Razgovarala Štefica Galić
«Osim što je jedan od najmoćnijih pjesnika na našim prostorima, Mile Stojić je umjetnik novinarstva, i to onog novinarstva koje postupno nestaje, koje se povlači u zadnje rovove pred svakodnevnim naplavinama trivijalnosti, pred svim tim senzacionalnim i spektakularnim i ekskluzivnim informacijskim obiljem koje služi zaglupljivanju i držanju u pokornosti…U svakom od Stojićevih zapisa ima više morala – dakle kreativnosti, dakle otpadništva – nego u godišnjim kompletima kurentnih tiskovina. Zato je i naslov ove knjige najuputnije čitati kao skicu za portret njenog autora». Tako je napisao Viktor Ivančić u pogovoru najnovijoj Stojićevoj knjizi Ruža u oluji, koja je nedavno objavljena u izdanju zagrebačkog VBZ-a, a koja je i neposredni povod za ovaj razgovor. Sa Stojićem smo razgovarali u njegovoj decentno uređenoj, svijetloj i prozračnoj obiteljskoj kući u Sarajevu, a pitali smo ga o poeziji, nagradama, političkoj situaciji, sukobima u Hrvatskom narodnom vijeću, Feralu, Danima, gdje je godinama bio prisutan kao istaknuti autor. Evo nekih izvoda iz tog razgovora:
Gospodine Stojiću kako započeti razgovoram s vama ako ne poezijom. Nedavno je izašla antologija suvremene bosanskohercegovačke poezije Da je barem devedest treća, koju otvara vaša pjesma, što Marko Vešović, sigurna sam, nije slučajno uradio.
Velika je čast da vas Marko Vešović spomene i u fusnoti, a kamoli da vašim stihovima otvori antologiju suvremene poezije jedne zemlje. Vešović je gigantski pjesnik, ali pored toga i vrhunski književni znalac, tumač i prevodilac. On je posvećenik poezije, njegov lik i djelo ostat će kao primjer da se može biti pjesnik, biti velik i u «oskudnom vremenu», kako je to govorio Heidegger. Osim toga, Marko Vešović je svoju poetsku istinu posvjedočio svojim životom. Malo je tko tako duboko i bolno opjevao stradanje Bosne i Sarajeva kao on i stoga mi je ta njegova antologija jedna od najdražih koje imam u svojoj biblioteci.
Dobitnici ste mnogih nagrada, između ostalih i godišnje nagrade Društva pisaca BiH za najbolja djela bh. pisaca, 2009. za knjiga poezije Među zavađenim narodima. Krajem prošle godine je trebala izaći vaša najnovija knjiga? Kad ćemo je imati u rukama?
Ja sam cijelog života krvavo radio, ali imao sam sreću da to ljudi i primijećuju: Napisao sam tridesetak knjiga i dobio zaista gomilu tih priznanja u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini (Republici Srpskoj i Federaciji), Austriji… Svu tu gvožđuriju čuvam u jednom paketu u podrumu, koji ni ne otvaram. Sve to mene puno ne zadovoljava, jer mislim da ću svoje najbolje stvari tek napisati. Koncem prošle godine u Zagrebu mi je izišla knjige esejistike «Ruža u oluji», koju sam posvetio suvremenicima i knjiga kratkih eseja «Mali rječnik nostalgije» u izdanju sarajevskog Šahinpašića. Trenutčno mi je u tisku knjiga poezije «Bratstvo i sestrinstvo», a već sam završio i novu knjigu koja će pod naslovom «Dunia» biti objavljena na proljeće u Zagrebu. Nedavno mi je izišla knjiga na slovenskom. Na ovogodišnjem Leipzigu bit će mi predstavljena knjiga eseja na njemačkom, a u Frankfurtu izbor poezije na bugarskom, mađarskom i makedonskom…
Jednom ste izjavili: rođen sam u nevrijeme u nemjestu. Zašto?
Ne sjećam se gdje sam i kad sam to rekao, ali biti pisac na Balkanu i nije neka privilegija. Mi pisci pustih zemalja, veli Herta Müller ne možemo birati temu, jer je tema nas već izabrala. Gotovo desetljeće i pol radio sam kao predavač na Bečkom sveučilištu, tamo sam imao sve, ali nisam imao čitatelje, jer ondašnju publiku moje balkanske teme nisu odveć zanimale.
Pređimo malo na politiku. Svakodnevno „odbjegli hrvatskiji Hrvati“, prozivaju hrvatske intelektualce koji nisu napustili Sarajevo, naravno to rade iz Zagreba ili sa sigurne udaljenosti…
Vama je poznato da sam ja pisac vrlo priznat u Zagrebu. U zadnjih dvadesetak godina nije izišla ni jedna relevantna antologija, ni jedna panorama, ni jedan zbornik a da ja tamo nisam vidno zasupljen. O meni i mojim knjigama su vrlo pohvalno, u superlativima, pisali najznačajniji hrvatski pisci i kritičari, od Tenžere, Igora Mandića, Šnajdera, Matvejevića, Novaka, Maroevića, Mrkonjića, pa sve do mlađih Ivančića, Maleša, Bagića,… Dobio sam Goranov vijenac, najveću hrvatsku nagradu za poeziju, moje se pjesme predaju na tamošnjem Filozofskom fakultetu i prodaju u svim zagrebačkim knjižarama. Ja volim Zagreb i Hrvatsku, tamo sam živio nekoliko godina, tamo imam drage prijatelje. Hercegovci koji danas iz Charlieja ili Baltazara «brane» nas koji smo ostali u Sarajevu, nek se gone malo. Oni preko nas pokušavaju istjerivati svoje tamošnje frustracije, postati «purgeri», ali Zagreb ih ne prima, niti će ih ikad primiti, oni to ne znaju. Ulaznicu za Agram i njegovu elitu nije tako lako steći.
U posljednje vrijeme čuju se glasovi da Hrvati trebaju napustiti Sarajevo?
Tko je to rekao? Dragan Čović je nedavno izjavio da su svi Hrvati koji su ostali u Sarajevu ili glupi, ili nesposobni. Meni je ta izjava tipična, jer, sjetite se, isto je tako govorio Koljević o sarajevskim «haustorskim» Srbima. Šta mislite što bi se dogodilo da, na primjer, splitski gradonačelnik Kerum izjavi da su svi Dalmatinci koji žive u Zagrebu ili glupi ili nesposobni? Ja se s politikom HDZ-a od početka nisam slagao, meni je kao istaknutom hrvatskom piscu i novinaru Tuđman još prije rata slao emisare s ponudom da budem i visoki funkcionar te stranke, ali ja sam se gnušao te politike i danas je se gnušam. Ja sam s mojim prijateljima na vrijeme upozoravao što će se dogoditi, po cijenu da nam je lice, tada kao i danas, bilo prepuno domovinske pljuvačke. Ta je politika uzrokovala da danas Hrvata u Bosni i Hercegovini na spisku manjka preko tristo tisuća. Kamo puste sreće da nismo bili u pravu.
Kako komentirate ponovno ujedinjenje dva HDZ-a?
Jednom sam cinično napisao da je Hrvatskoj puno jedan HDZ, a da su Bosni dva HDZ-a malo. Pazite, ja sam mislio da je prava sreća da imamo dva HDZ-a, a kad to kažem ne šalim se. Božo Ljubić je jamačno silno zaslužan što je napravio tu šizmu u «hrvatskom jedinstvu», jer prije njega HDZ je funkcionirao kao zločinačka organizacija. Pogledajte samo dnevne izvještaje iz Haaga, gdje je za ondašnje hadezeovsko mudro vodstvo predložene kazna od 240 godina robije! Oni su naša nacionalna sramota. Međutim, Božo Ljubić je praktični katolik, on izgleda nema petlje oduprijeti se klerikalcima koji ga okružuju i koji u Hercegovini drže svu političku i ekonomsku moć. Ja mislim da će vrijeme pokazati da je na toj nedavnoj canossi Ljubić ispao gubitnik, da je, vraćajući se Čoviću, uništio svoju vlastitu stranku. Njegov prvi suradnik Martin Raguž jedan je briljantan intelektualac, osnivač prve bh liberalne stranke, osjetljiv na argumente, moderan i načitan. Mislim da je šteta što sarajevski politički establishment ne prepoznaje dovoljno takve ljude.
Jesu li Hrvati u Bosni i Hercegovini doista ugroženi?
Iako se «vode» kao konstitutivni narod, Hrvata u Bosni i Hercegovini danas jedva da ima pola milijuna, otprilike koliko Sarajevo ima žitelja. Mi smo de facto manjina, a svaka je manjina na svijetu po definiciji frustrirana i «ugrožena». Mi, dobrim dijelom i svojom vlastitom krivnjom, nismo više faktor, ali to ne znači da se trebamo odreći svoje povijesti i domovine, svojih zajamčenih ustavnih prava, jer nam ta zemlja pripada u potpunosti, kao i drugima. I Bošnjaci s kojima nam je suđeno živjeti morali bi nam prilaziti s više povjerenja, a s manje političkog ostracizma. Međutim, ja kao moderan čovjek ne pristajem na geto. Ne želim biti manjinac u vlastitome jeziku. Ja sam u jednom tekstu sarkastično napisao da bi Hrvatima bolje bilo da su i službeno, ustavno manjina. Onda bi se o nama brinula i naša prava zastupala Europska unija, a ne Čović, Lijanović i slični kapaciteti.
Kako doživljavate najnovije napise o Sarajevu kao novom Teheranu?
Tu je «metaforu», navodno, smislio Dodikov malodobni sin, i to je po sebi adolescentski vrlo duhovito. Međutim nije duhovito kad tu drkadžijsku dosjetku primi njegov otac i počne njome mlatiti po stolu kao kakvim političkim argumentom, a objeručke je prihvate hrvatski političari i novinari. Koješta! Naravno, Sarajevo nije London, ni Berlin, ali u Sarajevu danas živi petina sveukupnog stanovništva zemlje, više nego u svim ostalim gradovima zajedno. To je ipak jedini tramvaj, jedini velegrad u državi, sa svim atributima tog pojma. Sa koje god ga strane promatrali, pisao je još pokojni Andrić, to je grad.
Zbog čega ovolika hajka na Zlatka Lagumdžiju?
Ma ne znam, živimo u vrijeme paradoksa, a jedan od njih je da jedina multinacionalna stranka u državi u kojoj su istinski zastupljeni Hrvati – mrzi Hrvate. Smiješno. Ja nisam član te stranke, jer ona za mene nije dovoljno lijeva (smije se) i ja sam kao novinar Zlatku Lagumdžiji svojedobno zamjerao što je iz SDP-a «diferencirao» velike političke kapacitete, kakvi su Bogić Bogićević, Ivo Komšić, Nijaz Duraković, te tako bitno oslabio poziciju ljevice u zemlji. Međutim zbog personalnih zamjerki Zlatku Lagumdžiji ja ne mogu otpisati ideju SDP, trenutačno jedinu političku snagu koja zagovara i dokazuju da mi možemo zajedno, da ova država može i mora opstati kao civilizacijska zajednica. Jer, SDP može bez Lagumdžije, a da li mi možemo bez SDP-a? Nemojmo zaboraviti, esdepeova opcija je u ovoj državi dobila tristo tisuća glasova. To treba respektirati, jer takva je jednostavno ćud demokracije. Lagumdžija nije nacionalist, on vjeruje u Bosnu u kojoj će svi stanovnici biti tretirani kao građani, dakle kao ljudi. Pravila se ravnoteža Silajdžić- Dodik, a kad je Silajdžić izgubio sad na klackalici stoje Zlatko – Dodik. Ima li tu logike?
Ima li on pravo određivati hrvatskog člana Predsjedništva?
Po postojećem, dejtonskom, zakonu – ima. Tako je u Daytonu potpisao Jadranko Prlić (smije se). Mi moramo poštovati postojeći zakon, sve dok se on ne promijeni. Željko Komšić je legalni i legitimni član predsjedništva BiH i tu mu nitko ne može pera odbiti. Spočitava mu se da je osvojio bošnjačke glasove, što je za mene dokaz da su Bošnjaci demokratski narod. Bi li Srbi ili Hrvati danas nekom, recimo bošnjačkom, političaru dali toliki broj glasova? Ja sam, među prvima, gospodina Komšića Željka više puta kritizirao i u tisku, jer su neke njegove izjave o međunarodnoj politici (pa i o hrvatskom jeziku) potpuno deplasirane i državnički nezrele…Međutim, on je izabran legalno, tajnim glasovanjem, po važećem Ustavu i ja ga kao građanin i Hrvat moram poštovati, ako poštujem ovu državu, to jest njene zakone. Uostalom, prije njega su tu bili «licencirani» Hrvati – Jelavić, Čović i Miro Jović, pa šta su učinili? Ne znam po čemu su oni bili uspješniji i bolji od Komšića? Bili su gori.
Kako tumačite napade na hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića od strane sarajevskih medija i Hrvatskog helsinškog odbora?
Mislim da je usporedba s Karađorđevom usiljena. Josipović ipak dolazi iz nekog glazbenog svijeta, nije sudjelovao u ratu i nema s njim neposredne veze, njemu je bosanska problematika uglavnom terra incognita. Vjerujem da se iskreno trudi na pomirenju, i da iskreno želi pomoći Hrvatima u BiH i Bosni u cjelini, mada još ne zna kako. U svakom slučaju, držim mu fige. Također, vjerujem puno i strahovima Iva Banca, velikog američkog intelektualca i velikog humanista, koji je s Bosnom bio u vremenima kad su je svi ostavili. Koga su zmije ujedale, veli jedna narodna, i gušterica se plaši. A što se tiče Čička, mislim da njega savršeno boli za Hrvate u Bosni, da on Josipovića napada iz svojih, unutrašnjoplitičkih i karijerističkih razloga.
Izloženi ste udaru nacionalističkih pisaca, koji ne prezaju i od svakodnevnih prozivanja na nekom od lokalnih portala – Fatmira Alispahića i Veselina Gatala npr. Šta vam zamjeraju?
Pa ne znam. Nek se skupe i dogovore ako misle udariti na Milu Stojića, možda će zajedno biti uspješniji, u što također sumnjam. To su književni i politički pigmeji. Alispahić me napada da mrzim muslimane i Sarajevo, a Gatalo me, čujem, napada da obožavam muslimane i Sarajevo, a da mrzim Hrvate. I to u Glasu srpske u Banjoj Luci, gdje je Hrvata prije rata bilo dvadesetak tisuća, a danas ih nema ni od korova. Nek napiše kolumnu o Lojzi Ćuriću, Hrvatu i velikom slikaru, koji je u Banjoj Luci skapao kao pas. Uostalom, zašto se zamarati tim novinarskim smećem.
Kako objašnjavate sukobe u Hrvatskom narodnom vijeću?
Hrvatsko Narodno vijeće osnovano je u ratu, bio je to naš očajnički odgovor na politiku Hadezea koji je tad zagovarao iseljenje svih Hrvata iz Bosne i njihovo preseljenje na puste dalmatinske otoke Pag, Pašman i Ilovik, valjda prema dogovoru iz Karađorđeva. Ja posljednjih godina, zbog bolesti i obiteljskih razloga, nisam bio aktivan u toj udruzi i baš i ne razumijem zbog čega se sve ovo događa. Meni je zbog sveg toga jako žao i ne bih iz osobnih razloga to mogao ovdje dalje komentirati.
Nedavno su ugašeni Dani, prije nekoliko godina Feral, dva simbola nezavisnog novinarstva u regionu. Znači li to kraj nezavisnog novinarstva na našim prostorima?
Ja sam u Feralu pisao kolumnu desetak godina, u Danima i više. Jurišali smo na vjetrenjače. Neovisno novinarstvo definitivno nije moguće u ovom našem vučjem neoliberalizmu, jer listovi danas ne izlaze zbog novinarskih tekstova i stvaranja javnog mnijenja, nego zbog reklama i golih financijskih interesa njihovih gazda. U Sarajevu su danas novinski magnati jedan hotelijer i jedan pivar, tako da su svi novinarski kapaciteti usmjereni na razvoj hotelijerstva i pivarstva. Sve ostalo je reket koji plaćaju političke stranke i najviše čitatelji.
Kako vidite budućnost Bosne i Hercegovine?
Dok su god na vlasti nacionalne stranke postoji stalna mogućnost konflikta i destrukcije. «Nacionalizam ili mir», tako je Orhan Pamuk u svome švedskom govoru definirao alternative suvremenog društva. Trećega nema. To se odnosi i na nas. Evropa je, u svakom slučaju, beskrajno daleko, pred nama je još dugo vrijeme stagnacije i tavorenja u pomrčini.
