foto: Federalna.ba
Nedavno je izdavač Buybook objavio novu knjigu Senadina Musabegovića, Odsutno tijelo moći.
Već sam na Fecebooku, dok sam bila na samom početku ovog djela, napisala da je to izvrsna knjiga koju treba vrlo polako čitati i zaustavljati se na skoro svakoj rečenici, na svakoj misli, na svakom citatu poznatih naučnika, istoričara ili sociologa i filozofa, na pitanjima koje postavlja autor i na koje sam i odgovora; tu je riječ o bliskoj i dalekoj prošlosti Balkana, ali i prošlosti koja se tiče gotovo cijele planete. Vrlo značajno esejističko-filozofsko-historijsko djelo, dakle, gdje ćemo mnogo toga i naučiti, iako mnogo toga znamo, pa i sami tragamo za misterijom onoga što Senadin s pravom naziva etnonacionalizmima, gdje dominira naša bliska i dalja realnost. A sve to sagledano okom i duhom čovjeka koji zna razmišljati.
Danas, kad sam zatvorila korice ove knjige, svjesna sam da joj se treba vraćati, svjesna da je ona barem na našim prostorima jedna od rijetkih djela gdje autor ne kritizira – kako se pejorativno govorilo za vrijeme komunizma – kada spominje kolaps našeg, ali ne samo našeg društva, nego argumentovano traži odgovore na sve pojave, na sve nemile događaje iz prošlosti, na rađanja i smrt raznih ideologija, naročito nacionalizama, koji cvjetaju ipak počev tek od 19. stoljeća. Istovremeno sam već na početku, čini mi se, pravilno uočila o čemu jeste i o čemu će biti riječ u cijeloj ovom naučno-istraživačkom i filozofko-historijskom štivu, u kome Musabegović na nekoliko stranica na kraju iznosi bogatu listu djela koja su mu poslužila u stvaranju ovog eseja.
Kao i u prethodnim esejističkim knjigama – a ova samo njihov nastavak – rekla bih da je jedna od najvećih vrijednosti i ovog djela, ne samo to što ono postavlja niz pitanja (i po tome, naravno, nije dogmatsko), razmišljajući o prošlosti, onoj daljoj i bližoj, nego što i nas čitaoce tjera na razmišljanje o mnogim fenomenima, ideologijama, historijskim događajima, religijama, pa i o ulozi religija i Boga u društvu/društvima, krećući se također, tj. prvenstveno, oko problema zvanog identitet i nacionalizam. I trebalo bi mi ovdje bezbroj stranica kada bih se osvrnula na sva ta pitanja koja se spominju u ovoj studiji, a koja su minuciozno obrađena.
Sama bih mogla o svakom od poglavlja napisati po jedan dugačak esej, jer me je svako poglavlje veoma inspirisalo. Na četirima stranama sebi sam zapisala niz ideja koje su mi se javljale čitajući ovu odličnu knjigu, pa tako i o “humanom preseljenju”, koje opširno spominje Senadin Musabegović, o strahovima na kojima vođe drže svoje narode i tako vladaju njima (jedan od sultana rekao je da je dobro što ga podanici vole, ali da je mnogo bolje da ga se plaše), o tim (polu)sektama kakvi ustvari svi nacionalizmi koji na okupu čvrsto drže svoje “patriote” itd., mogla bih reći dosta toga o manpulacijama masa, koje vrlo lako idu od ruke svim diktatorima, o viktimizaciji i takmičenju u tome kod mnogih naroda, napose kod Srba, koji su se još osamdesetih žalili u Parizu što im Broz (kako su redovito zvali Tita) nije dao da pjevaju njihove pjesme iz Prvog svjetskog rata i koji su nam obećavali devedesetih da će svakako stvoriti Veliku Srbiju (tamo gdje je srpski grob, tamo je i Srbija), pa makar jeli korijenje, toliko je njihova “svijest” i ljubav prema srpstvu izvanekonomska i romantična.
O populizmima kao rezultatu globalizacije, o terorizmu, to jest islamizmu i džihadizmu, koji cvatu naročito nakon američkog bombardovanja Iraka (o čemu sam i sama više puta pisala, koje ostaje tajna kao fenomen užasnog samoubistva islama putem samoubica bombaša kojima šefovi, koji se navodno vraćaju u prošlost i “istinskom” islamu, manipulišu obećavajući im raj na onom svijetu u kome će ih dočekati 70 hurija), i još o mnogo čemu bih mogla reći, što je autor ne samo spominjao, nego o čemu je duboko razmišljao, a meni davao Schlagwort za vlastiti pogled na iste ideje. Ova knjiga nije tek odlično štivo samo po sebi, nego će biti izuzetno korisno i za mlade generacije koje ništa više ne znaju o zajedničkoj historiji naroda u Jugoslaviji, pa ni o drugim temama koje su ovdje zastupljene.
Na poleđini knjige, kaže se vrlo koncizno, elokventno i tačno, sljedeće :
“Treći nastavak svojevrsnog ciklusa o tijelu Senadina Musabegovića, konceptom odsutnog tijela moći, ukazuje na mehanizme i učinke fantomatskih strujanja moći u savremenoj BiH i svijetu. Dekonsrukcijom različitih socioloških pojava – od užeg konteksta srednjovjeknovnog nasljeđa i antifašističke tradicije BiH, preko šire slike nasilne stvarnosti i krize na Bliskom istoku, do analize nacionalističkih i fundamentalističkih diskursa – Odsutno tijelo moći izučava raspade društvenih sistema -, utire put kroz njihove ruševine i suočava nas sa odgovornošću ljudske volje za moći”.
Rezime knjige rekao je gotovo sve o njoj, i po njemu se uočava komplesknost, opširnost i bogatstvo tema koje su tu zastupljene, a koje se ipak sve kreću oko one glavne osovine: Bosne i njenog pokušaja uništenja, na isti način kao što je to učinjeno i s Jugoslavijom.
I sve teme, koje su ovdje obrađene kroz te male, a velike eseje, povezane su, pa i nacionalizmi skupa s turbofolkom, s vulgarsnošću i zločinom nacionalnih (naciomalističkih) društava, a koji je opet u vezi i s islamizmom i džihadizmom u svijetu. To opet ima veze i sa zapadnim demokratijama, prvenstveno s Amerikom, koja je u svojim “demokratskim” ratovima uspostave demokratija na Bliskom istoku ostavljala za sobom haos, uz jedan spektakularan “demokratski” diskurs, koji joj je služio da, uvodeći tu svoju “demokratiju”, crpe tuđe energetske izvore.
Autor iznosi mnoge kvalitete bivše Jugoslavije, dajući izvrstan portret Tita, spominjući hijatus koji se javio nakon njegove smrti, daje odličnu paralelu dvije autokratije i autoriteta, Tita i Miloševića (ovog drugog kao surogat Titovog dvojnika), govoreći dalje o Titovoj Jugoslaviji kao zemlji koja se borila protiv imperijalizma i bila vodeća u pokretu Nesvrstanih koje je osnovala, a koja je svoju ideologiju, a možda cijelu politiku i djelovanje temeljila na “bratstvu i jedinstvu”, istovremeno ne negirajući nacije. Uistinu, to i jeste bio pokušaj uvođenja stvarne demokratije, iako je i dalje ta demokratija ostajala u okviru totalitarizma, koji se zasnivao na pravima naroda. Malo su se ta prava razlikovala od onih koje je poznavalo osmansko doba, a koja su djelovala u okrilju tzv. milet-sistema, gdje su narodi, dakle, a ne pojedinci imali zagarantovane slobode, pa i slobodu govora i štampe. Raspadom Jugoslavije ta ista prava više nego ikada postoje i danas, ali djeluju mnogo neefikasnije nego i u osmanskom i socijalistčkom jugoslovenskom društvu. A sve ostalo, ljudska prava i građanska zemlja, nazivalo se i smatra i danas unitarizmom (najbrojnije nacije religije), tendencijama za dominacijom većinskih naroda nad manjiskim, pa su stoga odbačena a priori.
foto: Start BiH
Tu se naravno raspravlja i o identitetu i identitetima, što je nezaobilazno u ovakvom jednom štivu koje se bavi nacionalizmima, a ovi posljednji su dati gore pomenutim terminom etno-nacionalizmi.
Istovremeno je već duže vremena u bivšoj Jugoslaviji, i u Bosni, ali i na Zapadu, ovaj termin “etničke grupe” proširen i ne odnosi se samo na grupe koje se razlikuju po jeziku kojim se služe. A da se radi o jednoj istoj etničkoj grupi, ako ona govori isti jezik, učile su nas sve enciklopedije i rječnici sve donedavno. Danas su to grupe koje su objedinjene prvenstveno oko određene religije ili plemena, a što se jezika tiče, tu su u pitanju varijante jednog istog jezika, ma koliko se nastojalo na sve moguće načine podijeliti jedan zadnički jezik na više njih.
Još u osmansko doba, priznavanjem Pećke patrijarhije, došlo je do simbioze religije i naroda – narodnosti, to jest srpstva i pravoslavlja, što je kasnije dalo srpsku naciju i srpsku (autocefalnu) religiju u tijesnom zagrlju, a prenijelo se napokon i na sve ostale “etničke skupine” i nacije koje su se razvijale po tom klišeu. Za razliku, primjerice, od francuske demokratije i republike, koja se razvijala prvenstveno oko francuskog jezika, pa time i francuske kulture.
Nemoguće mi je a da ovdje i sama, dakle, ne iznesem i neke vlastite ideje, koje odavno imam o istim pitanjima, na što me, ponoviću, podstiče autorova knjiga. Drugim riječima, i sama sam postavljala sebi i drugima slična pitanja poput našeg autora, izučavajući Osmansko carstvo i identitet u tom carstvu, u kome je, naravno, jedini identitet, koji se nije uopšte spominjao kao takav, niti je zaokupljao pažnju stanovnika, bio religijski. Stanovnicima je bilo prvenstveno stalo da žive ili prežive što bolje, sve do dekadencije tog Carstva, a onda i njenog pada. Dokaz da je stanovnike posebno zanimalo od čega će živjeti jeste i činjenica što je na selu jedan muškarac iz porodice znao preći na islam, a ostala su braća i sestre ostajali hrišćani (to pokazuju ne samo radovi velikih orijentalista, gdje prednjače možda dejla Adema Handžića, nego i ista prezimena koja u Bosni, i ne samo u Bosni, nose i hrišćani i muslimani).
Radeći na djelima bosanskih pisaca, koji su svoje Divane (zbirke pjesama) stvarali na osmanskom jeziku, ali i na bosanskom arapskim pismom (alhamiado literatura), može se zaključiti da ako nije postojao nikakav osjećaj pripadnosti nekoj naciji i ako se nije niko pitao za famozni identitet, onda je izvjesno postojao određeni oblik patriotizma, i to prvenstveno religijskog, a potom i osmanskog – kako možemo okarakterisati privrženost Carstvu – i najzad, tu se javlja i lokalni patriotizam, s obzirom na to da mnoge, iako mističke, pjesme pjevaju o gradovima u kojima su autori živjeli i veličaju ih.
Autor knjige o kojoj je riječ pročitao je bezbroj djela i citirao nevjerovatan broj autora koji su se bavili prošlošću jugoslovenskih i bosanskih naroda, postavljajući im sam ovdje pitanja i nalazeći na ta pitanja odgovore, koji i dalje najviše ostaju kao pitanja. Bez obzira, dakle, na niz pitanja koje je postavio i potražio na njih odgovor, mislim da je na kraju misterija čovjeka koji ratuje, ubija, i ruši ostala kao glavna misterija cijelog djela, pa zato i bez konačnog odgovora. Kao što nema odgovora ni na pitanje o Bogu i njegovom smaknuću, ako se tako može reći; bez obzira na zaklinjanja u njega, On ostaje Tajna, ne samo u sufizmu, jer sufije mistici nisu bile dogmate poput ortodoksnih vjernika, a još manje to u poređenju s današnjim vjernicima, to jest “vjernicima”, nego ostaje misterija za sve profane i laičke mislioce. Zašto njegovo stvaranje i zašto njegova (zlo)upotreba kroz vijekove ?
Senadin Musabegović u vezi s osmanskim carstvom i njenim padom, posebno u Bosni, često citira i djela i teze Milorada Ekmečića, koji je u srpskim ustancima vidio elemente revolucuje, kakva je bila i francuska, i put ka takozvanom progresu, modernim društvima.
U knjizi se, između ostalih, spominje i Muhamed Filipovć, napose tamo gdje se govori o tezi “sukoba civilizacija”, koju je lansirao Huntington, u vezi s padom Berlinskog zida i krajem hladnoga rata:
“Ideologija sukoba civilizacija je opravdanje za stvaranje stalnog potencijalnog stanja rata u svijetu, a to stanje stalnog rata, kako se vidi i zna, može koristiti samo onima koji su već postigli stupanj moći koji im omogućava da u svim konfliktima koji nastaju u današnjem svijetu, budu oni ti koji će dobiti. S druge strane, to isto stalno stanje rata je argument za tvrdnju da je nastalo takvo stanje čovječanstva u kojem se sve pojave reflektiraju na svjetskom globalnom nivou i da se, samo iz pozicije globalnosti i globalnom silom, mogu držati u nekom podnošljivom stanju, a i rješavati konflikt koji proizilazi iz stanja stalnog rata.(…) Ako se, dakle civilizacije sukobljavaju, onda je to nužnim načinom globalni a ne regionalni sukob. Teorija sukoba civilizacija i globalizam idu ‘ruku po pod ruku’” (Cf Musabegović, op. cit, p. 299).
Musabegović dalje u vezi s gore navedenim citatom komentariše da Filipović primjećuje da mnoge neevropske “civilizacije” insistiraju na svojoj osobenosti i pravu na samostalni razvoj i put, dok sukob civilizacija zapravo služi kao moć i instrument zapadnoj evropskoj civilizaciji da postane globalna sila.
Prema Musabegoviću, neupitna je činjenica da se pokret nesvrstanih u mnogima aspektima uspješno suprotstavio istovremeno i zapadnoevropskom imperijalnom univerzalizmu, i principima takozvanih sukoba civilizacija.
Pored čestog referisanja na ideje, misli i djela Friedrichea Nietzschea, ili na Hannahu Arendt, najviše prostora u ovoj knjizi, autor je ipak dao Miroslavu Krleži i njegovom viđenju bivše Jugoslavije, kao i njegovim tezama uopšte o nacionalizmima i Bosni, kao Jugoslaviji u malom. U vezi s tim Musabegović najviše citira Krležin odnos prema bogumilima, kao bosanskoj specifičnosti, i kaže: “Kroz naraciju o stećcima i bogumilima, Krleža je potcrtao jednu novu tendenciju jugoslavenskog zajedništva koja se opirala ideji srpskog vidovdanskog nacionalizma, ujedno i ideji hrvatskog separatizma, koji je imao ulogu ‘podzida’ protiv ‘istočnjačkog barbarstva’. Trebamo napomenuti da se on nije slagao sa idejom jugoslavenskog zajedništva, zastupljenog kroz monarhistički unitarizam, naročito onaj koji je predstavljen kroz skulpture Ivana Meštrovića. Cijenio ih je sa umjetničkoga aspekta, ali u njima prepoznavao vidovdansko-nacionalni mesijanizam” (Cf, op.cit. p. 214).
Kao i za Krležu, za našeg autora, Bosna je bila ta koja je povezivala kulture i civilizacije. Bosna je objedinjavala i Istok i Zapad, i Mediteran, bivajući istovremeno sve to zajedno, i stvarajaći jedan novi kvalitet od svega toga. Zato je ona bila centar i okosnica, misli Musabegović skupa sa Krležom stoga što nije počivala na principima getoizirane, zatvorene svijesti, nego se otvarala prema drugome (Cf op. cit, p 214).
Autor ističe da je čak i geografski centar Jugoslavije bio pored Sarajeva, to jest kod Kiseljaka i kaže:
“Za Bosnu se veže još jedna simbolična osnova, koja na neki način ujedinjuje socijalističku Jugoslaviju, a u kojoj je govorio Miroslav Krleža, a to je srednjovjekovna heretička Crkva bosanska, čije članove mnogi historičari, književnici nazivaju bogumilima” (Cf., op. cit. p. 212).
foto: Radimlja
Naravno, naveliko se Senadin Musabegović okreće i pjesamama i riječima Maka Dizdara, i njegovom doživljaju stećaka i bogumila, kod kojih je preovladavala filozofija izražena najčešće ovim natpisom na stećcima: “Ja sam bio tamo gdje si ti, a ti nisi amo gdje sam ja!”
Ima li istinitije filozofije ustvari od ove? Ko može ovu “tezu” opovrgnuti ?
Upravo su ovi dijelovi knjige za mene bili i najinteresantniji, budući da sam se i sama odavno živo interesovala za bogumile, i to od kako sam radila svoju tezu o sufizmu na djelu bosanskog pjesnika iz XVII vijeka, Hasana Kaimi Babe. A u jednoj od njegovih pjesama, pisanoj bosanskim jezikom i arapskim pismom, spominju se sintagma ili leksema: Bogu mili, ili bogumili, što je zapravo jedno te isto. Ali ostaje i dalje otvoreno pitanje da li je to dodao prepisivač ili je Kaimi znao za ovu Heres.
Zato bih ovdje posvetila malo više pažnje ovoj religiji/ideologiji/fenomenu/pokretu o kome piše opširno i Musabegovič, iako se on najviše osvrće na same srednjovjekovne spomenike, stećke, i njihovu simoboliku, smatrajući je unikatnom i autentičnom u odnosu na cijelu srednjovjekovnu umjetnost.
U vezi sa stećcima i bogumilstvom, dakle, autor ove knjige spominje mnoge istoričare koji su se bavili ovim pitanjem, a ne samo Krležu. Tu je i Alojz Benac i njegov pogled na stećke kojima je posvetio veći dio svoga istraživanja, ali ne samo ovaj bosanski naučnik. Istovremeno Senadin Musabegović daje i svoje viđenje posebnosti stećaka, objašnjavajući čitaocu zašto ih smatra bosanskom originalnošću. Bez obzira na to što ove nadgrobne spomenike nije imala samo Bosna, nego i druge slične religije-pokreti, pa i hrišćani na Balkanu, u srednjem vijeku. Autor opširno govori o ikonografiji bosanskih stećaka, odnosno o stilu i simbolima na njima, istovremeno poredeći, odnosno kontrastirajući ih sa srednjovjekovnim slikarstvom na Zapadu. Time na jedan vrlo suptilan način pobija, reklo bi se, ultranacionalistička gledanja na bogumilstvo i na stećke raznih bosanskih povjesničara, a time i na njihovo gledanje na Bosansku crkvu i bogumilske stećke. Autor s pravom smatra da na stećcima nema (toliko) izražene teocentrične slike svijeta. A ti stećci su sam odsjaj ideologije i vjere pripadnika bosanske crkve, koja je velikim dijelom bila i dualistička, ali i originalna, različita od drugih crkava.
Kao što je to već ranije zaključio Krleža, jedna od prepoznatljivijih figura na stećcima javlja se isklesano lice čovjeka koji stoji uspravno, s frontalno otvorenom rukom prema gore, a iznad njega je sunce. Taj motiv ruke javlja se veoma često na stećcima i mnogi su pokušali da odgonetnu njegovu simboliku. Sam autor iznosi brojne pretpostavke raznih naučnika u vezi s tim otvorenim dlanom na stećcima, a sam dolazi do zaključka da je najbliže istini možda činjenica da se radi o pozdravu.
Čitajući o bogumilima, lično sam izučavala i katare. Tako sam primijetila da je na grobovima katara prisutan isti taj čovjek, kao i na bosanskim stećcima, s uzdignutom rukom prema gore, koji nam pokazuje svoj dlan.
Moguće je da se radi o pozdravu, ali i o ruci podignutoj ka nebesima, i o zakletvi ? Zašto da ne? Ta zakletva s podignutom desnom rukom, koja i danas traje u savremenim civilizacijama, potiče još iz antičkog doba, i ranog hrišćanstva, a upućena je nebesima kojima se osoba zaklinje. Na bosanskim stećcima se možda umrli zaklinje suncu, koje se nalazi iznad te ruke?
U francuskim esejima posvećenim zakletvi i podignutoj ruci pročitala sam da zakletva podignute ruke, koja uključuje nekad i podizanje palca, kažiprsta i srednjeg prsta prema nebu, predstavlja drugu varijantu rituala koja postaje sve raširenija u kasnom srednjem vijeku.
Polaganje zakletve, bilo da se poziva na nebo kao svjedoka ili se oslanja na relikvije, daje zakletvi svet karakter. Crkva je, međutim, oduvijek imala više nego ambivalentan stav prema toj zakletvi. Podsjetimo se uzgred da Sveti Augustin opravdava njenu upotrebu iako je Isus savjetovao da se ne zaklinje; papa Grgur Veliki (590-604) koristi je kako bi potvrdio dokaze o nevinosti optuženog.
S gledišta Crkve, zakletve s podignutom rukom i pokazanim dlanom bile su osumnjičene kao bliske paganstvu i da žele uspostaviti red koji nije u skladu s božanskim poretkom. Drugim riječima, Crkvi se nije sviđao ovaj simbol podignute ruke prema nebu.
Ovo što sam sad napisala svakako je samo jedna zagrada koja mi je pala na pamet, jer me i samu golica enigma podignute ruke na stećcima, na koju je proliveno ne malo tinte.
Mnogi kritičari bogumilstva tvrdili su da Bosanska crkva nema nikakve veze s ovim prilično dualističkim učenjem, nego da je riječ o ranom hrišćanstvu, da na bosanskim stećcima nema nikakve originalnosti, a još manje odjeka dualizma ili prisustva bogumilskih elemenata. Senadin Musabegović, kako sam već napomenula, tražio je i nalazio brojne razlike između ikonagrafije hrišćanskog srednjovjekovlja, na djelima velikih evropskih slikara, i srednjovjekovlja prikazanog na bosanskim stećcima. To što je Solovjev muške figure s raširenim rukama kao i čovjekolike krstove tumačio kao heraldički simbol Krista, nije u sukobu ni s ranim hrišćanstvom, niti s (posebnim) vjerovanjem bogumila, pa ni katara, u Hrista, istovremeno bivajući ipak nešto krajnje autentično bosansko. Podsjetiću ovdje da je Isus za katare i bogumile bio Božiji poslanik, kao što je i za muslimane. Hrist je, naime, čisti duh, Sveti Duh koji ne može biti utjelovljen, ali može uticati na ljudsko ponašanje Isusa.
Istovremeno je Bosanska crkva, sa svim svojim posebnostima, bila najbliža katarima, ali ima sličnosti i s ostalim sličnim pokretima koji se javljaju svuda u Evropi, pa i u dijelovima Azije. Odakle, najzad, i crpe inspiraciju, tačnije od Manesa iz III stoljeća.
Ako se već spominje pogrebna umjetnost i simboli na grobovima srednjeg vijeka, onda treba reći da se i u zoroastrizmu mogu na grobovima naći sličini motivi koje nalazimo i kod katara, i kod bogumila, odnosno na spomenicima pripadnika Bosanske crkve. To potvrđuje tezu da je Bosanska crkva bila i bogumilska, bez obzira na to što se njeni adepti nisu sami tako nazivali. A uticaj i zoroastrizma bio je očit kod dualističkih religija, pa i kod bogumila, katara, patarena i ostalih sličnih pokreta. Istovremeno je zoroastrizam uticao i na islam. Drugim riječima, biti autentičan ili specifičan ne znači ne trpjeti uticaje iz prošlosti, odnosno da nije bilo miješanja i kultura i civilizacija prije rađanja monoteizama, pa i kasnije. Zvuči kao trivijalna istina, ali jeste istina koju nije zgode ponoviti. Jer se jedno ne kosi s drugim, odnosno motivi ranohrišćanski i katarski, bogumilski, ostaju krajnje autentični i potpuno drukčiji od ortodoksnog hrišćanstva. A o raznim uticajima iz prošlosti raznih ideologija i fenomena i govori Musabegović u ovoj knjizi.
Nisu uzalud Papa i Bizant smatrali sve te hrićšanske pokrete s primjesama dualizma herezom. U Franacuskoj su ubijani, i protjerivani, a po riječima nekih istoričara, utočište su nalazili na dvoru Tvrtka Prvog, bosanskog kralja, i uopšte u Bosni. Moj otac Midhat Šamić našao je dokumenta o prisustvu Francuza na Tvrtkovom dvoru.
Ovo poglavlje o Bosanskoj crkvi i stećcima, kao i o bosanskoj posebnosti, stavljeno je pri kraju knjige. Ali je autor uspio napraviti nesrušiv most između bogumila, stećaka i novije historije, Jugoslavije i Bosne, upravo citirajući najčešće Krležu, ali ne samo na taj način. I završio svoje djelo pitanjima o nacionalizmima, to jest etnonacinalizmima i padu kominizma.
Tačnije, autor je ovu svoju knjigu završio dijelovima iz intervjua koji je sa njim vodio Matija Bošnjak 2020, a koji sasvim odgovaraju cijeloj zamisli knjige.
Na jedno od posljednjih pitanja, koje glasi da li su zapravo komunisti, koji su gradii Jugoslaviju, istovremeno je i srušili, Musabegvić će odgovoriti ovako:
“Naravno možemo reći da je ‘bratstvo i jedinstvo’ bila jedna retorika koju su mnogi iz sopstvenog oportunizma prihvatili u javnom životu, a da su u privatnom životu ostali dosljedni konzervativnim nacionalističkim vjerovanjima. Ali na jedan paradoksalna način, oni nastavljaju politiku ‘bratstva i jedinstva’ tako što su ga aplicirali kroz radikalnu suprotnost: bratstvoubistvo. I tu se uspostavlja kontinuitet sa komunističkim strukturama vlasti, one se na jedan perverzan način imitiraju, ne kroz kontinuitet, već kroz diskontinuitet, ne kroz njegovo čuvanje, već kroz rušenje. (…) Antifašizam je čuvao Bosnu, a svaka desničarska ideja počiva na principu samozatvaranja u sopstveni identitet. Nažalost, Bosna nije više Republika, a mislim da bi ona prije svih drugih socijalističkih bivših republika Jugoslavije trebala to biti upravo zbog svoga multikulturalizma. Jer ideja Republike počiva na ideji zajedničkog djelovanja, zajedničkog učestvovanja u političkom životu koja je transnacionalna” (Cf. Ope. cit., p. 312).
I ovo shvatanje nije daleko od Bogumila i njihovog vjerovanja, njihove širine, dakle nije daleko od Dobrih Bošnja, kako su se još zvali pripadnici te Crkve, i vjerovatno ne sasvim slučajno. A naravno najbliže je idejama Miroslava Krleže, kome treba da zahvalimo što uopšte jugoslovenska kultura i umjetnost nisu bile totalitarne, kao što je to bio slučaj u zemljama Varšavskog pakta, u kojima je cvao socrealizam, nego slobodna, svjetska, Umjetnost (s velikim U).
