Globalni kulturni identitet islama
Brzi porast islamskog stanovništva i sve veći ne samo geostrateški već i tržišni i energetski značaj područja gdje muslimani danas žive čine islam jednom od dominantnih kulturno-civilizacijskih platformi u globalnoj politici. Više od 1,5 milijardi ljudi koji pripadaju islamskom kulturnom i civilizacijskom identitetu pokriva široko područje od Maroka, Tunisa, Libije, Egipta i Nigerije u Africi, Palestine, Iraka, Sirije, Irana, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara, Kuvajta i Saudijske Arabije na Bliskom istoku, Pakistana, Bangladeša te Malezije i Indonezije na Dalekom istoku, uključujući Kinu i Indiju s visokim prisustvom autohtonog islamskog stanovništva. Kao najbrže rastuća i jedna od najdisperzivnijih kulturno-religijskih grupa, islam danas prerasta u jednu od najvećih univerzalnih kulturno-religijskih zajednica s tendencijom stalnog širenja i sve snažnijeg utjecaja na globalne društvene i političke promjene u svijetu.
Nije prošlo više od dva stoljeća od ujedinjenja arapskih beduinskih plemena pod novom monoteističkom religijom, a islam je već dominirao Bliskim istokom, Sjevernom Afrikom, Iberijskim poluotokom, Iranom, prodro dolinom rijeke Ind do centralne Indije i dodirnuo granice velike kineske civilizacije, šireći se prema Istoku i Zapadu.
Islamsko carstvo od samog početka svog stvaranja u arabijskoj pustinji kombiniralo je naslijeđe brojnih lokalnih plemenskih tradicija i zakona, okupljalo je pripadnike brojnih naroda, kultura i religija, integrirajući njihov nepomirljivi svijet u svoju čudesnu kosmopolitsku stvarnost. S permanentnim širenjem, islam je došao u kontakt s velikim kulturnim naslijeđem i tradicijama drevne egipatske i grčke helenističke kulture, filozofije i nauke, trpeći snažan utjecaj pravnih i tradicionalnih normi i zakona drevnog Babilona, Mezopotamije i Perzije, kasnije Rimskog i Osmanskog carstva. Neprimjetno dotičući i nevidljivo upijajući nepomirljive tradicije i zakone Starog i Novog zavjeta, Tore i Talmuda, njihovu mudrost, kulturu i jezik, islam je stoljećima razvijao vlastiti kosmopolitski identitet i filozofiju. Veliko islamsko carstvo apsorbiralo je mnoge kulturne, moralne i filozofske obrasce konfučijanizma i hinduističke civilizacije, manihejskih spekulacija, mnoge mudrosti iz jevrejskog prava i Talmuda, te trgovačke vještine antičkih Feničana.
Stoljetna filozofija zajedničkog života kristalizirala je specifičan islamski kosmopolitizam izgrađen na historijskom međusobnom opstanku brojnih kultura, tradicija, religija i filozofija.
Pod naletom brzih historijskih promjena, filozofskih uvjerenja i brojnih vjerovanja, od samog početka filozofska i kulturna arhitektura islamskog carstva sve je više postajala kosmopolitska. Razvojem velikih gradova Bagdada, Kaira, Kordobe, Damaska, Samarkanda te Basre, Kufe, Alepa, Feza, Reja, Kajravana, Nišapure i Sane islam je došao u direktan kontakt s kršćanskom teologijom, konfučijanskom i indijskom filozofijom, zoroastrijskom teologijom i vjerovanjima gnostika, diskretno ih asimilirajući u korpus svojih kulturnih i moralnih vrijednosti, transformirajući ih u zaseban sistem filozofije koja je postala prihvatljiva svima njima.
Cijelu historiju islamske civilizacije obilježavaju stalna revitalizacija i obnavljanje (tajdid), promjene i reforme (islah), buđenja i renesanse (nahda). U najranijoj fazi islama posebno je naglašavana dimenzija društvenog egalitarizma, tj. jednakost među ljudima, što je posebno promovirano u govorima poslanika Muhammeda, pod zajedničkim nazivom hadisi (hadith). Širenjem islama na područja naseljena narodima s različitim vjerskim i kulturnim identitetima javila se potreba za većim stepenom fleksibilnosti u islamskim kanonima, što je dovelo do rane reinterpretacije Kur’ana i Sunneta (Kur’an & Sunnah), Poslanikove prakse u islamu, iz čega su proizašle različite škole islamske jurisprudencije: Ḥanafī, Mālikī, Ḥanbalī (hanefijska, malikijska, hanbelijska) unutar sunitskog islama i Shafi’i (šafijska) unutar šiitskog islama.
Od najranijih dana islama razvoj različitih društvenih institucija bio je od posebnog značaja. Institucija zajedničkih dobara (maslaha `amma), suosjećanja (rahma), ljudske dobrobiti (masali’h al-`ibad), vjerskih manjina (ahl al-dhima), socijalne pravde (`adl) i brojnih drugih društvenih institucija bile su glavne karakteristike identiteta islama kao globalnog filozofsko-političkog i društvenog koncepta, promovirajući islam od najranijih dana u novi kosmopolitski filozofski i humanitarni koncept ljudskog društva. Razvojem principa konsenzusa – idžma (ijmā), i metoda konsultacija u procesima donošenja odluka – šure (shūrā), koji se zasnivaju na sistemu pravde – hak (haqq), sistemu kreativnosti – talfik (talfiq) i modelu rasuđivanja zasnovanom na principu analogije kur’anskih ajeta – kijas (kiyas), i idžtihada (ijtihād), kao metoda tumačenja Kur’ana i samostalnog donošenja odluka, islam je definitivno prerastao u jednu od određujućih komponenti modernog koncepta demokracije.
Brze društvene vanjske i unutarnje političke promjene suočile su se s rigidnom i čvrstom pravnom strukturom islamskog pravnog sistema i zahtijevale su fleksibilniji pristup tumačenju Kur’ana i prakse koja se razvila u djelu poslanika Muhammeda – Sunneta. Da bi se razumjela i pomirila različita tumačenja kur’anskih i sunetskih odredbi, razvijena je posebna škola – asbab an-nouzoul, sa zadatkom proučavanja uslova pod kojima se ta tumačenja mogu razlikovati i usklađivati. Druga škola, poznata kao Ijtihad ili „škola inovacija“, razvila se iz potrebe da se promijeni značenje nekih normi Kur’ana i Sunneta/Hadisa, u zavisnosti od historijskog perioda i uvjeta u kojim se islamski svijet nalazio. Kalif Umar ibn al-Haṭṭāb i imam Muhammed ibn Idrīs ash-Shāfiʿī bili su među prvima koji su različito tumačili Kur’an i Sunnet/Hadis, u različitim historijskim uvjetima razvoja islama, i to samo 50 godina nakon Poslanikove smrti. Kako navodi poznati islamolog Khaled Abou el Fadl, te škole definitivno su otvorile nove prostore za komunikaciju između islama i drugih civilizacija, što je snažno doprinijelo razvoju filozofske misli u islamu i većem stepenu koegzistencije pravnih i moralnih normi među različitim civilizacijama.
U prvoj fazi razvoja islamskog društva vojna moć i širenje islamskog carstva bili su od velikog značaja za razvoj globalnog identiteta islama. Jačanje islamskog carstva sve je više ograničavalo moć kršćanstva. Slično tome, velike i moćne kršćanske države iz tog doba ograničavale su moć islamskog carstva. Za razliku od stare grčke civilizacije, perzijskog i rimskog carstva, koji na vrhuncu svoje moći nisu imali moćne vanjske protivnike, islamsko carstvo nije imalo neograničenu moć djelovanja ni u jednom periodu svog širenja. To je bilo prepreka svakoj težnji uspostavljanja globalne nasilne duhovne dominacije islama. Do posebnog izražaja došle su odredbe Kur’ana o fleksibilnosti islama da sklopi mir s neislamskim narodima koji ne žele rat i strogom poštivanju zaključenih ugovora o miru i nenapadanju s neislamskim državama, što se može smatrati prvim počecima razvoja diplomatije unutar Lex Islamica. Zaštita utočišta u islamu (institucija azila) bila je u to vrijeme visoko razvijena. To je doprinijelo daljnjem širenju islamske kulture i islamskog prava. To je imalo velikog utjecaja na prve pravne norme i običaje u islamu.
Premda je islam, kao univerzalna religija, težio širenju, kao i sve druge velike religije, njegovo širenje nije zavisilo isključivo od vojne moći islamskog carstva, već i od prihvatljivosti vjerskog, pravnog i moralnog kodeksa islama za narode koji su bili u dodiru s islamom. Sublimacija imperijalne vojne moći islamske imperije i velikih duhovnih i kulturnih inspiracija i nadahnuća koje su se razvile u okviru Kur’ana, Sunneta, i Hadisa ostavilo je snažan trag na pravnom, kulturnom i moralnom identitetu islama. Islamsko carstvo je izrastalo u moćnu civilizaciju, u kojoj je razvijen novi sistem kulturnih, moralnih i pravnih normi, koje su bile direktno ili indirektno povezane sa Kur’anom, Sunnetom i Hadisima.
Veliko islamsko carstvo bilo je historijsko raskršće gdje su se kulturna naslijeđa, vjerovanja i tradicije brojnih naroda, rasa i civilizacija stoljećima dodirivali i tiho migrirali u njegov diskretni „kosmopolitski svijet“.
Historijski, kulturni i vjerski kosmopolitski background islama ostao je velika inspiracija i izazov čovječanstvu sve do današnjih dana. U tom kosmopolitskom identitetu islama mnogi traže filozofska i moralna nadahnuća za dolazeći svijet bez međusobne isključivosti i netolerancije koja se nazire u svim porama današnjeg globalnog autoritarnog svijeta i modernog islama. Susretanje ovog kosmopolitskog identiteta ranog islama i današnjeg autoritarnog desničarskog populizma moglo bi voditi čovječanstvo na nova historijska raskršća na kojim Homo sapiens može stvarati novi, ravnopravniji, kosmopolitski i pravedniji svijet. Ta potencijalna mogućnost globalne preobrazbe mogla bi biti veliki izazov za današnji islamski svijet koji se previše udaljio od svog izvornog kulturnog i civilizacijskog backgrounda.
