Foto: Arhiv
Atif Purivatra je vrhunski poznavao evoluciju bošnjačkog nacionalnog identiteta i njegove politike u 20. stoljeću. Doktorirao je 1972. godine na temu Jugoslavenske muslimanske organizacije Mehmeda Spahe i sam je bio sudionik važnijih prelomnih momenata u nacionalnom biću Bošnjaka, pogotovo posljednih tridesetak godina svog života, periodu kada je komunizam propadao i kada su republike bivše Jugoslavije krenule ka nezavisnosti. Bio je vezan i za porodicu Izetbegović, jer je njegov sin Mirsad, kojeg više znaju kao Miru, bivši direktor i praktično vlasnik Sarajevo Film Festivala, oženio Izetu Građević, sestru Sebije Izetbegović. Još sam bio student i u to doba nisam znao o tim porodičnim vezama, ali se sjećam jednog intervjua kojeg je magazinu Dani i Nerzuku Ćurku dao profesor Purivatra, kada je na pitanje o ulozi Alije Izetbegovića tokom devedesetih i stvaranju bošnjačke nacije odgovorio nekako otprilike ovako – ”da nije bilo Alije, bio bi drugi Alija”. To je bilo netom poslije rata i rijetko ko se usuđivao propitati djelovanje i naslijeđe Alije Izetbegovića, ali taj Purivatrin odgovor mi je bio inteligentan i zagonetan. Zato sam ga valjda i upamtio. Profesor Purivatra je preselio na bolji svijet 2001. a za njim dvije godine kasnije i Alija Izetbegović. U jednom od posljednjih intervjua kojeg je Izetbegović dao magazinu Start, novinarima Ozrenu Kebi i Eldinu Kariću, na pitanje kada bi mu sin Bakir kazao da se želi kandidirati za člana Predsjedništva BiH, ili u nekoj ljepšoj budućnosti za predsjednika BiH, šta bi mu savjetovao, Alija je odgovorio: ”Da to ne čini. Ali, koliko znam, ni Bakirove ambicije ne idu u tom pravcu.” Ali prevario se stari Alija… Bakirove ambicije su išle pravo ka vrhu bošnjačke politike.
Bakir Izetbegović je već dva puta bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, želio je i treći put, ali ga je pobijedio Denis Bećirović nakon što je oko sebe okupio ekipu kao nekad bihaćko Jedinstvo koje je za utakmicu protiv nekakvih Rumuna u nekadašnjem Intertoto kupu pokupilo sve napadače iz tadašnje Premijer lige. I nije Bakir samo dva puta stolovao u Predsjedništvu, on je i predsjednik Stranke demokratske akcije od 2015. godine, a u subotu, 14. oktobra, na Osmom kongresu biće proglašen starim-novim predsjednikom. Dakako, Izetbegović mlađi je jedini kandidat, nakon što je tešanjski wannabe buntovnik, Šemso Mehmedović, odstranjen stranačkom banalnom birokratijom i igrom Bakirovih poslušnika i titrača. Mehmedović igra ”napola” skoro čitavu svoju političku karijeru i kad se priča svede na stani-pani, Šemso uvijek – pani, što znači da je sve ove godine opstajao u sistemu SDA, koji je njemu itekako dobro poslužio za uhljebljenje bliskih i služi mu još uvijek i obrnuto – glasovima je već decenijama podmazivao stranački perpetum mobile, taj mindersko-tajkunski polusvijet koji je sve ove godine držao poluge moći. Polu-buntovnik nikada nije napravio korak preko crte, do sada.
Ako zagrebemo malo dublje od 8. Kongresa koji će biti samo teatar, vreća za nabijanje poljuljanog autoriteta Bakira Izetbegovića, SDA je samo u prvom mandatu njenog drugog predsjednika, Sulejmana Tihića, pokušala da minder zamijeni kakvim takvim demokratskim alatima, onima kojim bi se mogle donekle graditi i institucije države. Jer, znajući limite uslovljene Dejtonom, ustavnom strukturom i nadležnostima, kao i političkom igrom glavnih etničkih stranaka iz RS-a i sljedbenika propale tzv. Herceg-Bosne koji imaju političku agendu razgradnje države, SDA kao ključna stranka u vlasti je više vodila računa o sebi nego o državi. Privatizacijom uprave, tajkunizacijom privrede i minderom umjesto institucija, uspostavljen je jedan sistem vlasti kojeg nikakve trojke, šestorke niti bilo koji drugi ”isaci” mogu deinstalirati. Umjesto toga, i same novoformirane vlasti, zamjenici SDA, postali su dio tog političkog mufljuz matriksa, ali to kao da im je i bila svrha i zadovoljština običnih mahalskih karijerista. To katastrofalno ”naslijeđe” SDA djeluje nikad življe, iako je ta stranka izbačena iz državne i federalne vlasti. Taj zeleni bug u sistemu vlasti, omogućuje djeliteljima države inicijativu i pasivnu ulogu svima koji u Bosni i Hercegovini žele napraviti moderno demokratsko društvo.
Ono što radi SDA nije nikakav Game of Thrones, niti je Bakir umni lider, Trooki gavran koji putuje kroz vrijeme, nego se radi o najobičnijem minderu koji je supstancijalno tkivo njene politike. Na tom minderu neupitno sjedi predsjednik kojem svi povlađuju i titraju, imajući od toga ćar. Vidokrug midera je uzak. S njega se vidi samo vlastiti interes, a kružok, halka koja se oko njega vrti sistem održava živim. Bakiru će taj minder uvijek biti dovoljan, da dobije glasove, da bude dio nekih vlada, da utiče i brani svoj status. Kongres je samo farsa od demokratije, već napisana i zakucana na minderu. Josip Broz Tito je 1974. izabran za doživotnog predsjednika SFRJ i KPJ, i nema sumnje da bi kongresnici u subotu najradije i Bakira Izetbegovića proglasili doživotnim predsjednikom SDA, baš kao što su to nekada radili ”mrski” komunisti. Posmatrajući političko djelovanje Izetbegovića mlađeg, čisto se vidi njegova opšta ograničenost, impotencija da vodi državničku politiku, ćoravost od svjetla mindera koji donosi bogaćenje i obični kukavičluk da reformira stranku, koja je danas demokratski anahronizam, neupotrebljiv za modernu državu. Ali je ta i takva SDA dovoljna Bakiru. I zato, dajte jednu vreću kongresa za našeg Bakira. Biće dovoljno. Jer kako reče Atif Purivata, da nije Bakira, bio bi drugi Bakir. Izetbegović, naravno. Doživotno.
