Njegov glas je kroz decenije bio istovremeno jeka starih bosanskih sokaka i odjek budućih snova. Bio je i ostao pripovjedač u najuzvišenijem smislu te riječi – onaj koji iz naroda dolazi i narodu se vraća. Nema mnogo onih koji s jednakom snagom mogu igrati monodramu, voditi televizijsku emisiju, stati pred kameru ili mikrofon a da svaki put sa sobom ne donesu cijeli jedan svijet – zemlju, istoriju, jezik i bol u jednom dahu.
Pejaković je bio i ostao simbol ne samo bosanskohercegovačkog glumišta već i bosanskog duha – duhovitog i tragičnog, mudrog i neposlušnog, gordog i ranjenog. Njegove monodrame nisu samo teatar, već akt otpora zaboravu, iskrivljavanju istine, banalizaciji života. U vremenima kad su mnogi birali šutnju, on je govorio. Kad su mnogi ustuknuli, on je stajao uspravno. Njegova riječ uvijek je bila ispod kože, direktna, ponekad bolna, ali ljekovita.
U ovoj epizodi „Mikrofonije“, portala Tačno.net, s Josipom Pejakovićem razgovara naš kolumnista i reditelj Dino Mustafić – susret dvojice umjetnika, svjedoka i graditelja javnog pamćenja. Dijalog koji prevazilazi puki intervju i ulazi u prostor živog svjedočenja o zemlji, ljudima, vjeri u smisao umjetnosti i neugasloj nadi da pravda i ljepota, ipak, imaju posljednju riječ.
Pozivamo vas da otvorite ovaj razgovor ne kao čitaoci, već kao saputnici – jer s Josipom Pejakovićem putuje se kroz sve ono što jesmo i što bismo tek mogli postati.
