Gospodine Vešoviću, jednom ste izjavili da ste cijeli život posvetili jednom cilju: da saznate šta je poezija. Pišući je. Pišući o njoj. Tumačeći je studentima. I prevodeći je. Jeste li saznali?
Ostarjeli V. B. Jejts rekao da je cijelog života tražio istinu, i na kraju shvatio da se istina ne može naći, ali se može živjeti. Na sličan način i ja sam pojmio da se odgovor na pitanje šta je poezija ne može naći, ali ga možeš živjeti. Valjda mi se i zato danas dešava ono što nikad ranije nije: u „napadima“ tog življenog odgovora, za dvadeset dana napišem 25 pjesama.
Da li vaši studenti, i općenito mladi ljudi, danas imaju interesa za poeziju?
Ima ih koji pišu pjesme, što znam jer vodim predmet kreativno pisanje. Ima tu dara, ima tu znanja, ali uvijek osjetim da nešto nedostaje. I čini mi se da znam šta je to. Vjera u poeziju, kojom su mene, na početku, zarazili ruski pjesnici. Ne tvrdim, naravno, da su ruski pjesnici 20. stoljeća bolji no ostali evropski pjesnici, ne tvrdim ni da ih više volim, da su mi više po ukusu no ostali, nego da su sve ostale nadmašili veličanstvenom i bezumnom vjerom u poeziju. Ima, naravno, poneki student koji me posjeća na mene iz mladosti. Nedavno je Dinko Kreho odbranio diplomski rad iz poezije, a upravo čitam magistrarski rad Vedrana Ćatovića o Brehtovom pjesništvu. U njima ima nečeg što je gorjelo u meni kad sam bio u njihovim godinama. O ostalima – bolje da ne pričam.
Na nedavnoj promociji vaše antologije suvremene bosanskohercegovačke poezije Da je barem devedest treća u Konjicu, govorili ste pjesmu Perač gradskih izloga naše prerano preminule pjesnikinje Jozefine Dautbegović. Šta vas oduševljava kod Jozefinine poezije?
Oduševljava ponajprije to što se radi o meni do nedavno potpuno nepoznatom pjesniku koji je, od rata naovamo, izrastao u vrhunskog. U mojoj diplomi piše da sam profesor jugoslovenske književnosti i srpskohrvatskog jezika, i ja sam to uistinu i bio: čitao sam sve vrijedne pjesnike iz Hrvatske, iz Srbije, iz BiH. Ono što se pisalo u Crnoj Gori čitao sam najmanje, jer sam bio žrtva dojma da je to uglavnom drugorazredno pjesništvo. Učio sam Krležine stihove na kajkavskom (Na galgama tri galženjaka, tri tata, tri obešenjaka) Nazorove na čakavskom (Pokle su me prikovali zlizane za ove daske ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majke), Ujevićevu pisanu jezikom Marka Marulića (Ovdi usrid luke naša mlada plafca uzdvigla je jidra voljna, smina i nova), jer je sve to bio MOJ jezik i još uvijek je moj i zauvijek će biti moj. I vjerovao sam da me ni Hrvati ni Srbi ni Bosanci/Hercegovci više ne mogu iznenaditi ničim što već ne bih na neki način znao. Jozefina je, zapravo, bila moja generacija a o njoj pojma nisam imao i ko zna da li bih je ikad i čitao da mi njene Izabrane pjesme nije poklonila Sonja Manojlović, kad sam prije nekoliko godina svratio u DKH u Zagrebu. Najbolje u Jofezine je to što što se radi o bespoštedno istinitom pjesničkom glasu. Valjda je i nju rat naučio izravnom i nepotkupljivom govorenju istine.
Vodili ste brojne polemike sa piscima, sa nacionalistima raznih boja. Kako biste se ukratko osvrnuli na facit te vaše polemičke borbe?
Napisao sam tri knjige koje nisu samo polemičke nego i esejstičke. Analitičke. Jednu o bratu Srbinu, R. P Nogi, po naslovom “Mrzitelj“, drugu o bratu Bošnjaku, pod naslovom “Tunjo veliki i u Tunje mali“, treću o bratu Crnogorcu, Jevremu Brkoviću, pod naslovom “Špijun iz Pipera“. Još da mi je naletio brat Hrvat, ali nije, odužio bih se svima koji govore mojim jezikom. Te su knjige istinska književnost. Samo da sam to napisao, bio bih više nego zadovoljan rezultatima svog polemičkog dara.
Možete li komentirati polemiku koju ste vodili neposredno nakon rata sa Džemaludinom Latićem, u tom momentu najuticajnim piscem političarem. Branili ste tzv. mješovite brakove. Otkud uopće nekome ideja da gleda u naše privatne živote i lične izbore?
Imam u kompjuteru i polemičku knjigu “Pionirska dolina“ u dva toma u kojoj sam natenane djeljao mnogu braću Bošnjake, braću Srbe i braću Crnogorce . U toj knjizi ima četrdesetak strana o paravojnom hodži Džemaludinu Latiću. To je ubjedljivo najveći glupan koga sam devetao. Nevjerovatno mi je, kad čitam njegove novinske teksove, da je i on pjesnik. U svemu što pišem, i u polemikama, vidi se da sam prvo pjesnik, a potom sve ostalo. Njegove novinske tekstove je pisao zatucani hodžica i ljakse iz Gornjih Pridvoraca, i to me najviše zaprepašćuje u njima.
U zbirci eseja “Tunjo veliki i u Tunje mali”, bavite se likom Muhameda Filipovića, također i sina mu Nenada (razobličavajući mit o njima). Ponovno ste stali u odbranu Bošnjaka, braneći ih od licemjerstva samozvanog oca nacije.
Jedan Tunjin kolega iz ANU BiH, koji je čitao dijelove te knjige u Oslobođenju, rekao mi je: „Čestitam. Neka si ga. Zaludu ti je, ali neka si ga“. No moram zahvaliti i Tariku Haveriću: da on nije napravio knjigu o Tunji i sinu mu Nenadu, ko zna bih li ja ikad dovršio svoju. Stoga mogu kazati za Tarika i sebe: Neka smo ga. Zalud nam je, al neka smo ga. Zalud nam je, jer Tunjo je ime za laž monumentalnu kao egipatska piramida, a piramidu je zalud gađati čak i iz haubice.
Ćosić, Bećković, Nogo samo su neki od ideologa zla čiju ste zlu misao raskrinkali. Mnogi će reći, šta reći o srpskom nacionalizmu a da to nije rekao Marko Vešović! Koliko je jak danas srpski nacionalizam?
Jednog dana, ukoliko nekog bude zanimalo to što sam pisao o Srbima iz Slobine retorte, i ne samo o njima, otkriće da je to pisao prije svega esejist. Onaj koji analizirao šta su rekli ili napisali pripadnici “srpske intelektualne ološi“, kako je Radomir Konstantinović nazvao Slobine genije. Naravno, esejisti je pomagao i pjesnik: te analize, da ne bi bile dosadne, morao sam začiniti ironjom, humorom, crnim humorom, grotesknim uvećanjina. Puno tekstova nisam dovršio, uprkos tome što sama znao da su tačni, ali u njima je pjesnik, bog zna zašto, odbio da sarađuje, ili nije mogao da proradi. Za mene je, kad opaljujem četnike, to sam nerijetko ponavljao, stil bio jedini moral, kako bi rekao Gotfrid Ben. Da im ne mogu odbiti ni perke, to sam unaprijed znao. A ono što danas rade najbolje opisuje jedan Njegošev stih: Od poraza bjehu izluđeli, đetinjahu isto kao bebe. Sad, pošto su ispucali sve granate, njihovo zlo truje isključivo njihov narod, i varaju se ako misle da mogu naškoditi tuđemu.
Šta Milorad Dodik predstavlja u kontinutitetu srpskog nacionalizma?
Davno, kad je tek počeo da bjesni, u jednom tekstu sam ga nazvao Radovanom Drugim, a tome bih danas mogao još da dodam: Radovan, nastavljen drugim sredstvima.
Srpska pravoslavna crkva se odupire bilo kakvim reformama. Može li se bez reforme pravoslavne crkve kao stuba srpskog nacionalizma, govoriti o bilo kakvom ozdravljenju srpskog društva?
Mislim, ne mislim nego znam, da su sprski popovi najviša ološ. No bolje je da citiram odlomak iz svog teksta o Kusturici: “Slučaj Muratova sina moramo ubrojiti u najveće, kao suza čiste pobjede pravoslavlja otkako ono postoji. Preciznije, radi se o pobjedi vjere čije temelje je udario Sveti Sava, jer o drugim verzijama pravoslavlja ne znam mnogo, dok o svetosavlju znam sve, ili gotovo sve. Kad kažem svetosavlje, ne mislim na bandite pod kamilavkama koji su blagosiljali Slobine i Rašove koljače. Ne misli na obeborpopa Paju koji je skoknuo da poškropi svetom vodicom srpske topove kad je Mladić krenuo na Goražde. Ni na gergu bezbožnika koji Karadžića kriju, kao svilen jagluk, u svoja njedra, a kad drže liturgiju, polaze od pretpostavke da Bog ne zna šta mi ovdje radimo, kao što ni Tito «nije znao» šta se čini na Golom otoku, iako ga je stvorio. Ne mislim na pastijerskim štakama oboružanu alašu čije je njuške dosta pogledati pa da ti pravoslavna vjera postane kao nerazgažena proteza koja te krvnički žulja. Ne mislim na popiće, popove, popine, popende, popeskare, popesine i populjine, obučene ne u crne mantije već u srednjovjekovni mrak što ga nose u duši, a kad ih slušaš, bude želju da kažeš Njegoševim desetercem: čudne stoke, Bog ih posjekao. Ne mislim na mantije čije te bezbožničko blejanje prisiljava da pomisliš: možda vaseljena jeste kruna na božjoj glavi, ali je Zemlja njegov nužnik. Već mislim na svetosavlje kao takovo, svetosavlje po sebi i za sebe, koje je vazda bilo dražesno i otmjeno, stoga me podsjeća na ruke engleske vojvotkinje koje, dok sprema čaj za goste, s neopisivom ljupkošću posluju oko šalica od kineskog porculana. To i takovo pravoslavlje doživjelo je još jednu blistavu pobjedu kad mu se priključio sin Muratov, jedan od najrafiniranijih primitivaca koje znam.
Rekli ste da ste Crnogorac samo 1 posto, da ste Bosanac, kategorija koja je nestala ovim ratom. Danas smo svi samo Bošnjaci, Hrvati, Srbi… Ali Bosanaca više nema…
Rekao sam da sam Crnogorac 5 posto, i da bih rado bio Bosanac, ali da, na žalost, takvih više nema. Nema se više s kime biti Bosanac. Stoga je najistinitije kad kažem da sam sarajevski pjesnik: te riječi nisu prazne, u njima postoji živa supstanca: moj 47-godišnji život ovdje.
Jednom ste rekli da ste tek u ratu postali Sarajlija, osjetili najveću ljubav za Sarajevo. Niste ga napustili ni pod granatama, već ste ostali braneći ga. Srpski i hrvatski nacionalisti taj grad danas zovu Teheranom?
Rekao sam i da Sarajevo, prije rata, nisam doživljavao kao svoj grad, a da je postalo moje, tek kad mi je pokazalo svoje rane. Iza rata, dvaput ili triput sam prošao kroz Banja Luku i napisao da sam se tamo osjećao kao krme u Teheranu, što nije bila dosjetka, no tačna definicija onoga što sam proživljavao. Dok nije izručen u Hag, Milošević je bio ajatolah sa Dedinja. Srpski i hrvatski nacionalisti su u ratu bili i do danas odstali hrišćanski fundamentalisti, stoga kad fundamentalisti koji se krste punom šakom i sa tri prsta napadaju fundamentaliste koji klanjaju, to spada u autohtonu beha grotesku.
U vašem remek-djelu „Poljska konjica“ ste ispovijedi običnih ljudi transformirali u pjesme. Može li poezija djelatno svjedočiti o vremenu?
Davno sam čitao Kišov precizan, lucidan esej o dokumentaranoj književnosti, ne sluteći da ću nešto slično jednom i ja pisati. Tu je glavno pitanje: kako iz činjenice iscijediti poeziju? U “Poljsku konjicu“ još uvijek unosim sitne dorade. One najslađe. Evo posljednje: uvodna pjesma je imala naslov: „Koju godinu pred ovaj rat Miroslav Toholje me odvede“ koji funkcionirao i kao prvi stih pjesme. I jednog jutra se probudim, upalim kompjuter i unesem ispravku kojom me snabdio san: “Koju godinu prije“, to je sad naslov i prvi stih, a onda dođe drugi: “nego što bosanski Srbi zasvirali su u tromblone“, a treći stih sad glasi: “Miroslav Toholj me odveo“ i tako dalje. Sad u pjesmi ima i više poezije: (igra riječi – umjesto “tromboni“, kao da sam greškom napisao “trombloni“), i više dokumentarizma. Kad ponovo čitam tu knjigu, jer lako zaboravljam šta sam naknadno unosio, pa je moram pročitati da vidim slaže li se dorada sa cjelinom, imam dojam: što je više u njoj poezije, više je i svjedočenja.
Kako komentirate nedavnu tužbu Emira Kusturice u kojoj od e-novina traži 20 000 eura za duševne boli zbog Lazovićvog teksta koji je prenesen sa Peščanika? Andrej Nikolaidis je također platio 12 000 eura. Već ste pisali o Emirovom «sramotnom prisajedinjenju» nebeskom narodu?
Prepisaću završni pasus iz tog teksta od 25 stranica o Slobinom Nemanji Mirotočlivom koji je nedavno objavljen u e-novinama: “A Petru Lukoviću poručujem: Jebe ti se za Kustinu tužbu! Biće presuđeno, razume se, u korist šeika sa Mokre gore, kako si ga izvolio nazvati, ali ti si građanin Sarajeva, pa ćemo organizirati skupljanje para za još jednu Kustinu žrtvu. Sarajevo, ono koje volim, jer postoje razna Sarajevā, u stanju je da Kusturicu finansira bar dvadeset godina. Toliko mu još života predviđaju oni koji tvrde da su heroinska mnoga herojstva koja Slobin kućni umetnik pravi po Srbiji.
Poznato je da ste dugogodišnji Sidranov prijatelj. Burno ste reagirali na Sidranovu posjetu Kusturici. Šta vas je nagnalo da se odreknete starog prijateljstva?
Sidran ne može biti prijatelj i sa mnom i sa Nemanjom, jednom od najvećih intelektualnih kurvetina u propaloj Jugi. Točka.
Dvojica nacionalnih glasnogovornika Fatmir Alispahić i Veselin Gatalo, koji sebe nazivaju piscima, već duže vrijeme vrše linč na cijelu plejadu pisaca: vas, Ivana Lovrenovića, Milu Stojića, Envera Kazaza, Andreja Nikolaidisa… Nazivaju vas bosanskim ideolozima pretežno nečitljivog izričaja. A vama je pripisivao i da ste kumovali smrti Maka Dizdara, da ste bošnjački plaćenik, srpski izdajica…
Ni jednome od njih nisam dužan ostao i oba će biti proknjiženi u mojoj “Pionirskoj dolini“, a njini tekstovi su živjeli koliko i novine gdje ih objavljuju. Dodajem: taj idilični naslov, kad jednom knjiga bude objavljena, stajaće samo na koricama, a u knjizi ispod naslova stajaće podnaslov u zagradi: “Moj zvjerinjak“.
Za vas su pisali na nekim portalima da se ne želite zamjeriti građanskoj kulturi Sarajeva, da vjerno i odano pišete protiv Srba, a sve više i Hrvata?
To mi je novo. To znači da govore ofrlje, jer uopšte nisu čitali ono što sam pisao. Najmonumentalnije utjelovljenje građanske kulture Sarajeva i njen najgorljiviji zagovornik, i građanske kuture i građanske Bosne, jeste Muhamed-beg Ontološki kome sam u svojoj knjizi dao što mu niko uzet neće, kako bi rekla moja Darinka. Ti koji kažu da „vjerno i odano pišem protiv Srba“ pojma nemaju da sam napisao najmanje 600 stranica protiv has-muslimana i has-Bošnjaka, koji su me davno častili titulom “islamofoba“. Ja sa Srbima raščišćam ponajprije svoje lične račune. Šćer mi je odrasla u tmuši, studeni i pod njihovom granatama, gađali su nju, njenu majku, mene, ubijali moje prijatelje, komšije, poznanike, sugrađane, pa sam odlučio, kako sam već napisao, da im se makar “najebem majke“, ako se već ne mogu osvetiti, a osvetio bih se rado, jer u ono pet posto Crnogorca u meni spada i poslovica: “Ko se ne osveti, taj se ne posveti“
U jednom intervjuu za Slobodnu Evropu ste rekli da BiH kao država ne postoji. Ima li ovakva BiH ikakvu šansu?
Za mog života – ne. Niti će kao država postojati, niti ovakva ima ikakve šanse. Šta će poslije biti, baš me briga. Doduše, ako moja kćer bude morala da se u Sarajevo vrati, itekako će me biti briga, ali, ako bude te sreće da se negdje zaposli vani, umrijeću posve spokojno i biću zadovoljan što moje više ništa neće nastaviti da postoji u Sarajevu, a još zadovoljniji što ću ovdje biti brzo zaboravljen. Ali znam da sam uradio mnogošta što će jednog dana trebati kulturi Crne Gore, svejedno što danas tu zemlju i taj narod ne mogu očima vidjeti. Znam, na primjer, da će moja “Poljska konjica“ jednog dana biti na diku Crnogorcima.
