Na primjeru Balkana, religija je još jednom pala svoj historijski test i dokazala da vrijednost može imati samo i isključivo na razini intimnog odnosa pojedinca sa njegovim Bogom, a da je svaka institucionalizacija, ratna platforma za strateško planiranje budućih sukoba.
Svijet se podijelio na one, koji razumiju, pa čak i podržavaju rusku agresiju na Ukrajinu, one koji poslovično i tradicionalno o tome nemaju i ne žele zauzeti stav, te one, koji su svjesni, da je Rusija agresor, da je ušla u tuđu kuću po kojoj sve razbija, ruši, razvaljuje, ubija, otima, muči i sakati, te da za takvo nasilje nema i ne smije biti opravdanja.
Malobrojni su ovi prvi. Rijetke su države a pogotovo narodi, koji podržavaju Putinovu „Specijalnu operaciju“. Među tim rijetkima su naši susjedi Srbi, njihova Matica Srbija i politički prostor BiH entiteta nastalog na progonu, ubijanju, silovanju, pljački i paleži, a Boga mi, prema presudi Međunarodnog suda i na genocidu.
Oba ta politička i životna prostora naših, nekada voljenih susjeda, decenijama prije, dakle u ratu, a još intenzivnije i srčanije u decenijama poslije rata, fanatično i gotovo patološki podržavahu i još podržavaju zločine i zločince, nazivajući ih herojima nacije, a pogotovo „krsta časnog“. Tako dođemo do temeljnog izvora sprege između podržavanja i protežiranja zločina i zločinaca, tih ratova devedesetih i sadašnje ruske agresije. Zajednički imenitelj je crkva.
Već je lapidarnom analizom evidentno, kako sve prostore ex-Jugoslavije, sistematski u propast guraju vjerske zajednice, koje na tim prostorima egzistiraju. Niti jednoga trenutka one nisu donijele bilo kakav vid prosperiteta, već isključivo nazadak, orijentaciju ka primitivizmu, porast sujevjerja i otklon od nauke i univerzalnih humanih vrijednosti. One su kamen spoticanja bilo kakvoj vrsti suživota, jer svaka od njih u ovih tri decenije pokušava da izgradi prikrivenu teokratsku državu.
Očita je kontinuirana sprega vjerskih zajednica sa nacionalnim političkim korpusima, pri čemu, nerijetko, kao crkvene patrone nalazimo okorjele bivše ateiste, što decenijama unazad glume obraćenike, apsolutno negirajući prethodni ideološki status.
Ova činjenica samo potvrđuje, kako je crkva uvijek bila u sprezi sa politikom i njenim moćnicima, pa je možda ta sprega bila najintenzivnija, upravo zbog njene prikrivenosti, u doba komunizma, kada su partijske strukture, svojim tajnim kanalima, vješto kontrolirale crkvenu hijerarhiju, pa refleksije te sprege i njenih učinaka svjedočimo ovih proteklih decenija, na području bivšeg SSSR-a i bivše Jugoslavije (sjetimo se samo zanimljivo sumnjivog odnosa SANU i Alije Izetbegovića)!
Infrastruktura „političkog“ nacionalizma na ovim prostorima razvila se kroz paralelizam na terenu, gradeći s jedne strane zvaničnu političku hijerarhiju, a sa druge nezvaničnu crkvenu hijerarhiju, pri čemu je na vrhu, obje, objedinjavao, zvanični politički lider vladajuće nacionalističke frakcije. Ovo je razlog, zašto je gotovo nemoguće izvršiti političku smjenu, pošto odlazak vladajuće nacionalističke oligarhije urušava i crkvenu hijerarhiju, koja je pak duboko u tkivu nacionalnog korpusa (čemu svjedočimo na primjeru formiranja vlasti bez SDA na trenutnoj političkoj sceni Federacije BiH). Istovremeno, crkve, moraju grčevito i po svaku cijenu braniti nacionalne politike, jer bi bez njih završile iza scene. Stoga je kao logično ishodište, svaki lider, kojeg susrećemo na političkoj sceni ovih država u manjoj ili većoj mjeri monarh, a društveni poredak privid demokracije i kapitalizma, pri čemu ne govorimo o prvobitnoj akumulaciji kapitala, već balansiranju između crkvenog feuda i partnerske buržoazije u povojima, čije interese nivelira od obje strane priznati monarh.
Čini se, kako crkvena hijerarhija, sve otvorenije gaji nadu u mogućnost, da političku hijerarhiju u potpunosti ugasi, te da trenutno prisutni paralelizam i snishodljivu simbiozu, odmjeni teokratskim apsolutizmom. Historija nas uči, kako vladavina crkve pupa na đubrištima civilizacija, na truležima kadavera rasutih bojnim poljima, na jadu, bijedi i siromaštvu, beznađu i besperspektivnosti, te ne čudi, kako upravo takvomu društvu svjedočimo na ovim prostorima decenijama. Status Quo je postao i ostao cilj svih naših žudnji, zorno oslikan u sintagmi: “Samo da ne puca! Sve je to isto, a može i gore!“.
Crkva se uvukla u obdaništa, škole, univerzitete, politički i pravni sustav. Hrvatska, Srbija BiH, svakim danom sve očitije tonu u Srednji Vijek, šaljući jasnu poruku, kroz javnu religijsku praksu i sveprisutne simbole i rituale (javne molitve na otvorenom, liturgije, prisustvo sveštenstva pri svečanostima javnih institucija, posvećivanja javnih objekata i slično), da je linija između svjetovnog i sakralnog izbrisana. Kad god se ta linija briše, nestaje i razlike na frontu između racionalnog i iracionalnog, između mita i zbilje, između historije i (pri)povijesti, između argumenta i želje.
Ne nastaje pogrešna recepcija ruske invazije i zločina u očima običnog srpskog življa, već u internaliziranom obrascu tumačenja nastalom mitološkim šaputanjima i njima omeđenim crkvenim indoktrinacijama. Crkvena mišljenja su postala izvorištima mainstream-a, vješto pokrećući stampeda u presudnim trenucima ka unaprijed fiksiranim metama. Kao svako krdo, tako i ova religijsko-nacionalistička, ne propituje argumentacije niti ih dovodi u sumnju, zbog konstantne repeticije u različitim kontekstima, već upravo u njihovoj konstantnosti vidi potencijal istinitosti. Stoga niti nema potrebe mijenjati već olizane fraze o tome da su „svi protiv nas“, da smo „mi odabrani“, da su naši „ciljevi uzvišeni“, da „postoji urota i veliki projekat“, da „nas nikada nisu uništili, pa neće ni sada“, da se mi „branimo tako što napadamo“, da zaustavljamo „zlo koje drugi još ne vide“, itd… itd.. Jednom, kada su ove iracionalne argumentacije postale „istinite“, ne postoji način, da bez dobre psihoterapije izađete iz njihovog magijskog kruga, niti da bez tuđe pomoći spoznate pogrešnost zaključaka i implikacija, koje iz njih proizilaze.
Na primjeru Balkana, religija je još jednom pala svoj historijski test i dokazala da vrijednost može imati samo i isključivo na razini intimnog odnosa pojedinca sa njegovim Bogom, a da je svaka institucionalizacija, ratna platforma za strateško planiranje budućih sukoba.