Intervju sa palestinskom aktivisticom Ranom: Ne vjerujemo više ni jednoj arapskoj zemlji

Živimo pod režimom aparthejda koji je pun diskriminacije prema nama, od zakona, režima dozvola, boje ličnih karata, ograničenja kretanja, prava na izražavanje itd. Praktično se radi o institucionaliziranom režimu ugnjetavanja i dominacije nad palestinskim narodom bilo kroz kontrolu njihovih prava, fragmentiranjem prostora, segregacijom palestinskih građana/ki Izraela, ili putem masovnih zapljena zemlje i imovine, nezakonitih ubojstava, proizvoljnih ograničenja slobode kretanja, uskraćivanja pravo na državljanstvo…

Dugo sam željela posjetiti Palestinu, što mi se konačno obistinilo u jesen 2016 godine, kao dio razmjene u okviru feminističkog mirovnog pokreta. Jednu takvu priliku, nikad prežaljenu, propustila sam u vrijeme dok sam se aktivno bavila novinarstvom, zato nije bilo dvojbe da ću ovu nadoknaditi reportažnim zapisom. Urednik uglednih novina, bivši kolega, istog časa je bukirao pet stranica po povratku. Ni za njega nije bilo dvojbe, ekskluziva s lica mjesta kojem nije lako pristupiti sem ako ćeš na hodočašće (a i to ne možeš tek tako…), u središtu Okupiranih palestinskih teritorija odnosno Zapadne obale: Betlehem – Nablus – Jerusalem – Ramallah.

I bolje od toga, imala sam pristup onome što rijetko ko u novinarstvu dobije servirano na pladnju – izravan kontakt s aktivisticama, građankama koje ne samo da žive tamošnju stvarnost već je i, izlažući se opasnosti, mijenjaju. Reporterski uvid u to područje, makar se sveo na fotografska zapažanja, imalo je po sebi značaj. Bio je to, na koncu, prostor vječitog žarišta. Izrael-Palestina: najduži sukob suvremenog doba. Vječito na TV ekranima, iz generacije u generaciju…

Za dio moje je bilo više od toga.

Zanimanje za “palestinsko pitanje” staro je koliko i rani počeci oblikovanja mojih svjetonazora kroz ideale slobode, jednakopravnosti, zajedništva, iliti njihovih negacija, jer nije bilo dovoljno biti “za”, morao si znati protiv čega si. Svijet je bio u takvom stanju da si morao izabrati. Opredijeliti se. Polarizacija je bila humanistička nužnost. Sve je bilo test tvoje ozbiljnosti. Muzika koju slušaš, knjige koje čitaš, odjeća koju nosiš. Tih devedesetih, kad alternativna moda još uvijek nije bila komodificirana, izbor odjevnog stila bilo je mrtvo ozbiljno pitanje. Njome si artikulisao svoja uvjerenja, svrstavao se, prepoznavao istomišljenike.

U tom i takvom svijetu, širom „alternativnog“ Pariza, gdje ću nastaviti ratom prekinuto djetinjstvo, kefija – simbol palestinskog pokreta otpora – bila je neizostavan amblem.

Sjećam se u to vrijeme redovnih protestnih okupljanja, na glavnim revolucionarnim trgovima, Bastille, Republique ili Nation, prošaranih crno-bijelim ispruganim maramama. Neovisno od povoda, bilo da je “Ne” rastućoj ksenofobiji, “Stop” ratnim strahotama, ili “Dole” usvajanju antisocijalnih mjera. Kefija je utjelovila šire težnje, oslobađanja od kolonizacije, kapitalističkog imperijalizma, klasnog ugnjetavanja, aparthejda. Nije se nosila kao ukras, ni provokacija, prije omča oko vrata, stalna napomena (da dok svi nismo slobodni, niko nije slobodan), nelagoda što osvijetli konture puta. Jednako kao i, treba li reći, napomena „nikada više!“ slijedom neizrecive strahote izvršenog Holokausta. Nikada više je nikada više. Tu nema kompromisa. Već sam kao dijete ratom razorene zemlje primila poruku da je to obećanje prekršeno. Ali baš zato, moralo se u nj vjerovati.

Mimo toga, šta sam ja zaista znala o Palestini? Suočenje s stvarnošću na licu mjestu brutalno je u mjeri u kojoj ogoli tvoje pretpostavljeno znanje do koske. Znanje puno rupa. Stereotipi. Činjenične fule. Blam na licu mjesta. Novinarstvo me je to naučilo hiljadu puta. Ali me nije spremilo za ovo.

Bio je to, fakat, jedan veliki zatvor na otvorenom. Prostor omeđen stotinama kilometara dugim zidom, iza kojeg na oduzetoj palestinskoj imovini niču, već dugo ilegalna, naselja jevrejskih doseljenika. Iliti Zidom Odvajanja koji će, jednom kad bude završen, biti dug 708 km. Vojni kontrolni punktovi na svakom koraku. Gradovi koje smo obilazili bili su udaljeni svega pola sata jedni od drugih, ali trebalo nam je po dva-tri sata da stignemo do svakog. Naoružani mladići, gotovo tinejdžeri, pripadnici Izraelskih vojnih snaga, pretresali su bučno i detaljno auta, ljude… mahom Palestince i Palestinke.

Već prvi dan kad smo u Betlehemu posjetili jedno od desetine izbjegličkih centara na čijem ulazu je pisalo “etabliran 1948”[1] u meni se utisnula misao zbog koje će me od tog časa pa nadalje peći svijest: ovdje nikada neće biti mira. Gledajući tog dječaka dok se igrao među neuslovnim zgradama, koji je tu odrastao, i koji će po svemu sudeći tu provesti ostatak života, ako preživi… nisam si mogla pomoći… mogla sam osjetiti njegovu gorčinu kao i što sam osjetila istu u sebi, pitajući se, u šta drugo izrasta takav osjećaj ako ne, postepeno, u čežnju za pobunom. U šta?

Taj put uzdrmao je ideološke potke mog svijeta do temelja, preokrenuo ga naopačke, moja uvjerenja, svjetonazore, obesmislio je njegove ključne reference, modele u kojima se ogledaju… Jer sve se to – gore od svega – dešavalo u režiji jedne „velike, jedine demokratije u srcu Bliskog Istoka“, kako Izraelu tepaju lideri „slobodnog“ svijeta. Pa čak i nakon što je njegova ultradesničarka vlada, od oktobra 2023, pri bjesomučnom bombardiranju Pojasa Gaze poubijala preko deset hiljada Palestinaca i Palestinki. Takva ideja mi je – možda više od svega – već tada napravila potpuni haos u glavi. Jer, doista se tako, naizgled, doimao svijet na području Izraela, “slobodarski”, poput zapadnog Jerusalema koji smo – nas ekipa putnica – posjetili posljednju večer.

Da, ulice pune života, noćnih barova, velelepnih izloga, hipstera koji sviraju na ulici, na prvu se doimalo kao da smo u bilo kojoj evropskoj prijestolnici, na prvu se doimalo kao da vidim sebe sa svojom rajom u parku, sviramo gitaru i udaraljke i pravo nam je dobro. Ali to nismo bili mi. Nešto je škripalo u toj slici. Vrlo brzo nakon što smo “prešli” na tu stranu, mimo nas je prošao dečko, civil, s djevojkom koju je desnom rukom obgrlio dok mu je preko čitave lijeve visila automatska puška. Ni manje ni više. Stresle smo se sve redom. Slika nije bila normalna. Ali je očito bila normalna. I što smo išli dalje, u središte noćnog života, nenormalno se pretakalo s normalnim. Kao na primjer?Na primjer, da svi ti ljudi uživaju u svom slobodarskom univerzumu dok jedva 20-tak minuta dalje jedan drugi narod živi pod strašnim vidovima okupacije. U ime tog istog univerzuma.

Niti jedna od nas – nakon svega što smo vidjele – nije mogla pomiriti te dvije stvarnosti, suviše su se blisko dodirivale, ubrzo smo se vratile nazad u hotel, u istočni Jerusalem.

Reportažu nisam nikad napisala. Pokušala sam nekoliko puta ali nije bilo fajde. Mislila sam da je do mene, da sam ispala iz novinarskog fazona i grizla sam se što sam izradila kolegu i časopis kojem sam istu obećala. Ali, suština je da mi nije bilo dobro. Danima, sedmicama, dva mjeseca. Načula sam mamu kako nekome preko telefona govori: „Belma je otkako se vratila iz Palestine u depresiji, ne pamtim je takvu, eto kako joj je bilo“. Vremenom sam shvatila da nisam imala jezički fond da opišem ono što sam vidjela i čula. Šta god bih napisala, nije bilo dovoljno, dovoljna slika nivoa opresije kojoj su tamo ljudi izloženi, dovoljan odraz njihove životnosti, društvene otpornosti.

Jer, da, možda sam se negdje bojala da ću svojim „depresivnim“ pogledom ukaljati istovremeni osjećaj fascinacije tamošnjim pokretom, snagom i otporom tih žena koje su, uprkos (obnavljajućem) iskustvu represije, ličnog gubitka, potpune obespravljenosti, nalazile iznimno kreativne načine da svoju zajednicu učine boljom, empatičnijom, manje nasilnom, vrijednom življenja. A ponegdje im je uspijevalo i puno više toga.

Zapravo, njihova borba protiv rodnih i socijalnih podjela – dominacija jedne grupe nad drugom – tekla je i teče uporedo s borbom za oslobađanje od opresivnih struktura moći, okupacije, rasizma, militarizma, i eksploatacije, i onoga što proizvode – beskrajni ciklus nasilja. Nije ni čudo da je upravo vodeći se time, dio globalnog feminističkog pokreta nedavno usvojio proglas: Palestinsko pitanje je feminističko pitanje. U okrilju toga, nema mjesta nevjerici u mogućnost mira, a to je mimo svega, pravo Palestinaca i Palestinki na normalan život, slobodan, život vrijedan ljudskosti.

U nastavku slijedi intervju s Ranom mojom suborkinjom, feminističkom aktivisticom iz istočnog Jerusalema, koja govori o trenutačnim uslovima u Gazi, o situaciji na području Zapadne obale, o tome kako vidi budućnost Palestine, a ponajviše o životu pod okupacijom.

U dogovoru s Ranom, navodimo samo njeno ime da bismo je je zaštitili od moguće odmazde.

Rana, možeš li podijeliti svoja razmišljanja i osjećaje o onome što se događa u Gazi?

Ono što se događa u Gazi je etničko čišćenje palestinskog naroda i očigledan genocid, bombardiranjem bolnica u Gazi, škola i domova u koje su se ljudi sklonili, crkava, džamija, pekara… Preko 25.000 ljudi je ubijeno od 7. oktobra 2023, gotovo 70 posto zgrada i kuća potpuno je uništeno, 1,7 milijuna ljudi raseljeno sjeverno od Gaze prema jugu… Iako to ne znači da je sjever ispražnjen, mnogi ljudi ili nemaju kamo ili odbijaju otići. I to je problem, jer dopuštaju da hrana dođe na jug, ali ne i na sjever, iako tamo ima još mnogo ljudi. A jug je odveć slabije urbaniziran, bez odgovarajuće infrastrukture i uslova za toliki broj ljudi. Higijenski uvjeti su užasni. Žene s kojima sam u kontaktu tamo govore mi da, ‘ako nećemo umrijeti od bombardiranja, umrijet ćemo od bolesti i virusa koji se šire’. Nemaju pristup ulošcima, vodi, čistim kupaonicama, po 50, 60 ljudi u jednoj kući koristi jedan WC… Strašno, strašno!

I sve to pod budnim okom lidera “slobodnog svijeta”…

Zgroženi smo šutnjom vodećih svjetskih vlada i otvorenom podrškom Izraelu da nastavi ratne zločine protiv palestinskog naroda. Pogotovo stajalištem SAD-a i UK-a koji u osnovi daju zeleno svjetlo za ubijanje stanovništva Gaze.

Više od dvije trećine njih su već bile izbjeglice, među kojima i mnogi potomci Palestinaca protjeranih sa svoje zemlje nakon stvaranja izraelske države 1948. Proživljava li palestinski narod novu Nakbu? 

Ono što Izrael želi sa svojim režimom aparthejda od samog početka je isprazniti zemlju Palestinu. Ono što vidimo u Pojasu Gaze, kako se ljudi guraju prema jugu do samih granica Egipta, nedvojbeno su scene iz Nakbe. Također, u posljednje vrijeme izraelske Facebook stranice šalju prijetnje Palestincima na Zapadnoj obali da odu u Jordan što zaista izgleda kao druga Nakba. Poruka kaže, bolje da emigrirate prije nego što bude prekasno, u prevodu, otiđite ili ćete biti ubijeni. Ipak, nadam se da će Egipat i Jordan nastaviti podržavati Palestinu i zaustaviti ta djela i ne dozvoliti da se desi druga Nakba palestinskom narodu.

Je li ova nada raširena među Palestincima? Jordan, naravno, ali, kako izgleda izdaleka, Egipat je praktično, držeći granicu Rafah zatvorenom, ostavio Gazane na milost i nemilost Izraelskim obrambenim snagama… Šta je sa podrškom arapskih zemalja, da li se promijenila u odnosu na prije 7. oktobra? U kojoj se mjeri Palestinci oslanjaju (ili ne) na njih?

Ne, ne oslanjamo se na njih, ne vjerujemo više nijednoj arapskoj zemlji oko nas. Ali ono što znamo jeste da je plan izraelske vlade da potisne ljude na jug kako bi pobjegli u Sinajsku pustinju, zbog čega su uvjeravali Sisija, egipatskog predsjednika, da pusti Palestince iz Gaze da odbjegnu na Sinaj, a zauzvrat će oni podržati Egipat u gradnji kuća za njih, i to je bilo prvo čemu je Sissi rekao ne, zatvorio je granicu, osim za povrijeđene. I Jordan isto, i mi razumijemo zašto.

Zašto?

Jer bi se to svelo na etničko čišćenje. Ako sve arapske zemlje otvore svoje granice, to je kao 1948., ljudi će pobjeći, ali će pobjeći nasilno, naravno. I to je ista praksa koju Izrael trenutno radi. Zadržavanje stava arapskih zemalja da ne dopuste priliv Palestinaca izvršilo bi pritisak na Izrael, jer ako otvore granice i svi odu, zemlja bi se ispraznila i ostala bi Izraelu, a to niko ne želi da dozvoli. To je naša zemlja, naše pravo da ostanemo. Kralj Jordana je rekao da neće prihvatiti još jednu Nakbu za Palestince i primiti više izbjeglica, a kao što znate, već 80 posto ljudi koji žive u Jordanu su Palestinci iz prve Nakbe. Ali, za razliku od mnogih drugih ratova – sigurna sam da znate iz rata u Bosni – ljudi koji su odbjegli imaju pravo da se vrate nakon što sukob završi. Rizik kod Palestinaca je da ako odete, ne možete se vratiti, Izrael nam uskraćuje pravo na povratak. Iako postoji to pravo, prema Rezoluciji UN 194, zakon postoji, ali se ne primjenjuje.

Kao ni ostale rezolucije…

Upravo. Izraelska vlada zanemaruje svaku rezoluciju UN-a. Ali ja razumijem, suvišno je i reći, ljude kojima je život ugrožen i žele otići, mnogi mi govore da ne mogu više ostati u Gazi, naravno da ne mogu, pa to je ratna zona. Ali isto tako, mnogi ljudi ne žele otići, ostanak je dio njihovog otpora. Ali koliko se može podnijeti?

Kakva je situacija na ostatku okupiranih palestinskih teritorija?

Nije dobra. Od 7. oktobra, ubijeno je preko 300 Palestinaca, uključujući 90-tak djece, i uhapšeno je preko 3000 ljudi. Pod teškom smo blokadom. Nije dozvoljeno kretanje između gradova, pa je teško doći do posla ili čak do članova porodice koji se nalaze u istom gradu. Život je veoma težak u posljednje vreme!

Nasilje doseljenika je poraslo, zar ne?

Pa, već prije 7. oktobra, Zapadna obala osjeća povećane tenzije i ekstremno nasilje. Nasilje je poraslo, osnaženo koalicijom izraelskog lidera Benjamin Netanyahua s ultradesničarskim političarima koji poriču postojanje Palestinaca i obećavaju rekordnu ekspanziju naselja na Zapadnoj obali. Obično primjetite porast doseljeničkog nasilja tokom sezone berbe maslina, znate, to je bitno doba za Palestince, kada ljudi odlaze na svoje zemlje i beru masline. Ali sada, nakon odluke izraelske vlade, svi doseljenici imaju pravo na posjedovanje i nošenje oružja. Sada, dok hodate Jerusalemom, bukvalno svuda vidite ljude, Izraelce, uglavnom doseljenike, čak i žene kako nose oružje. A nakon 7. oktobra njihovo nasilje se povećalo, kao rezultat osvete… Razbijanje automobila, paljenje kuća, prodavnica, upadanje u domove, maltretiranje ljudi unutra… Najviše su ugroženi ljudi koji žive u blizini doseljeničkih naselja. Najekstremniji doseljenici su u Hebronu i Nablusu i u Starom Jerusalemu. I možete ih vidjeti na dnevnoj bazi. Mogu da vas provociraju za bilo što, rade to namjerno, na primjer, gađaju vas flašom, a ako uzvratite, reaguju burno.

I nikad ih ne uhapsi izraelska policija?

Nikada. Ako me doseljenik napadne, a ja mu uzvratim, mene će hapsiti, a ne njega. Kad je vaš počinitelj ujedno i vaš sudac, šta da radite? Čak i ako idete na sud, ništa se neće dogoditi… Nema pravde za narod Palestine.

Širenje tih naselja je protuzakonito prema međunarodnom pravu, ali nikad nije prestalo, zar ne?

Tačno. I to je još jedan razlog zašto ne vjerujemo u mirovne pregovore. Dok su trajali mirovni pregovori, naselja su se širila! Sada je Jerusalem pun novih naselja. Oni žele povećati broj Izraelaca koji žive u Jerusalemu, tako da brojčano nadmaše Palestince.

Pomenula si da je uhapšeno više od 3000 ljudi. Čula sam da su mnogi među njima samo zbog dijeljenja informacija ili mišljenja o ratu u Gazi na društvenim mrežama. Je li tako?

Da. Nedavno su u Knesetu usvojili zakon na osnovu kojeg vas mogu uhapsiti čak i ako gledate ili dijelite video snimke Hamasa. A ovi zakoni važe i za Izraelce i za Palestince. Neki dan su uhapsili izraelskog učitelja u školi jer je ponovo objavio video o djeci ubijenoj u Gazi. Uhapsili su i palestinsku gospođu koja živi u Izraelu, zbog njenog FB statusa o ratu u Gazi. I sve može potpasti pod to, mogu da vas prate i strpaju u zatvor za sve što im se ne sviđa.

Upravo sam čitala o tome nedavno u The Guardianu, bivši agent sigurnosti je napisao članak o tome, kako se njegov svakodnevni posao svodio na to da prati sve što ljudi rade u javnom prostoru, u suštini, kamere su bile svuda po okupiranim teritorijama.

Da, i sada pomiču te granice još dalje. Recimo, na punktovima uzimaju ljudima telefone i provjeravaju, to je protivzakonito, ali pošto kažu, sad smo u ratu, možemo šta hoćemo, ništa nije nelegalno…

Šta je s vijestima koje čujemo da META namjerno ograničava profile onih koji dijele ili razmjenjuju mišljenja o aktuelnim zbivanjima?

Da, istina je. Veoma su pristrasni, pa čak i blokiraju naloge novinara i ljudi koji objavljuju šta se dešava u Gazi. Ima jedan fotograf u Gazi kojeg smo ovdje pratili dok mu nisu potpuno ukinuli Instagram račun. Čak i ako objavite vijesti iz Gaze, zabranit će drugim ljudima da ih gledaju. 

Rana, živiš pod okupacijom praktično cijeli svoj život, kako je to utjecalo na tebe, tvoj identitet i oblikovalo ono što si? 

Cijeli život sam provela pod okupacijom, proživjela sam dvije Intifade, do sada to nije bio opušten ni miran život. Svaki naš dan je pun akcije, nema mirnog dana. Ovaj život me je učinio otpornijom, ali i veoma rastresenom. Mojoj porodici je oduzeta sva imovina još tokom 1948. te 1967. godine, imam rođake koji su izbjeglice u arapskim zemljama i u dijaspori, u Latinskoj Americi. Moji djed i baka su izgubili svoje kuće i poslove koje su posjedovali u Jerusalemu, i toliko me tišti kada prolazim pored njihove kuće koju su zauzeli Izraelci i sada žive u njoj. Konfiskovana je 1967. godine, u suštini, tada su samo izbacivali ljude van svojih kući, terorisali ih, bez prava da ih traže nazad. I kada prošetate Jerusalemom, možete vidjeti te prelijepe kuće u kojima žive Izraelci, to su sve kuće oduzete Palestincima… A to je i pitanje prava na povratak, da imamo to pravo, onda bi svi Palestinci tražili nazad svoju imovinu, što također objašnjava zašto nam ga uskraćuju. I sva naselja su izgrađena na palestinskoj zemlji. Nemamo ni pravo na odštetu. Mojoj porodici su veći broj zemlje koju posjedujemo oteli, i za izgradnju obilaznih puteva koje, usput rečeno, ne smijemo ni da koristimo, to je samo za doseljenike. Mi posjedujemo zemlju koju ne možemo koristiti, ne možemo ni biti na tim ulicama bez dozvole.

Kako Palestinci doživljavaju okupaciju u svakodnevnom životu?

Živimo pod režimom aparthejda koji je pun diskriminacije prema nama, od zakona, režima dozvola, boje ličnih karata, ograničenja kretanja, prava na izražavanje itd. Praktično se radi o institucionaliziranom režimu ugnjetavanja i dominacije nad palestinskim narodom bilo kroz kontrolu njihovih prava, fragmentiranjem prostora, segregacijom palestinskih građana/ki Izraela, ili putem masovnih zapljena zemlje i imovine, nezakonitih ubojstava, proizvoljnih ograničenja slobode kretanja, uskraćivanja pravo na državljanstvo…

Možeš li reći nešto više o tome, koja su vaša građanska prava?

U biti su nas podijelili prema bojama ličnih dokumenata koje imamo. Palestinci koji žive na Zapadnoj obali imaju palestinsku legitimaciju, koja je zelene boje. Dakle, ja imam zelenu ličnu kartu i palestinski pasoš. Palestinci iz istočnog Jerusalema imaju izraelsku putnu ispravu, ali to nije državljanstvo, to je laisser-passer, oni imaju privremeni jordanski pasoš. Jer Jordan je sponzor Jerusalema u cilju zaštite Palestinaca koji tamo žive. Ako ste Palestinac/ka i živite u Izraelu, imate izraelsku ličnu kartu i državljanstvo. A ako živite u Gazi, slično kao na Zapadnoj obali, posjedujete zelenu ličnu kartu i palestinski pasoš, iako vam nije dozvoljeno živjeti na području Zapadne obale. A za mene, pošto je moj suprug iz Jerusalema, prinuđena sam na ujedinjenje porodice radi dobivanja dozvole koja mi omogućava da živim sa svojim suprugom u Jerusalemu, a ta dozvola se ponovo odobrava svake godine, od nas se traži da predamo bruku papira koji dokazuju da živimo zajedno. A moja djeca, pošto su rođena u Jerusalemu, upisana su na oca, sa izraelskom ličnom kartom i jordanskim pasošem – u suštini, ja nemam dokaz da uopće imam djecu. Moram da dobijem njegovo odobrenje kada putuju sa mnom. Ali isto tako, kada putujemo, ja putujem sa jednog mjesta, a oni s drugog, mom mužu i djeci je dozvoljeno da putuju iz Tel Aviva, ali meni ne, ja moram da putujem kroz Jordan, da pređem most, pa čak i tada, kad su sa mnom, ja moram proći s jednog prelaza, a oni s drugog. Zato je ovo sistematski diskriminatorni režim sa svrhom da podijeli palestinski narod i da nam zagorča život. I moja djeca to primjećuju, mala su, ali me pitaju „mama, zašto te tako tretiraju na punktovima?“. Izraelska vojska, čim vidi našu zelenu kartu, istog maha poludi. U tom smislu se prema nama ponašaju isto kao što su se onomad prema njima ponašali nacisti u Njemačkoj, mnogi od njih su potomci preživjelih holokausta koji su prije toga bili primorani na posebne boje legitimacija, vidno stigmatizirani. Sada nam rade isto. A zašto? Šta smo im mi krivi?

Palestinski prostor potpuno je rasporen mnoštvom barijera… Kako to utječe na osnovne društvene potrebe, pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, ekonomskim mogućnostima?

Samo prošle godine dokumentirano je gotovo 565 prepreka slobodi kretanja. To podrazumijeva 50-tak kontrolnih punktova koje drže izraelske vojne snage ili privatne sigurnosne agencije, 300-njak cestovnih blokada, rovova…. da ne pričamo o Zidu aparthejda koji potpuno odvaja Zapadnu obalu i njezine gradove jedne od drugih. Zamislite samo kako je svakodnevni život težak… Nekoliko je žena moralo roditi na kontrolnim punktovima jer su im uskratili pristup bolnicama. Štaviše, mnoge žene se sustavno ponižavaju na tim punktovima, ma u suštini, svi Palestinci. Ako ste ikad vidjeli slike radnika koji svaki dan stoje u redu na kontrolnim punktovima kako bi otišli na posao, prema njima se tako loše postupa… Izraelski vojnici nas tretiraju kao životinje što izaziva frustraciju i bijes svakog od nas.

Slušajući sve što govoriš, stičem dojam da je okupacija smišljena i kao svojevrsni vid neposredne psihološke strategije, ne samo da se razori palestinsko društveno tkivo već i da vas se na neki način obeshrabri, natjera da odustanete, odbacite svoje aspiracije… Da li uspijevaju?

Ne, nisu uspjeli niti će! Kada je prvi izraelski premijer David Ben Gurion rekao, „stari će umrijeti, a mladi zaboraviti“ misleći na Palestinski narod, potpuno se prevario. Palestinci i Palestinke dan danas uče svoju djecu o našoj istoriji, o nepravdi, o pravu na povratak i životu pod okupacijom, zato ne zaboravljamo. I dalje smo tu, živimo! 

Ali, kako se nositi s tim… Izdržati sva ta poniženja… Iz generacije u generaciju… Bi li rekla da postoji neka vrsta svjesnog njegovanja otpornosti, unutarnje borbe protiv uvjeta koje iznova proizvodi priroda same okupacije?

Upravo tako. Sve što radimo je dio našeg otpora, pa i svakodnevni život koji živimo. Svako od nas je izgubio dom, porodicu… Ponekad je nepodnošljivo, ljuti ste i potpuno obeshrabreni, ali na kraju dana, mi znamo da ne smijemo odustati, pružiti im šta žele, a to je da nam potpuno oduzmu zemlju, da prekinu naše priče, naše pravo da budemo na svojoj zemlji. A mi to ne možemo, ne možemo odustati… Dakle, jeste, to je stalna borba otpora, ma zapravo, borba za postojanje. I to govorim svom sinu, kad prolazimo kraj vojnika i kaže mi da ih se boji… sedam mu je godina… kažem mu, ne boj se, ovo je tvoja zemlja, nema čega da se plašiš.

Jesi li ikada razmišljala o odlasku? 

Naravno da jesam, ali sam ipak ostala jer je ovo moja zemlja, moja istorija i moja budućnost. Međutim sada kada imam dvoje male djece, neprestano razmišljam o njihovoj budućnosti i da li je uopšte izvodljivo nastaviti ovako… Želim da moja djeca žive u miru, ali ne kao izbjeglice u drugim zemljama. Vrlo je složeno, ali nadam se da će i ovome uskoro doći kraj!  

Rana, ti si kršćanka, i sjećam se kada si mi to prvi put rekla da mi je odjednom sinulo da do tad nisam razmišljala o palestinskom identitetu u smislu vjerske pripadnosti, kao da sam više posmatrala palestinski identitet kao izraz antikolonijalne borbe za oslobađanje, mimo granica religije. Šta kažeš na to?  

Apsolutno, mi kao Palestinci i Palestinke, bez obzira na vjerske i druge razlike, svi smo u istom čamcu!

Pa ipak, jeli uspon Hamasa i drugih islamističkih pokreta, poput Islamskog džihada, prisvojio palestinsko pitanje unutar vjerskog okvira?

Ne, nije, ali budući da su muslimani, tako se čini. Naravno, uvijek postoji razlika između sekularnih i islamističkih aktivista u smislu uvjerenja i pristupa, ali borba je jedna, a to je okončanje okupacije. Neki od njih bi voljeli imati islamsku državu, ali velika većina Palestinaca i Palestinki želi sekularnu državu. I to je, naravno, dio unutarnjih tenzija. Ali trenutno je to najmanji problem.

Jesu li Palestinci razočarani postojećim politikama? Postoje li političke alternative na horizontu – osim Hamasa i Fataha?

Podjela jeste itekako utjecala na Palestinski narod s teškim posljedicama, mislim da su sve političke stranke na ispitu i da bi uskoro trebalo izvršiti reviziju svih njihovih agendi. Kako bi im ljudi opet vjerovali. Ipak, vidim da sekularne i lijevo orijentirane političke stranke sada imaju priliku! Palestinci zaslužuju da imaju drugačiju vrstu političkog vodstva, a ne da su prinuđeni samo birati između Fataha ili Hamasa.

Palestinsko pitanje je nakon skoro dvije decenije ponovo u središtu globalne politike. Uprkos zvaničnim politikama, građani i pokreti širom svijeta izlaze na ulicu, ljudskopravaške, mirovne, feminističke grupe, ne samo za Gazu, već i za slobodnu Palestinu. Da li je globalna solidarnost jedini „izlaz“? 

Globalna solidarnost je, naravno, donijela veliku svijest o pitanju Palestine, ali je važno da se ista održi, a ne samo da bude ad hoc stvar. Također je važno da ti isti pokreti utiču na lidere svojih zemalja. Ako svi lideri budu dovoljno pametni, ovo bi mogla biti prilika za potpuno ukidanje okupacije. U suštini, političko rješenje je naše jedino rješenje. 

A to je?  

Rješenje je jedna država zasnovana na slobodi, jednakosti i pravdi za sve. Moj san bi naravno bio da imamo jednu državu za Palestinu, ali to nije moguće. Nisam uvjerena da militariziranim otporom možemo doći do bilo čega. Ali s druge strane, povratak na rješenje s dvije države također nije izvodljivo. Realnost je da moramo živjeti jedni s drugima, dok bi za rješenje s dvije države trebalo da se vratimo u 1967. godinu, a to nije moguće. Vraćanje na sporazum iz Osla nije izvodljivo.

Zato što se pokazao kao promašaj? 

Naravno, jer nije uspjelo. Ako pogledate malo unatrag, vidjet ćete da je jedina strana koja slijedi sporazum iz Osla Palestinska samouprava. Izrael do sada nije ispoštovao niti jedan dio sporazuma. Prema tom sporazumu, Izrael ne bi trebao biti u području A i B i vršiti invaziju. Prema tom sporazumu, Jerusalem se dijeli i svako ima svoj glavni grad. Sporazum iz Osla je sam po sebi dao Izraelu pravo da poveća doseljenička naselja, segregaciju, izgradi zid aparthejda i nastavi s svim drugim povredama naših prava. Nema šanse da se vratimo na sporazum iz Osla. Rješenje o dvije države ne funkcionira, čak i ako pitate Izraelce, reći će vam isto. Također, aktuelna izraelska vlada već duže vreme poziva na jevrejsku državu. Za njih, jevrejska država znači da nijedan kršćanin niti musliman ne može živjeti u takvoj državi. Bila si u Palestini, vidjela sve te punktove, barijere, zid, sva naselja, gradove odvojene jedan od drugog, mala geta, sad, možeš li zamisliti da 800.000 doseljenika napusti Zapadnu obalu? E to je rješenje s dvije države. Da li je to izvodljivo? Ne.

Rat na Gazu je posebno osvijetlio rastuće jevrejske mirovne pokrete širom zapadnog svijeta koji vrište „ne u naše ime“. Šta je sa Izraelom, postoje li ikakvih slični pokreti za izgradnju mira?

U Izraelu se javlja vrlo malo glasova, malih pokreta, ali bez mnogo uticaja u praksi. Ali kako god, šta znači mir dok postoji okupacija? Kao prvo, molim vas, okončajte okupaciju i dođite da razgovarate sa mnom o izgradnji mira. Ali ne možete nas držati pod okupacijom ili šutjeti o tome i očekivati ​​od nas da vodimo mirovne pregovore kao da smo ravnopravni. Nismo. Tek kada se to završi, biće mira na horizontu.

Kako zamišljaš budućnost?

Trenutno ne vidim nikakvu viziju za budućnost, osjećam se nesigurno i uplašeno. Ipak, uvijek se nadam da će sve ovo završiti dok sam živa. Zaslužujemo i mi da živimo kao ostali ljudi na ovom svijetu.

[1] Godina, kako je Palestinci zovu, Nakbe/Katastrofe odnosno njihovog nasilnog raseljavanja i masovnog progona nakon kreiranja države Izrael

Belma Bećirbašić je istraživačica, aktivistica, i spisateljica. Za svog desetogodišnjeg novinarskog djelovanja nagrađivana je više puta, između ostalih globalnim priznanjem Amnesty International for Human Rights Journalism. U svojstvu nezavisne istraživačice te dobitnice prestižne Fulbrightove stipendije na Columbia University/New York City, objavila je uticajne radove o politikama tjelesnosti, traumatskom naslijeđu sukoba, uključujući seksualnog ratnog nasilja, te kulturi sjećanja.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Belma Bećirbašić

Belma Bećirbašić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
I oni koji šute zauzeli su stav – istih onih koji podržavaju zločin, silovanja, genocid, etnička ćiščenja. Punih 75 godina cilj je Izraela bio stvaranje...
Egipat želi posredovati između Izraela i Hamasa. Međutim Kairo odbija zahtjev da prihvati palestinske izbjeglice. ...
Iako Izrael nije ničim dokazao da su zaposlenici UNRWA-e sudjelovali u Hamasovim napadima na Izrael, države su suspendirale polovicu budžeta te agencije o kojoj ovisi...
Izrael je u petak izveo nove udare na prenaseljeni pogranični grad Rafah na jugu Gaze, gdje je više od milion raseljenih Palestinaca potražilo utočište, a...