Foto: F.Đ.
Rezak Hukanović, “Deseta vrata pakla” 1993, 223. obnovljeno izdanje Buybook 2023., Sarajevo, 15. mart 2023. Promotori: Mile Stojić, Abdulah Sidran, Nerzuk Ćurak, predgovor Elie Wiesel, 1993.
Piše: Fuad Đidić
Kada je Adorno pitao može li se uopšte pisati literatura poslije Auschwitza otvorio je jednu zastrašujuću sliku svijeta. To je ova slika kojoj, poslije onog “nikad više”, pripada knjiga Rezaka Hukanovića “Deseta vrata pakla” promovirana 15. marta u Sarajevu, 8 izdanje, Buybook.
Ako je dubina sveukupne patnje i nesreće čovjeka u povijesti Zapada bila sažeta u Danteovih “Devet krugova pakla” onda je zatočenik logora u Omarskoj i Manjači, mnogo godina kasnije, u svom spisateljskom traganju, tražio ime za patnju koja nikada u Zapadnoj povijesti, ranije nije bila imenovana.
Tu Hukanovićevu potragu za imenovanjem nečega što se ne može imenovati tradicionalnim govorom i literaturom dobro je shvatio i osjetio Nobelovac i, zatočenik Auschwitza, Elie Wiesel, koji se poduhvatio posla i napisao jedan kratki predgovor za “Deseta vrata pakla” izdanje iz 1993. godine. Samo je Wiesel, kako reče Hukanović tokom promocije, mogao razumjeti govor logora i samo je on mogao najbolje, razumjeti govor ljudi koji su u trenutku najveće životne drame povezani istim sudbinama.
Mile Stojić, književnik, izvanredno je osjetio ta “deseta vrata” kada je rekao da ovdje ne možemo naći iskustva o kojima smo ranije čitali, i da Hukanovićevo iskustvo patnje stoji u suprotnosti sa svim ranije poznatim. To je “neusporedivo i neopisivo iskustvo” i ta iskustva “paklenih vrata” na koja ulazi Hukanović “gora su od smrti”.
Abdulah Sidran će kazati kako Hukanovićeva “Deseta vrata” i ako, “primarno istorijski izvor” ne mogu biti katalogiziran niti, kao historija niti, kao čista literalna fikcija. Ova knjiga, kaže Sidran “prva knjiga o logorskom životu”, svrstava se zapravo, u jedan, ranije, nepoznati žanr koji je još poodavno, poslije Štajnerove knjige o sibirskom gulagu, književnik Danilo Kiš, nazvao imenom – “logorologija”. Po svojoj unutarnjoj snazi i značenju detalja, ova knjiga, ističe Sidran je “vulkanski snažno, emotivno djelo” koje se po snazi svoga otpora “tradicionalnoj emociji patnje” bitno razlikuje od svih dosadašnjih djela spisateljske tradicije ovog domena.
Samo je takva literatura, neidentična tradiciji, jedina istinska povijest, reći će Mile Stojić. Samo u literalnom djelu može da se zrcali prava dubina patnje i nesreće čovjeka. To je literatura, ako ćemo dalje pojašnjavati, ona koja čvrsto stoji u nepomirljivom odnosu sa poretkom i sistemom svijeta koji je vodio do Auschwitza, Omarske, Manjače, Srebrenice.
Historija je nedovoljna, jer, ona se bavi tek pukom statistikom, brojevima žrtava, fotografijama; ona je, prema tome, dodaje Stojić dok, parafrazira Danila Kiša, nesposobna da uspostavi ono bitno razlikovanje “kako bi se ubojstvo nevinog djeteta moralo razlikovati od smrti stoke na klanici”.
Kada pročitate ovo djelo, reći će Nerzuk Ćurak, u vama se prvo javi neki poseban osjećaj šutnje…Vi prvo, zašutite da biste odali počast svim onim ubijenim, nestalim, bačenim u masovne grobnice i, potom, vi ne možete izdržati tu šutnju, tu strahotu, bol, u vama se javi neki bijes, srdžba, neki “urlik” to što je Ćurak ispravno – utisak je u tradiciji Adorna – nazvao “urlikanjem tišine”.
No, čini mi se da je Ćurak pred sarajevsku publiku na tragu “Desetih vrata” postavio jedno drugo, jednako važno pitanje.
Može li ovo djelo, može li ova literatura našeg “iščašenog vremena” “ne-identična literatura” promijeniti Um, potaknuti Emociju, onih koji su pripadali sistemu jednog represivnog, ubilačkog i, eminentno zločinačkog sistema.
Hoće li možda, neko iz logora Omarska… pita Ćurak, neko ko je bio dio tog sistema, pročitati ovu knjigu, čuti za ove riječi…čuti ove krike…Hoće li ova patnja čovjeka imati snage da animira, oslobodi one druge, ljude, one koji nisu stradali jer, nisu na kraju krajeva, bili Muslimani. Hoće li taj neko, taj čitalac, imati snage da povjeruje, da razumje, osjeti dubinu patnje i nesreće ljudi koji su prolazili kroz ovaj logor…
Drugim riječima, Ćurak ovim pitanjima suočava sa jednim svijetom za kojeg po svemu sudeći, nemamo snagu suprotstavljanja, suočava nas sa svijetom diktata pred kojim još “urličemo” i do kojeg još, ne dopire krik miliona porobljenih i možda, pripremljenih za novu klanicu krvave povijesti.
Što je zapravo, sa sistemom, ili, što je sa institucijama sistema koji i danas proizvode narativ zločina, koje odgajaju novi zločin i rađaju nova pokoljenja “bajoneta” kako to reče Hasija Borić. I reći će ona dok je sveprožimajućim glasom govorila stihove nove Hukanovićeve pjesme a koji glase:
“I, zato još ništa, gotovo, nije”.
Rezak Hukanović će u svom dugom, emotivnom izlaganju, oporih i isprekidanih rečenica, pred zaćutalom publikom, govoriti, ili, bolje reći, tražiti prave riječi za patnju i nesreću čovjeka.
“Ovo je moj zavjet onima koji nisu preživjeli ovaj pakao. Susretao sam mnoge, raseljeni negdje u Norveškoj, one sa kojima sam dijelio sudbinu u Omarskoj…I, mnogi od njih više nemaju sna. Oni ne mogu zaspati. Jer, pod sklopljenim kapcima još se vraćaju one slike preživljene strahote…Ja sam počeo pisati…Riječi koje su silazile na hartiju spašavale su. I, ja zato, ovoj knjizi, treba da zahvalim što nisam jedan od njih…”
“Postoji li ime za patnju kada u isti logor dovedu sa vama i vašeg maloljetnog sina. I kada vas izvedu iz mučionice i, onda u taj pakao gurnu 16-godišnje dijete. Prisile vas da slušate, da čujete, da gledate kako ga mlate drvenim palicama od kojih koža odmah raspukne, da vidite kako mu razbijaju kosti, kako ponižavaju, kako ga čine bijednim…kako ga opet, surovo tuku i, da vi, njegov otac, vidite kako puca njegova njegova lobanja…”
“Moj sin je danas živ. Bogu hvala. I on ima svog sina kojem je 18 godina. Moj djed je bio u logoru, ja sam bio u logoru i moj sin je bio u logoru…To je generacijska trauma. I ja se danas borim za svijet u kojem moj unuk neće ponovo ući u neki logor.”
Ovo je njegov jezik pobjede. Ali, Hukanović govori i jezikom patnje. To je jezik distance ili, još bolje – to je jezik dijametralne suprotnosti sa postojećim svijetom prikrivenog zločina. To je jezik poricanja tako porobljenog svijeta. Njegovo djelo nas spašava da ne učestvujemo u apologiji ove neistine, da ne participiramo u apologiji jednog sistem zasnovanog na laži, na prividu mira u svijetu u kojem nema istinskog pomirenja, niti pokajanja za počinjene zločine…u svijetu u kojem još ništa nije završeno…
Hukanović nas upozorava i rastavlja od iluzija…On odbija život u laži. On energično poriče i okreće se protiv tradicionalnog, ležernog, uspavanog…Njegov poziv kritički mobiliše, podiže i razbuđuje. On od nas traži hrabrost i kritiku postojećeg sistema odnosa. On nas upozorava
“Mi u BiH danas živimo u 1991. godini”…”Rat još nije završen”….”I granate su samo zaustavljene u vazduhu”…”Bageri pred novim masovnim grobnicama tek ugašeni…”
Hukanovićeva “Deseta vrata” su ime za ono neimenovano, za ono neiskazano, za ono neizrecivo, za sve što bi moglo slijediti u sistemu koji je nastavio funkcionisati na tradicionalan način, sistemu koji je donio epohalni zločin Omarske, Srebrenice…
“Deseta vrata” su prevedena na desetine stranih jezika i, Hukanović, kao “nepoznat autor iz Prijedora i kako sam kaže “iz- Krajine” a, ne “u-Krajine” održao je stotinu promocija širom svijeta.
Ovim djelom Hukanović se u ime svih nas suprotstavlja i žestoko dovodi u pitanje jedan svijet “lažnog sklada”, svijet “drijemeža”, “građanskog komfora” koji zapravo, nastavlja proizvoditi slaviti zločinački um i stvarati i pronalaziti lukavi put za njegov novi trijumf.
Hukanović tom svijetu na svim svojim promocijama “Desetih vrata pakla” šalje samo jednu jedinu poruku – “Nemojte reći da niste znali”.
