Građanski odgoj, koji zazivamo iza svakih izbora, nužan je u našim školama. Djecu netko mora učiti važnosti „aktivnog građanina“ i važnosti uključivanja u demokratske procese. Odgoj djece koji potiče apatiju, koji odvraća mlade od njihovog sudjelovanja u društvu, imat će dalekosežne posljedice jer u svojoj srži ne sadrži uključivanje, već isključivanje mladih ljudi iz važnih segmenata koji sačinjavaju društvo u cjelini.
Piše: Ivo Anić
Od izbora do izbora u Hrvatskoj razina političke kulture nažalost biva sve gora i gora. Da je tome tako govori nam niz činjenica, no posebno zabrinjava što iza svakih lokalnih ili parlamentarnih izbora nastaju čudne koalicije ljudi koji su se do jučer pljuvali i kleli kako će takve zatvarati ako dođu na vlast, a ne koalirati sa njima.
Najnoviji primjer, da me dobro shvatite, jesu premijer i predsjednik. Do jučer smrtni neprijatelji, a od famoznog pomirenja u Sinju na Alci – najbolji prijatelji i saveznici.
Znači li to da kao društvo stagniramo? Znači li to da nas vode bestidni lažovi koji od izbora jednom u četiri godine prave cirkus da bi samo sačuvali pozicije?
Zašto nam razina političke kulture biva sve niža i niža, pitanje je za sociologe i društvene analitičare no jedno je neosporno i jedno je činjenica. Hrvatske građane sve manje i manje zanima građanska politička odgovornost, drugim riječima, pravo i dužnost da se pojave na biračkom mjestu i izvrše svoju ulogu kao odgovorni građani u ovom društvu.
Ono čemu građani svjedoče u predizborno vrijeme zasigurno utječe na slabu i nikakvu izlaznost na izbore jer praktički svojim izlaskom na iste daju legitimitet tim jazavcima da nastave po istom, kao što daju legitimitet sustavu kao takvom. Drugim riječima, ako izlazimo na izbore dajemo svoju potvrdu da su ti ljudi relevantni i da podržavamo sistem koji zapravo preziremo.
Kao i uvijek u tom demokratskom procesu prednjači Split. Čak šezdeset posto mojih sugrađana nije izašlo na birališta u prvom krugu, a za drugi krug, barem što se prijašnjih statistika tiče, možemo očekivati realno do trideset, trideset i pet posto. Razloga je mnogo, barem što se Splita tiče, no ne mogu se oteti dojmu da je dugogodišnje njegovanje političke nekulture i političke nekorektnosti itekako pridonijelo tim poraznim statistikama.
Politička kultura ima mnoge definicije, no najvažnija je ona u vjerovanju ljudi u politiku, a upravo to vjerovanje u politiku sustavno se razbija paradoksalno od strane – politike i političara.
Taj raskorak između političkog ponašanja i sustava koji treba njegovati „vjeru ljudi u politiku“ u Hrvatskoj je doveden do apsurda i samo je na prvi pogled slučajan.
Almond i S. Verb još su 1963. dokazali u svojim analizama političke kulture, da su mnogi procesi pomno smišljeni i planirani, a posebno oni koji ažuriraju apatiju i oni koji sustavno rade na tome da se mladi ljudi ne interesiraju za svoje građanske dužnosti. Razgovarajući ovih dana u Splitu s mladim ljudima koji po prvi put ostvaruju pravo da biraju, došao sam do istih poražavajućih odgovora.
Mladi ljudi u Splitu ne drže politiku zanimljivom, niti smatraju kako u tim procesima imaju kakvu važnu ili ključnu ulogu. Ako krenemo „tragom novca“ kako bi se kolokvijalno izrazili, tada bi jedini benefit iz tolike neizlaznosti u Splitu imala trenutna vladajuća garnitura. Tih trideset ili nešto više posto bili bi uglavnom njihovi stranački poslušnici, podobni ili oni koji to tek namjeravaju postati. Porazna je činjenica da tih trideset ili četrdeset posto mojih sugrađana odlučuje o sudbini nas ostalih šezdeset posto, no iz godine u godinu, iz izbora u izbore, ista su pitanja koja se uvijek otvaraju, a na njih još nitko nije dao jasne odgovore.
Što su uzroci tolike apstinencije?
Jedan od uzroka političke nekulture, a neizlaznost je njen svakako važan segment, jesu sve prljavije i prljavije političke kampanje koje se, posebno na lokalnim razinama, vode do granica dobrog ukusa. U tim i takvim kampanjama već godinama dominiraju ideološke prljavštine, u čemu prednjači takozvana „siva zona“, a ona su društvene mreže. Potpuno nekontrolirane elektronske stranice i portali usmjereni su kod svakih izbora na diskreditiranje određenih kandidata i to ide toliko daleko da je teško razlučiti stvarnost od fikcije, istinitu tvrdnju od potpuno izmišljene ili fabricirane senzacionalističke klevete.
Difamiranje jednog političkog kandidata tako dolazi u sferu degutantnosti, a sam portal ili stranica na društvenim mrežama nema jasnu sliku koga zapravo podržava. No, ima potpuno jasnu namjeru diskreditirati uglavnom lažnim vijestima ili neprovjerenim dezinformacijama.
Ta sfera političke nekulture u Hrvata doseže iz godine u godinu sve veće i veće razmjere pa se postavlja pitanje nije li vrijeme da se konačno donese jasan i nedvosmislen zakon?
Zakon o političkoj korektnosti i kulturi u sferi elektronskih medija i društvenih mreža.
No, kada sam premijer ismijava apatiju svojih birača, tada dolazimo do Almondove i Verbove tvrdnje kako političku nekulturu njeguju političke oligarhije jer ide njima u korist. Premijer nije usamljen, ako mislite kako je politička nekorektnost poluga establišmenta. Sličnu sudbinu kod zadnjih izbora doživio je i kandidat vladajućih u Splitu, koji se potpuno nespreman našao na otvorenoj baraži elektronskih portala i društvenih mreža koje su se mjesecima zabavljale njime.
Druga stvar koja birače odbija od političke odgovornosti potpuna je netransparentnost samih političkih kampanja.
Preliminarna financijska izvješća o istima kasne i potpuno su nedosljedna. DIP prijavljuje DORH-u, post izborne kazne se naplate i one su smiješne, a građani Hrvatske imaju priliku u javnoj diskusiji saznati kako HDZ izigrava te i takve zakone javno se hvaleći kako svoju kampanju financira sam, dok lik premijera na jumbo plakatu krasi pročelje jedne od većih trgovačkih tvrtki.
Iz godine u godinu se ne poštuje ženska kvota, za što najveće stranke plaćaju postizborno velike iznose, no taj trošak očito je ukalkuliran unaprijed u kampanju jer su žene zastupljene u znatno manjim kvotama. Taj prezir prema ženama u politici također je jedan od važnijih segmenata političke nekulture, s tim da je paradoks kako u mnogim zajednicama i po svim anketama upravo žene odlučuju o sudbini samih političara na lokalnim izborima.
Prezir prema javnosti koji očituju pojedini kandidati ide toliko daleko da se isti ne libe difamirati svoje protukandidate na razinama koje zapravo vrijeđaju zdrav razum. U tome je vodeća stranka na vlasti koja kampanju godinama gradi na količini ideoloških dezinformacija.
Neodgovornost političara i sam pojam političke nekulture potiče i predsjednik države svojim javnim istupima.
Ako je itko odgovoran za političku motivaciju tada su to čelni ljudi koji moraju prednjačiti u političkoj korektnosti, a zatim i u političkoj kulturi. Što nam je dakle nužno?
Građanski odgoj koji zazivamo iza svakih izbora, nužan je u našim školama. Djecu netko mora učiti važnosti „aktivnog građanina“ i važnosti uključivanja u demokratske procese. Odgoj djece koji potiče apatiju, koji odvraća mlade od njihovog sudjelovanja u društvu, imat će dalekosežne posljedice jer u svojoj srži ne sadrži uključivanje, već isključivanje mladih ljudi iz važnih segmenata koji sačinjavaju društvo u cjelini.
Nikada nije dobro podcijeniti mladost, kao što nikada nije dobro mlade ljude indoktrinirati i odgajati bez tih važnih temelja koje ih uči građanski odgoj – sekularnosti, ulozi koju imaju u društvu, ali i odgovornosti. Njihov glas za budućnost itekako vrijedi i mora se čuti.
