na trećem mjestu i s nešto manje od 21% nalaze se na istorijskom minimumu. Šef SPÖ Andreas Babler htio je oživjeti svoju partiju smionim lijevim populizmom, ali to mu nije uspjelo. Jedva je prešao psihološki važnih 20%. Austrosocijalizam je uvijek uspijevao kada je izgledao centrističniji i umjereniji od ostalih socijaldemokratskih stranaka u Evropi. Bablerov ljevičarski kurs ostao je necijenjen.
Paradoksalno da radničko dijete Babler sa svojim na Didiera Eribona oslonjenim i autobiografskim anegdotama nabijenim stilom “ponosa”, koji je htio vratiti radništvu, nije uspio bodovati kod svoje ciljne grupe radništva. Direktno od FPÖ privukao je SPÖ malo glasova (samo 29.000 od njihovih 1,03 miliona glasača). Partija je dobila u urbanim reonima u kojima žive “Bobos”, obrazovani, svijetu otvoreni, ljevičarski buržoaski boemi koji rado biraju zelene, ali su ovog puta taktički prešli SPÖ.
Moćna bečka državna stranka SPÖ jasno je uoči izbora dala do znanja da bi eksperiment Babler radije okončala prije nego kasnije. Sasvim jednostavno to ipak neće biti. Babler je proveo promjenu statuta, koja predviđa direktan izbor predsjednika partije od baze. Ako ga se želi skinuti mimo njegove volje, mora se prvo organizovati neka vrsta referenduma unutar SPÖ. Ako deset posto svih članova partije potpiše, može predsjedništvo partije nominovati protukandidata. Nastupiti tada može i svako ko skupi 1.500 potpisa za sebe. Tada će se glasati i ako niko nema većinu, ide se u drugi krug.
Zaključak: socijaldemokratija koja se upusti u borbu frakcija i na čelo ne postavlja nekoga iz centra nego s ruba, ne može se postaviti kao jaka alternativa desničarskom populizmu. Označavanje Bablera od njegovih protivnika kao “ekstremnog”, naime, “lijevo ekstremnog”, ima uticaj. Možda bi jedan umjereniji kandidat bio bolji izbor. Od vjerovanja da se od desničarskih populista mogu direktno privući glasači mora se se bar u Austriji odustati.
Možda bi jedan umjereniji kandidat bio bolji izbor
To je morala osjetiti i ÖVP, koja je prošle nedjelje doživjela svoj najveći historijski gubitak. Samo 19.000 birača prešlo je od FPÖ direktno u ÖVP, iako je njihov partijski šef Karl Nehammer igrao na kancelarski bonus i istovremeno kopirao “plave parole” o dominantnim temama bezbjednosti i migracije iako u nešto umjerenijem tonu.
Autosugestija do završetka na kraju ipak nije pomogla. Još na završnom mitingu predizborne kampanje ÖVP-a u petak bilo je govora o “fotofinišu” nakon “sustizanja”. Ali direktne trke između ÖVP i FPÖ, koju su također poticale ankete, vjerojatno nikada nije ni bilo. Sa 26% ÖVP je jednoznačno poražena i završila je na drugom mjestu. Dobrih 11% manje nego još 2019. i pad s prvog mjesta. Da Karl Nehammer neće moći dostići uspon Sebastiana Kurza, bilo je uvijek jasno. Međutim, za razliku od SPÖ, lojalnost stranke prema njemu trenutno nije narušena.
I šta sada? Kickl je pobjednik – ali istovremeno i nije pošto niko ne želi u koaliciju s njim. Čak ni ÖVP, koja doduše nije isključila koaliciju s njegovom partijom, ali unaprijed jeste decidirano s njim kao osobom. On se za vrijeme pandemije “radikalizovao” i postao sigurnosni problem za demokratiju. Postoji, dakle, u Austriji “protupožarni zidić”, koji bi mogao uzeti formu trostrane koalicije iz aus. ÖVP, SPÖ i liberalnih Neos. ÖVP i SPÖ mogu se doduše udružiti na veoma tijesnu većinu od 93 od 183 mandata u parlamentu i stvoriti jednu vrstu MiGroKo (Mittelgroße Koalition/Srednje velika koalicija) protiv samozvanih VoKaKi (Volkskanzler Kickl/Narodni kancelar Kickl). Vjerovatnije izgleda da će ÖVP i SPÖ potražiti podršku ojačanih Neosa (devet posto) – a ne kažnjenih Zelenih (osam posto), s kojima je ÖVP do sada vladao u nezadovoljavajuće maloj koaliciji.
Dobro došla u svijet trojne koalicije, Austrijo! Ali bi kancelar Nehammer morao tada postaviti oštru reformsku agendu da ne bi bio kancelar koalicije gubitnika. Puno vizija i volje za stvaranjem on do sada nije pokazao.
Ne može se isključiti da ÖVP na kraju ipak ne odbaci svoju dogmu “Sa Kicklom sigurno ne” i dođe do zaključka da se sa “sigurnosnim rizikom” Kicklom kao mlađim partnerom može ukoliko im FPÖ naprimjer prepusti politički važne esencijalne resore finansija, unutrašnjih poslova i pravosuđa. Iz austrijske industrije već prije izbora došla je jasna preporuka za plavo-crni gospodarski liberalan projekat. Predsjednik udruženja industrije Georg Knill smatra SPÖ pod Bablerom “štetnim za industrijski lokalitet”.
Time je izborna utrka završena, ali tek sad počinje borba za vlast. To za Treću republiku može izgledati pretjerano. Ali ako se pretpostavi da je temelj Druge republike Austrije velika koalicija, usklađena demokracija, ravnoteža interesa između dviju bivših velikih stranaka, SPÖ i ÖVP, onda će se sve to urušiti najkasnije s ovim parlamentarnim izborima.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
