Foto: tačno.net
Zbog korupcije koja je izjela državu, zbog srušene nadstrešnice koja je ubila 15 Novosađana. Ovdje je još lani rampa na brodu Lastovo pala i ubila troje pomoraca, četvrti je ranjen, a mogla je ubiti i putnike, njih 15, na primjer. No, tek objavljeni izvještaj o nesreći – što se kiselio i prilagođavao i lažirao skoro 10 mjeseci od tragedije – krivnju svaljuje na zapovjednika broda, a prešućuje nebrigu države o jedinom državnom brodaru, uzrokovanu sistemskom korupcijom. Ipak nema toga razloga, makar kako smrtonosnog, zbog kojega bi ministar pomorstva recimo dao ostavku, a Hrvati izašli na ulice, nije to pristojno, bože sačuvaj, ni evropski, ne, oni ostaju doma, ne idu više ni u dućane jer bojkotiraju trgovce koji da su jedini krivci za preskupe proizvode.
Tamo se studentskim protestima nisu pridružili ministri, ovdje ministri i premijer Plenković zdušno podržavaju narodni bojkot, pa ni oni u određene dane ne ulaze u trgovine. Takva politička travestija rijetko je viđena, ako ikad, da oni koji su proizvođači besramne inflacije koja uništava život građana, podržavaju iste te građane u njihovom sitnom buntu. Jer koliko god trgovački lanci bili bezočno pohlepni, to ne znači da su jedini krivci za bezobzirno srozavanja standarda Hrvata, nego je to upravo preskupa, korumpirana država koja bezobrazno hrani svoj birokratski aparat, čija je vlast uništila svaku domaću, poljoprivrednu i industrijsku, proizvodnju, pa je Hrvatska okrenuta kompletnom uvozu. Divljem tržištu pušteno je na volju da diktira cijene, trgovcima da djeluju kao udruženi kartel, čime je dokinuta svaka konkurentnost, a građani, eto, u bojkotu kupovanja na svojoj strani imaju hadazeove vlastodršce koji ih zajebavaju u zdrav mozak, tovareći čitav problem isključivo na trgovce. Neće Hrvati podivljati ni kad im dobro potkoženi ministar gospodarstva, ispao iz vreće pokvarenjaka proustaškog Domovinskog pokreta, ignorantski poruči neka sami doma peku kruh, jer je jeftinije i tako radi njegova žena, ne, ovdje su građani i vlast ujedinjeni u odvažnoj borbi za nižu cijenu WC papira.
No, brinu li ipak našeg autokrata događaji u Srbiji? Može li očekivati slične proteste studenata, profesora, poljoprivrednika i na hrvatskim ulicama nakon devet godina uzurpacije vlasti i ogromne korupcije? Teško. Hrvati su, naime, predvođeni studentima, zadnji put izašli na ulice davne 1971., kriveći Srbiju za svoje, tobože ekonomske probleme, a radilo se zapravo o etničkom nacionalizmu pod vodstvom jednog krila Saveza komunista Hrvatske. Od tada na snazi je legendarna „hrvatska šutnja“ koja para uši mnogo više nego bubnjevi studenata u Beogradu.
Sada su pak srpskom diktatoru za masovne proteste građana krive hrvatske obavještajne službe i Hrvati koji dolaze u Srbiju tobože instruirati tamošnje studente o načinima demonstracija. Pa onda panduri aktiviste iz Hrvatske maltretiraju, satima drže u pritvoru i potom im zabranjuju ulazak u Srbiju na godinu dana. Ratni zločinac Vojislav Šešelj na Vučićevim televizijama drsko objavljuje skenirane fotografije novinara iz Hrvatske, kao provokatora i poznatom retorikom sve Hrvate naziva ustašama, odgovornima, uz zapadne sile, za dvomjesečne demonstracije studenata.
Svakako, itekako raduje ta „revolucija“ u srpskim gradovima, ta mogućnost da se diktatoru koji Srbiju unizuje već skoro 13 godina konačno vidi kraj, mada je nemoguće predvidjeti ishod tih događaja, pogotovo jer, za razliku od ondašnjeg rušenja Slobodana Miloševića – kada je opozicija imala profilirane vođe – sada opozicija u Srbiji i ne postoji; nju je Vučić također uništio, ili su to ljudi sličnih nacionalističkih uvjerenja. Osim toga, u svrgavanju Miloševića tadašnja su opozicija i građani imali svu podršku zapadnog svijeta kojemu je bilo dosta ratova na ovom području. Danas, pak, Aleksandar Vučić, a ne studenti, uživa potporu istih tih zapadnih sila, njegov etnonacionalizam izvrsno korespondira s populističkim nacionalizmom novog američkog predsjednika s čijom administracijom Vučić fino surađuje, pa je na primjer zgradu Generalštaba u Beogradu – koju su, ironično, srušili baš američki bombarderi 1999. – već prodao Trumpovom zetu koji će na tom spomeniku kulture graditi veliki hotelski kompleks. Zadrti nacionalist i opasni diktator prema unutra, Vučić je prema vani umiveni evropejac, uvijek spreman na trgovinu srpskim resursima, zato je po volji Njemačkoj kojoj će omogućiti da za potrebe EU u Srbiji kopa litij i uništava tamošnji okoliš, nije mrzak ni francuskom predsjedniku Macronu koji mu je za velike pare uvalio rashodovane vojne avione, iste kao i Hrvatskoj.
Stoga, iako za studentske proteste optužuje zapadne sile, Vučićev režim nije izgubio povjerenje EU, a Rusija je ionako stari saveznik. Sumrak liberalne demokracije, pak, sažet je u ciničnoj poruci Trumpovog izaslanika za specijalne misije Richarda Grenella šefu Srbije kako Trumpova administracija ne podržava one koji podrivaju vladavinu prava. To jest studente. Strah od onoga poslije Vučića itekako je vidljiv u ponašanju zapada, pa i Hrvatske, za razliku od te odvažne srpske mladosti oboružane mučnim, ali i duhovitim transparentima, poput onoga „Ne varajte mi babu“, i koja će diktatoru možda, možda… nadamo se, ipak gledati leđa.
