“Kako doznajemo, svećenik nije pozvan iz sigurnosnih razloga – jer su na otvaranju sudjelovala djeca… A bojkot HDZ-ovaca je bija pravi šok jer oni, inače, redovito dolaze u knjižnicu.”
To je bila najduhovitija reakcija na Facebooku na provincijalni skandalčić nastao prilikom otvaranja biblioteke za djecu u jednome naselju na periferiji Splita, da bi zatim, dosta bizarno, dobio relativno snažan i apsolutno nezaslužen medijski potisak, postajući, kako se to veli, nacionalna priča.
Priča ide ovako: u splitskome gradskom kotaru Mejaši-Kila otvorena je nova knjižnica za djecu i omladinu, inače podružnica Gradske knjižnice “Marko Marulić”, uz prigodni program, uz nazočnost gradonačelnika Ivice Puljka, no kotarski načelnik Toni Piplica, uzdanica HDZ-a, demonstrativno je odbio doći na svečanost, u čemu su ga slijedili istomišljenici iz Kotarskog vijeća, zbog toga što protokolom nije predviđeno da otvorenju prisustvuje katolički svećenik koji bi molitvom i blagoslovom pustio kulturnu ustanovu u rad.
To je u najoštrijem sukobu s tradicijom Mejaša, tvrdi kotarski načelnik, gdje se, koliko on pamti, bez svećenika i škropljenja svetom vodicom nikada nije otvorio ni jedan objekt značajan za zajednicu (navodno se bez crkvenog lica na Mejašima ne otvara ni boca travarice, mada to, u nedostatku materijalnih dokaza, ostaje na razini glasine), pa mu preostaje jedino bojkotom ustati protiv prakse koja vrijeđa “duh i način života ogromne većine stanovnika Mejaša”, štoviše, ispada da je on, Toni Piplica, kotarski načelnik, mlada uzdanica HDZ-a, “onemogućavanjem blagoslova uvučen u svjetonazorsku sferu”, samo zbog toga što, mimo svakog svjetonazora, inzistira da pop blagoslovi biblioteku!
Pipličino je očitovanje objavljeno na jednoj od tzv. društvenih mreža, i umjesto da tamo trune s ostalim boflom iz “svjetonazorske sfere”, novinarski refleks, tradicionalno osjetljiv na intrigu, preoblikovao ga je u vijest: te članci u dnevnim novinama, te sočne bilješke na portalima, te prilozi u televizijskim informativnim emisijama, a naposljetku i žučljivi komentari kolumnista koji, s pogledom usmjerenim ka Mejašima, nariču nad grobom kršćanske Europe.
Tako je i Grozdana Ribičić, ravnateljica Gradske knjižnice “Marko Marulić”, odgovorna za dekristijanizirano otvaranje dječje biblioteke, morala usplahirenim žurnalistima tumačiti da se “knjižnica ne bavi politikom”, da su gradske knjižnice otvorene za sve građane, “bez obzira na političku, vjersku, nacionalnu ili bilo kakvu orijentaciju”, da su se knjižnice i prije otvarale bez blagoslova i religijskog dekora, na kraju se čak branila kazavši kako je i sama katolkinja, ali je njezina konzumacija vjere njena privatna stvar, i nikad je ne miješa sa svojim poslom. “Ovo je jedna sekularna institucija”, kratko je podcrtao Ivica Puljak.
A onda je u prošlu nedjelju putem kolumne u Slobodnoj Dalmaciji zagrmio Ivica Šola, upozoravajući zainteresirane da – suprotno tvrdnjama ravnateljice i gradonačelnika – iza nemilih scena na Mejašima stoji islamsko-komunistička zavjera opasnih razmjera, a k tome je još na djelu i “zloupotreba ‘brenda'”.
Šola, naime, veli da se na “zabranu” nastupa klerika iz Crkve sv. Spasa ne bi ni osvrtao da splitska Gradska knjižnica nije nazvana po Marku Maruliću, a Marulić je “jedan od najvećih kršćanskih genija”, odnosno “globalni gorostas kršćanske kulture”, odnosno stvaralac “čija su sva djela toliko impregnirana (judeo)kršćanstvom da, maknete li biblijsku supstancu iz njih, nema ni Marulića ni njegovih djela”. Eto dakle “zloupotrebe ‘brenda'”: ako u knjižnici koja nosi ime kršćanskog genija i gorostasa kršćanske kulture pop nije poželjan, znači da su nam islamisti i ljevičari stavili nož pod grlo, te možemo očekivati jedino oštar rez i prelazak na sljedeći kadar. Jer, piše Šola:
“Kada islamizam u Europi na dnevnoj razini vrši terorističke čine, kolje nastavnike u školama, kolje svećenike po crkvama, ubija mlade po klubovima, navijače po stadionima, kada su sekularne države od Francuske do Švedske priznale poraz multikulturalizma pred najezdom islama i izvode vojsku na ulice, Marulić stoji kao opomena.” Opomena za što? Opomena da “smo odbacili svoje judeokršćanske korijene”. Kako smo odbacili te korijene? Tako što “smo postali inkluzivni”, piše Šola.
Ali nisu isključivo islamisti riješeni “uništiti judeokršćansku, zapadnu civilizaciju”, s njima su u demonskome zagrljaju “progresivci sa zapada”, “ljevičari”, “pacifisti”, “odreda antikršćani”, jer, piše Šola: “Zapadni sekularni fundamentalizam i islamski religijski fundamentalizam su dvije strane istog antizapadnog novčića.” Zato u splitskoj knjižnici svećenik nije dobrodošao, “kao ni u Teheranu”. To je samo lokalna demonstracija “garda samomoržnje prema Europi od strane političke i intelektualne ljevice”.
Ukratko: “odbiti da se u ‘Marulićevoj kući’ pri otvaranju dogode molitva i svećenik, barbarski je čin koji se sasvim uklapa u europsku samomržnju zvanu cancel cultura”, piše Šola.
U redu, to s barbarskim činom i samomržnjom smo djelomično razumjeli, ali što je, pobogu, cultura? Otkud ta cultura u Šolinoj kolumni? S koje je strane “antizapadnog novčića” ona ispala u tekst? Jer ako se kulturno služiš materinjim jezikom, onda se piše kultura, a ako preferiraš englesku (zapadnu) verziju, i ako je već cancel, onda je valjda culture, a ne cultura, to jest cancel culture, a ne cancel cultura, osim u slučaju da se Šola želi istovremeno potvrditi i kao uzoran Hrvat i kao internacionalno priznat autor. A opet, kada je već cultura, umjesto kultura, otkud u istom tekstu ipak brend, umjesto brand, što već neugodno miriše na kulturno-jezični utjecaj iz Srbije, gdje “antizapadni novčići” zveckaju sve u šesnaest?
No, ovdje ćemo takva nagađanja s olakšanjem napustiti (za podrobniji uvid u tajne pismenosti kolumnista Slobodne Dalmacije čitatelje upućujemo na članak s naslovom “Govnar crkve Notre Dame“, nastao nakon što je Ivica Šola, inače profesor na osječkom sveučilištu, požar u pariškoj katedrali pribrojio zlodjelima islamista i prosvjetitelja, iako je nesreća bila uzrokovana kvarom na električnim instalacijama); interesantnije je, naime, drugo pitanje:
Ako zbilja jedino činjenica da splitska knjižnica nosi ime po “kršćanskom geniju” nalaže obavezu da se prilikom otvaranja podružnice “dogode molitva i svećenik”, kako to da Ivica Šola, pasionirani kršćanin i desničar, objavljuje svoje sastavke u listu kojem su ime nadjenuli dalmatinski partizani i komunisti, “redom antikršćani”? Zar to nije “zloupotreba ‘brenda'” što su ga 1943. u pojati na Mosoru skovali naoružani pripadnici političke i intelektualne ljevice?
Eh, da jest, tada bi urednik Slobodne Dalmacije, pročitavši Šolino štivo, autoru uzvratio otprilike ovako: “Žao nam je, dragi gospodine, ali ovu vašu profašističku splačinu, koja kipti od mržnje prema muslimanima i ateistima, ne možemo tiskati u novinama u čiji su naziv ugrađeni antifašistički ideali. Možete to smeće plasirati u bilo koji od dostupnih kontejnera, od Glasa Koncila do portala tipa Narod.hr ili Poskok.info, a zatim do mile volje cviliti kako je vašu judeokršćansku dušu ranila ljevičarska cenzura i cancel cultura.”
Ali nije, naravno; Šola štanca redovne nedjeljne potjernice, jer je simbolički kapital imena splitskog dnevnika odavno potrošen.
Drugim riječima: polupismeni obožavatelj Marulića i periferijski junoša HDZ-a – Ivica i Piplica – lupaju na širom otvorena vrata. To što iz odsustva popa na otvorenju svjetovne ustanove jedan uspijeva proizvesti novinsku vijest, a drugi novinsku harangu, samo naglašava ugođaj u hrvatskom postsekularnom raju, ambijent koji je karakteriziran raspelima u učionicama, ambulantama i sudnicama, prijenosima misa na javnoj televiziji, ustavnom diskriminacijom homoseksualaca, praktički obaveznim školskim vjeronaukom, sve poroznijom granicom između crkve i države, muškarcima koji kleče na gradskim trgovima i Splićankama koje grozničavo razmišljaju o tome koliko će stotina kilometara morati putovati da bi uspjele obaviti abortus.
Cjelokupan sadržaj “slučaja Mejaši” svodi se na optužbu za opstruiranje stege u katoličkoj kasarni. A zna se kako s religijom u kasarni stoje svari: samo će nevjernici vidjeti svoga boga.
