Josip Pejaković – glas naroda, duh Bosne

Postoje ljudi koji svojim glasom ne samo da izgovaraju riječi već ih pretvaraju u vrijeme, prostor, sudbinu. Ljudi čija biografija nije ispisana samo datumima i ulogama, nego širinom svijesti, dubinom empatije i nemilosrdnom preciznošću u tumačenju našeg kolektivnog bola i smijeha. Josip Pejaković jedan je od njih – čovjek koji je u teatru, na filmu, na pozornici, ali i na javnoj sceni ostavio neizbrisiv trag oblikujući ulogu umjetnika kao svjedoka i savjesti vremena.

Njegov glas je kroz decenije bio istovremeno jeka starih bosanskih sokaka i odjek budućih snova. Bio je i ostao pripovjedač u najuzvišenijem smislu te riječi – onaj koji iz naroda dolazi i narodu se vraća. Nema mnogo onih koji s jednakom snagom mogu igrati monodramu, voditi televizijsku emisiju, stati pred kameru ili mikrofon a da svaki put sa sobom ne donesu cijeli jedan svijet – zemlju, istoriju, jezik i bol u jednom dahu.

Pejaković je bio i ostao simbol ne samo bosanskohercegovačkog glumišta već i bosanskog duha – duhovitog i tragičnog, mudrog i neposlušnog, gordog i ranjenog. Njegove monodrame nisu samo teatar, već akt otpora zaboravu, iskrivljavanju istine, banalizaciji života. U vremenima kad su mnogi birali šutnju, on je govorio. Kad su mnogi ustuknuli, on je stajao uspravno. Njegova riječ uvijek je bila ispod kože, direktna, ponekad bolna, ali ljekovita.

U ovoj epizodi „Mikrofonije“, portala Tačno.net, s Josipom Pejakovićem razgovara naš kolumnista i reditelj Dino Mustafić – susret dvojice umjetnika, svjedoka i graditelja javnog pamćenja. Dijalog koji prevazilazi puki intervju i ulazi u prostor živog svjedočenja o zemlji, ljudima, vjeri u smisao umjetnosti i neugasloj nadi da pravda i ljepota, ipak, imaju posljednju riječ.

Pozivamo vas da otvorite ovaj razgovor ne kao čitaoci, već kao saputnici – jer s Josipom Pejakovićem putuje se kroz sve ono što jesmo i što bismo tek mogli postati.

 

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Jasna Diklić je svojim glasom i tijelom nosila najvažnije poruke našeg vremena, izgovarala stihove koje nacija često zaboravi i bila tu kad je trebalo biti...
Neke smrti ne mogu se napisati. One se ne daju svesti u formu, rubriku, osmrtnicu, televizijski kadar. Neke smrti dođu kao molitva koju ne znaš...
Kada sam to prvi put izgovorio u Minhenu 1995. godine, ni sanjao nisam da će samo nekoliko mjeseci kasnije, čovjek koji je trebao biti zadužen...
U vrijeme buđenja fašizma u gotovo cijeloj Evropi i hrvatska politika svojom, uglavnom, šutnjom omogućava da najmračniji dio njene bliske povijesti polako ali sigurno osvaja...