Foto: Armin Durgut
U svojoj pjesmi Džoni Štulić kaže: „Sloboda nije uzajamno milovanje idiotskih glava“, da li je to regionalna književnost gdje pisci jedni druge hvale bez bilo kakvih kriterija?
Možda samo u stanovitoj mjeri, jer taj fenomen „jaranske“ kritike zaista postoji. Problem u našim književnostima je te vrste što ta „jaranska kritika“ nije zasnovana na istovjetnim poetikama ili umjetničkim programima, nego na čistom interesu. Da na prostoru bivše Jugoslavije postoji neka formalna ili neformalna grupa književnika koji dijele iste svjetonazore u literaturi bilo bi sasvim normalno i razumljivo da jedni o drugima govore u superlativima. Kao što su to uostalom svojevremeno radili srpski nadrealisti ili hrvatski ekspresionisti, ili bilo koji drugi književnici ujedinjeni oko neke ideje ili literarnog i filozofskog koncepta.
Ali kada se međusobna hvala svede, kao što vidimo da je slučaj, na podržavanje kolega iz čisto interesne pobude, onda je to problem, i to teško razrješiv problem. Ne smijemo očajavati zbog takve situacije jer istinski kvalitetna književnost uvijek uspije pronaći svoj put do čitalaca. Da bi sve to bilo lakše i brže da se radi poštenije, bilo bi.
Evo, u Buybooku je u samo pola godine objavljeno nekoliko izuzetno vrijednih naslova: Cimetna pisma, dijamantna stvorenja Faruka Šehića, Sandro Elvedina Nezirovića, Knjiga o Almiru Adise Bašić, Pariški maraton Damira Uzunovića. Koliko vidim, sve knjige imaju relativno dobar odjek u javnosti i hvale koje dobijaju više su izraz istinskog divljenja njihovim poetikama nego izraz neke vrste „jaranske hvale“.
Koliko je tragično da je faktički nestala književna kritika iz mainstream medija?
To je zaista tragično, jer je na taj način književnost u potpunosti izgubila svoj društveni značaj. Ne pisati stručnu kritiku u masovnim medijima nešto je najgore što se za književnost moglo desiti. Jednostavno rečeno, književnost je ostala bez svoje organske, prirodne veze s publikom jer je proces ocjenjivanja i preporučivanja ključan ne samo za komercijalni dio procesa čitanja nego još i više za vrednovanje književnosti kao takve.
Nedostatak kritike omogućio je masi amatera, vještih u korištenju društvenih mreža, da se nametnu javnosti, čime je došlo do svojevrsnog poremećaja u formiranju književnog kanona. Osim toga, to je veoma štetno za književnost i u komercijalnom smislu, jer kada se čitaoci razočaraju u pisce i djela koji su jako prisutni na društvenim mrežama i za koje se stvorilo mišljenje da predstavljaju umjetničku vrijednost, oni u pravilu odustaju od književnosti.
Zadatak književne kritike, posebno one u masovnim medijima, jest da odabiru ono najbolje, da bude prvi glas o knjizi, da joj utiru put ako vrijedi ili da joj prekidaju život ako je šund.
Ostali smo u kratkom periodu bez Marka Vešovića i Abdulaha Sidrana, velikana naše poezije, tragedija je to sama po sebi, ali kolika je to tragedija zbog činjenice da nasljednika tog nivoa nema?
To je veliki gubitak za Bosnu u Hercegovinu i njenu kulturu. Ali to je isto tako i prirodan proces jer je smrt dio života. Sada, da li postoji nasljednika njihovog nivoa ne bih znao reći, ali dijelim mišljenje da su Sidran i Vešović zaista obilježili našu književnost i naš jezik.
Kada govorimo o Marku Vešoviću, potrebno je reći i sljedeće: Vešović je bio univerzitetski profesor i „učitelj“ mnogim danas afirmiranim i priznatim piscima i književnim kritičarima. Imao sam čast da bude i moj profesor i dobro pamtim njegova predavanja i njegovu potrebu da nas uvijek i neprekidno usmjerava na čitanje poezije i na autonomno razmišljanje o njenom značenju. Beskrajno mnogo je cijenio Skendera Kulenovića i njegove sonete, i bio je jedan od najumnijih oralnih interpretatora njegove poezije. Kao pjesnik bio je poseban jer je svoju umjetnost živio bez ostatka, a dobro se sjećam s kakvim je opštim oduševljenjem u javnosti dočekana njegova knjiga pjesama Poljska konjica.
Što se tiče Abdulaha Sidrana, po meni, a imam i neka formalna znanja da dajem takvu vrstu sudova, riječ je o vjerovatno najvećem pjesniku naše savremene pjesničke tradicije. U tom pjesničkom panteonu Sidran je odmah uz Skendera Kulenovića i Maka Dizdara, a njima bih pridodao još Ivana Kordića, Mileta Stojića i Semezdina Mehmedinovića. To je moj lični poetski panteon bosanske pjesničke tradicije. Sidranov prosede užasno je moderan i komunikativan, to je poezija koja je, u svakom smislu, porušila bedeme poetskog modernizma i bosansku tradiciju odvela na jedno sasvim novo i neočekivano mjesto.
O njegovoj knjizi Morija pisao sam i uz Mehmedinovićev Sarajevo blues smatram je najboljom zbirkom pjesama „o ratu“ napisanu na štokavskim jezicima naše nekada zajedničke države – bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom jeziku.
Vaša prethodna knjiga Historija odbačenih bavi se temom društvenog odbacivanja bh. umjetnika. Možete li pojasniti prvo razloge za jedan ovakav odnos, pa i načine na koje se taj odnos provodi?
To je veoma kompleksno i složeno pitanje, a govori o odnosu našeg društva prema najznačajnijim umjetnicima i intelektualcima naše kulturne tradicije. Teško je u potpunosti shvatiti razloge zbog kojih se odbacuju ličnosti takvog značaja, ali to je definitivno najdestruktivniji proces samouništenja bosanske duhovnosti. Zanimljiv je kuriozitet da su gotovo sve najznačajnije ličnosti tradicije doživjele takvu sudbinu. Meša Selimović, Derviš Sušić i Skender Kulenović, evo samo njih trojicu da uzmem za primjer, nacionalističke kulturne oligarhije ne samo da su odbacile nego su ih i aktivno proganjale. Proganjale njihovo djelo, naravno izbacujući njihove knjige iz školskih lektira, falsifikujući njihove biografije, proglašavajući ih nacionalnim neprijateljima.
Krimen novonastalom bosanskom društvu bila je činjenica da su bili partizani, antifašisti, komunisti, uz poruku da za ljude takvog političko-ideološkog profila u novonastalom bosanskom društvu više nema mjesta. To je potpuno sulud i, usuđujem se reći, zločinački proces jer se otkidalo najvrednije tkivo naše recentne prošlosti. I sve se to radilo smišljeno i s namjerom, jer je bilo potrebno promijeniti društvenu paradigmu društva. Taj proces nije, naravno, uspio, ali je šteta, poprilično velika, ipak, nanijeta.
Foto: Armin Durgut
I naslov romana Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena sugerira da tematizirate fenomene u našem društvu koji više nisu dio vladajuće ideološke matrice. Koliko je danas opasno baviti se Josipom Brozom u književnosti?
Razlika između dvije knjige je suštinska jer je Historija odbačenih knjiga eseja, a Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena roman. Broz je dio tog odbačenog bosanskog naslijeđa i historijska ličnost čije se djelo najviše osporava u ovo moderno „demokratsko“ doba. Sve povezano s Brozom sistematski se derogira i napada, i to ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije. Najviše, moramo biti pošteni i reći, u Hrvatskoj i Srbiji, a taj negativan odnos prema Titu u našoj zemlji u dobroj mjeri je potekao upravo iz spomenute dvije zemlje. Originalnu bosansku mržnju usmjerenu prema ličnosti i djelu Josipa Broza Tita stvaraju bošnjački nacionalisti, koji proizvode i podržavaju svakojake konfabulacije.
Istina je naravno složena i nikada nije jednostavna, ali mnogo je bliže istini da je Broz bio velika i značajna figura bosanske historije nego što nije. Roman o Brozu napisao sam vođen raznim pobudama, ali prvenstveno želeći da pokažem da je u ovoj zemlji nekada živjelo dosta ljudi koji su bili partizani, komunisti, revolucionari, i da su svi ti ljudi Tita smatrali uzorom i herojskom ličnošću. Broz je bio grandiozan u mnogim stvarima i najzaslužniji je čovjek, lično, što je na ovim prostorima pokrenut najveći organizovani otpor nacizmu i fašizmu.
Naravno, tu je i ličnni motiv, jer dolazim iz partizanske porodice i u stanovitoj mjeri ovaj roman je i priča o porodičnim mitovima i legendama koje slušam cijeloga života. Naravno, između onoga što je biografsko i onoga što je predstavljeno u romanu ne smije se staviti znak jednakosti. Ipak je ovo izmišljena priča, umjetnička fikcija i samo se na takav način smije i može doživljavati.
Knjiga, kako primjećujem, i referencom u naslovu upućuje na svoju kritičku dimenziju. Koliko će roman „provocirati“ današnju publiku?
Dobro ste primijetili, naslovom se referiram na slavnu knjigu Bore Ćosića Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji. Po tom romanu Bato Čengić snimio je još slavniji iliti zloglasniji film. Prikazivanje filma komunističke vlasti su zabranile, a oba autora bili su disidenti u prošlom sistemu. Način na koji su roman i film kritički govorili, u svoje vrijeme, jedinstven je. Meni je namjera bila malo drugačija, jer je ovo, između ostalog, i komičan, zabavan roman, ali i roman koji posredno snažno kritikuje društveni trenutak. Ako neko misli da mi je cilj bio provocirati javnost stavljajući Brozovo ime u naslov romana, na dobrom je tragu, jer to, između ostalog, i jest bio moj cilj. Ne primarni cilj, ali podsvjesno sam slutio da će to biti, ako ništa drugo, mala semantička provokacija.
Ne bih se sada upuštao u neke šire analize književnog postupka koji sam odabrao u ispisivanju ove priče, ali baš kao i vi i mnogo drugih čitatelja odmah je primijetilo vezu između naslova Ćosićevog i moga romana. To, priznajem evo još jednom, nije napravljeno slučajno, to je učinjeno svjesno i s jasnom poetičkom namjerom.
Koliko će roman provocirati današnju publiku pitanje je na koje nemam egzaktan odgovor, ali vjerujem da hoće. Posebno taj dio publike koji se u donošenju svog suda oslanja na upute nacionalističkih interpretatora stvarnosti. Za nacionaliste Josip Broz je arhetipski neprijatelj, posebno za klerikalni dio nacionalističkih snaga, a jasno je i zašto. Samo, činjenica je da je Josip Broz bio velika historijska ličnost i meni nije nikako jasno zašto ulažu toliko snage da umanje veličinu njegovog djela. Jer stvarnost, historija, sadašnjost jasno sugeriraju da je Brozov projekt – socijalizam, Jugoslavija, samoupravljanje, nesvrstanost – bio itekako uspješan.
„Protestna promocija“ Vaše knjige Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena održana je prošle godine u novembru. Koje pojedinosti nam možete reći o ovome i na koji način ste Vi kao pisac bili pogođeni ovom situacijom?
Problem s NUB-om, dakle s funkcioniranjem biblioteke, dospio je u fazu da su uposlenici, zbog materijalnih uslova, odbili izdavati ISBN broj. U tu su se situaciju doveli jer im tri decenije nije riješen formalnopravni status, i to je bio način da skrenu pažnju na gomilu problema koji ih desetljećima tište. Roman je trebao biti objavljen u novembru i promoviran u BKC-u u Sarajevu, u sklopu obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine.
Kada smo Jasmin Duraković, direktor BKC-a, i ja shvatili da knjige neće biti, odlučili smo da nas neodgovorno ponašanje vlasti neće „omesti“ u našim planovima i organizovali smo „protesnu promociju“ na kojoj smo govorili o problemu NUB-a i neobjavljenoj knjizi. To je bio naš način da upozorimo vlasti kako je stanje u koje su nas dovele neizdrživo. I naravno, kao i toliko puta prije toga, cijelu stvar nisu razriješile naše vlasti, nego visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt svojim „carskim ukazom“.
Foto: Armin Durgut
Kako da bosanskohercegovačko društvo primarno zbog sebe ne dozvoli da odu u zaborav ili na marginu sjećanja Sidran, Ibrišimović, Vešović?
Tako što će im prvo odati zasluženo poštovanje, koje im nije dato, barem kada je riječ o spomenutoj trojici umjetnika, dok su bili živi. Društvo neće ništa uraditi da djela pisaca budu odgurnuta na marginu društvenog interesovanja i s vremenom to će se i desiti. To je žalosna činjenica.
Zadržimo se trenutak na Nedžadu Ibrišimoviću. Iako je, po svemu, riječ o možda najvećem romansijeru Bosne u posljednjih 75 godina, to je isto tako i pisac koji se danas nalazi u veoma nezavidnom položaju. Pomalo i njegovom krivnjom, on je danas „zarobljen“ u raljama vjersko-nacionalističkih bošnjačkih krugova koji tvrde da polažu pravo na „ekskluzivni“ posjed njegovog umjetničkog djela.
Ti su nacionalistički krugovi, nazadni u svemu, uzeli sebi za pravo da budu jedini interpretatori njegovog književnog djela. Sebe su proglasili, sasvim nepravedno, jedinim mjerodavnim tumačima njegove estetske ideje i poetičkog specifikuma, i to na način da pretjerano ističu nacionalno i vjersko u njegovom djelu. Nedžad Ibrišimović, pisac jugoslavenskog značaja, danas je sveden na književnika o kojem se govori na iftarskim sijelima i kojega se spominje petkom u hutbama.
Šta su time postigli? Pa postigli su da pisac, koji bi se trebao čitati u svakom mjestu Jugoslavije, danas živi samo u džematima i među džematskom publikom. Koja ga, pride, ne čita i ne razumije i kojoj je većina stvari koje je napisao prije Vječnika čak pomalo i problematična s tog vjerskog stanovišta.
Sve je to sasvim nepravedno, makar je pisac sam insistirao da ga se doživljava kao vjernika, odnosno javno deklariranog muslimana. To šta je on mislio o sebi i kako se pokušavao predstaviti u javnosti samo je njegova stvar, a stvar ovog društva je da prepozna veličinu njegovog književnog djela bez obzira na sve i naročito ne uvažavajući njegove neupotrebljive interpretacije vlastite književnosti.
Šta će biti sa Sidranovim i Vešovićevim naslijeđem pitanje je od kojega me hvata jeza jer mislim da ovo društvo nije uopšte svjesno važnosti i veličine njihovih opusa. Desit će se ono najgore, a to je da će postepeno sve više tonuti u mrak zaborava, osim, naravno, ako se nešto ne poduzme i taj se proces ne zaustavi ili barem ne uspori.
Jedan od najpoznatijih američkih pisaca je Sarajlija Aleksandar Hemon, ozbiljne izdavače i nagrade imaju Semezdin Mehmedinović, Faruk Šehić i Miljenko Jergović. Da li je to veliko za jedan mali jezik?
Hemon piše na engleskom jeziku, ali njegovo prisustvo u američkoj književnosti je dragocjeno i za našu kulturu, jezik i književnost. Semezdin Mehmedinović je oduvijek činio veliku stvar za našu književnost. Prvo djelujući u Sjedinjenim Državama, zatim prevodeći naše pisce na engleski jezik, a sada i svojim povratkom i snagom kojom promovira nove autore i nove poetike.
Dobro ste primijetili, Miljenko Jergović i Faruk Šehić nagrađivani su i prevođeni pisci, što je za cijeli naš književni kontekst i kompletnu scenu odlična stvar. Njihov uspjeh je i naš uspjeh, oni pomažu da svi mi budemo vidljiviji. Posebno je važno šta je Miljenko Jergović – zajedno sa suprugom Anom Bogišić – napravio s Ajfelovim mostom, najboljom platformom za promoviranje književnosti uopće, a bosanskih autora posebno. Da nije Ajfelovog mosta, stiče se dojam da bi bosanska književnost bila getoizirana. Ovako, dobila je regionalni prostor za djelovanje i koliko mogu upratiti izuzetno je uspješna.
Sve se to desilo, moram naglasiti, bez neke podrške društva, bez nekog šireg ili dubljeg društvenog plana, bez materijalne potpore, što rezultate koje su ostvarili čini još vrednijim. Dakle, bosanska književnost je stvarno postala, nesrećom, književnost snažnih individua, jer je ovaj kontekst u kojem svi djelujemo skoro pa do kraja uništen.
