Knjiga priča čuvenog argentinskog pisca Julia Cortázara „Vatra svih vatri“ u originalu je prvi puta objavljena 1966. godine, a na hrvatskom je prijevodu imamo prigodu čitati gotovo pa šest desetljeća od njenog prvog izdanja. Tim više, čitanje ovih priča pisca kojega naša, nešto probranija čitalačka publika, već dobro poznaje i voli, no kojega je s vremenom možda malo ostavila po strani, dobar je test kojega vrijeme u dodiru s književnošću i inače najprofinjenije, najsuzdržanije, ali i najvjerodostojnije izvodi. Čitanje ove knjige priča na površinu naših suvremenih čitalačkih iskustava izvući će, ponovno, onaj već zaboravljeni dojam – užitak u tekstu umjetničke kakvoće, lakoće kreiranja, literarne zaigranosti koja kombinira različite elemente i pristupe naraciji, nestandardna, autorski originalna i suverena oblikovanja proznih tkanja, koja bivaju uglavnom i ponajviše i danas, pola i više stoljeća nakon nastanka ovih pripovijesti, ponovno ili još uvijek inovativna, svježa, ludistička, u kojima uz nadrealističku poetsku zaigranost, vjeru u snove ili propusnost, ćudljivost pouzdanosti ljudskih stvarnosti, majstorski bivaju provedene niti dubokih egzistencijalističkih poimanja čovjeka i njegova iskustva u svijetu.
O naravi pisanja Julia Cortázara zna se već mnogo, naročito kada je riječ o njegovu romanu „Školice“, objavljenom 1963., tri godine uoči prvotiska knjige priča koju sada imamo i na hrvatskome – „Vatra svih vatri“. Roman je to koji je tom argentinskom piscu, rođenom 1914. godine u Bruxellesu, u znaku djevice, kako je sam volio govoriti o sebi,donio svjetski ugled, prepoznatost, brojne prijevode i mnoga izdanja. Ujedno, „Školicama“ je, zbog pripovjedne inovativnosti, eksperimenta, umjetničke slobode, iz koje je izrastao čudesan i jedinstven literarni „monument“, pridan epitet „Uliksa“ španjolske književnosti 20. stoljeća. Roman je to ujedno zbog kojega je Cortasar i od svojih najuglednijih kolega i sunarodnjaka, kao što su Borghes, Vargas Ljosa ili Márquez, smatran piscem čije je djelo zaslužno za procvat književnosti Latinske Amerike, dok ga je Italo Calvino smatrao jednim od najvećih imena suvremene svjetske književnosti.
Jednako tako Julio Cortázar cijenjen je i zbog svog pripovjednog djela – knjige priča koje je objavio ovaj pisac koji je značajan dio svoga života proveo u Parizu, i čiji je prvi govorni jezik po rođenju bio francuski, odnosno koji je majčinski jezik – argentinsku inačicu španjolskog jezika učio naknadno, po povratku njegove obitelji u Argentinu iz Europe nakon svršetka Prvog svjetskog rata, brojne su i također rado čitane. Na hrvatskome imamo prijevode niza Cortázarovih knjiga priča, pisca kojega se također drži i majstorom ove literarne forme. Pa ipak, i u tom nizu i izboru možemo prepoznati nijanse i razlike, knjige priča koje su značenjski, metonimijski složenije, višeslojnije, pa time i uspjelije, umjetnički vrijednije, i one koje su jednostavnije, gdje zahtjevnost rada na jeziku i stilu nije bila težište autora, već interesantno i dopadljivo pripovijedanje kao takvo.
Knjiga priča koju trenutno imamo u rukama, „Vatra svih vatri“ pripada u kategoriju umjetnički vrjednijih tekstova, onih u kojima je autor više promišljao o izvedbi, ili su izvedene nošene većim nadahnućem, gdje je sretan spoj prožetosti tematike i izvedbe, sadržaja i forme učinio – naročito neke među ovim pričama, trajno vrijednim djelom, koje ostavlja nježan, pažljiv trag u čovjekovoj memoriji.
Pripovijesti su tu da bi nam na nerijetko prijatan i razigran, ali po svojim temama često bolan način produbile svijest ka spoznaji – spoznaji našega bivstva, onoga što doista znači biti čovjekom, obitavati u ljudskome svijetu (a Cortázar je pisac velikoga, nepatvorenog, iskrenog humanizma)
Koje su zajedničke karakteristike ovih osam pripovijesti koje sadrži knjiga? Svaka pripovijest ima svoga pripovjedača, drugog i drugačijeg, jednog, često ne samo jednog od aktera pripovijesti, odnosno – lica pripovjedača se mijenjaju, i ne samo za svaku priču drugo, već i unutar svake pojedine pripovijesti nerijetko se javlja moment zamjene lica, određenog izlaženja iz prvotne pripovjedne uloge, kako bi se ušlo u drugu, i to se u Cortázarovu slučaju čini, odnosno doima prirodnim, vješto izvedenim, izvedenim tako da to nije samo stvar tehnike i efekta, već filozofije odnosno filozofskoga okvira kojega ovi meta tekstovi otvaraju, nude, kreiraju.
Pripovijesti su tu da bi nam na nerijetko prijatan i razigran, ali po svojim temama često bolan način produbile svijest ka spoznaji – spoznaji našega bivstva, onoga što doista znači biti čovjekom, obitavati u ljudskome svijetu (a Cortázar je pisac velikoga, nepatvorenog, iskrenog humanizma). Kao što sam autor u priči „Otok u podne“ kaže za svog junaka, Marinija: „Sve je to bilo pomalo neodređeno, ugodno, lagano i srdačno, ali činilo se da zamjenjuje nešto drugo.“ – takvim bismo riječima mogli okarakterizirati i Cortázarovo pisanje, čija mladalačka i improvizatorska lakoća zakriva ne suviše laku niti jednostavnu pozadinu.
Nerijetko su priče u ovoj knjizi okrenute ka određenim graničnim situacijama, ondje gdje je ljudsko postojanje ugroženo, skupa sa uobičajenim poretkom, načinima života – autoru je stalo, i iznalazio je uvjerljivih stilskih rješenja, kako da čitatelju majstorskim jezikom i stilom približi iracionalnost ljudskoga ponašanja i osjećanja u takvim situacijama. Uspjelo mu je u ovim pripovijestima živim i uvjerljivim jezikom pokazati kako su život i smrt lica, odnosno naličja na istome novčiću, koji se tijekom iste pripovijesti okrene i po više puta i pokaže kroz više različitih likova.
Međutim, Julio Cortázar posjedovao je način da to interpretira tako da i takve veoma dramatične situacije u koje smo uvedeni pripovjednom igrom prikaže kao nešto uobičajeno, gotovo pa svakodnevno, kao život sam – čak ne niti kao ružno ili strahotno.
Čitatelj moguće može biti fasciniran pitkošću takvih poimanja relativnosti života i smrti, uzimanja, odnosno shvaćanja smrti kao jednog „svakodnevnog“ dijela života koji kao da ljude ne osakaćuje, ne oduzima im ono najsvetije – život sam, postojanje…
Sposobnost piščevog uživljavanja, preobražavanja i empatičnog „učestvovanja“ u različitim ljudskim situacijama – prometni kolaps i prinudna organizacija života u nemogućim i ekstremnim uvjetima, gubitak bliskoga člana porodice a potom i gubitak života junakinje priče, rat i ratno poprište, smrt dragoga prijatelja ili skriveni život uspješnog poslovnog čovjeka koji pravo ispunjenje i sreću nalazi u tajnim susretima i šetnjama gradom s prostitutkom, pokazuju u kojoj je mjeri autor sposoban ubacivati se, uskakivati u veoma različite životne okolnosti i uloge, likove, i simulirati ih uvjerljivo.
Tko su glavni junaci ovih priča? Zapravo ih nema – svi junaci koji se u pričama pojavljuju podjednako su važni, svačija je egzistencija ujedno i bit proučavanja, kroz čije približavanje pristiže spoznaja, a ona je pak često vrst obrtanja slike, iznenađenja kakva priređuje život sam, u svojoj kaotično savršeno organiziranoj igri kojoj se prepušta u jednoj vrsti plesa, tijekom kojega sve postaje ne onoliko bitno koliko se možda isprva čini, a ujedno i istovremeno nimalo ne lakše po svojoj istinskoj težini.
O junacima ovih pripovijesti ne znamo mnogo, tek ih promatramo i slušamo kako se snalaze, neprestano se izmjenjujući i komešajući na poprištu ili pozornici života u tijeku određenih, za njih dosta važnih zbivanja. Čak se i doslovno neki od junaka ovih priča nalaze na ratnome poprištu, dok se pak junak jedne od interesantnijih priča „Upute za Johna Howella“ zatekne u zbunjujućoj situaciji u kojoj doslovno iz publike biva uvučen u dramsku igru na pozornici, gdje dobivajući šture upute spontano preuzima ulogu jednog od glavnih likova u drami, nakon čijeg jednog zgotovljenog čina biva slavljen, dok već u narednome činu sve „uprska“, zbog čega naposljetku izaziva sablazan među visoko kulturnim predstavnicima društva, pa prezren i ponižen završi pretučen i izbačen na ulicu…
Često se, nakon čitanja ovih priča, stječe dojam kako bismo mogli kazati kako je glavni junak (ili kako su glavni junaci) Cortázarovih priča zapravo zbivanja sama, ono što se događa među ljudima, a događa se uvijek mnogo toga…
„Ukratko“ – zaključit će pripovjedač priče „Sastanak“ – „Louis je poginuo, jarić je bio za prste polizati, te nas je noći bilo devetoro ili desetoro i imali smo municije za nastavak borbe. Ne’š ti novosti.“
Julio Cortázar bio je majstor pisanja interesantnih rečenica, rečenica koje zvuče istovremeno veoma životno i uvjerljivo, premda se njima često oblikuju zbivanja koja u sebi nose i udio fantastičnog – no bez obzira na to, rečenice su to kojima čitatelj vjeruje. Također, one katkada zvuče kao da su po prvi puta izrečene odnosno napisane – novo i interesantno. Putujući kroz ove priče u kojima ćemo naići na još neobičnih i zanimljivih rečenica, uvidjet ćemo kako su posvuda u pričama nekakva „poprišta“, na kojima se odvijaju „operacije“.
Pa ipak, katkada je život spreman i za nenadana pozitivna iznenađenja, ne samo ona koja donose bol i gubitak, kao primjerice u spomenutoj priči „Sastanak“, gdje se pripovjedač bori s pogibijom prijatelja Louisa na ratnome bojištu, kako bi se na koncu dogodio nenadan obrat – „Louis je živ, stigao je na vrh Sierre s pedeset seljaka i sa svim oružjem koje su oteli jednom bataljonu regularne vojske koji je zapeo u nekom klancu“.
O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 103. tekst
Zanimljivo je kako se kontrasti postižu i neobičnim pripovjedačkim perspektivama, pa je tako pripovjedač u toj „muškoj“, ratničkoj priči netko tko ima naglašeno senzibilnu, razoružavajuće nježnu, ljudsku perspektivu, iz koje prepričava događaje koji su često sirovi, grubi ili vanredno okrutni, što stvara jedan neobičan jezično slikovno doživljajni, time i spoznajni kontrapunkt, a slikovitost pripovijedanja i plastična životnost, uvjerljivost dijaloga iz kojih nerijetko iskri ljudska naklonost, prijateljska podrška, humor, stvaraju dojam umjetničke uspješnosti teksta.
Neke od ovih priča okončat će se na način da se čitatelj može osjetiti iznevjeren za standardne načine koji uobičajeno donose vrst neiskazane ali prisutne poante – dojam je kako je upravo takav, „nezavršeni“ ili otvoreni završetak bio piščeva nakana, koja dobro karakterizira gledište prema kojemu je izostanak poante na koncu nerijetko sùkus mnogih ljudskih života, ne samo onih koji su življeni bez naročito istaknuta smisla i sadržaja.
Općenito, i ove Cortázarove priče karakterizira vrst imaginacije koja ima dodira sa „dječjom“ imaginacijom (zbog toga je likovna oprema naslovnice ovoga izdanja, sa korištenjem reprinta slike Paula Klee-a, „Castle and Sun“ – „Dvorac i sunce“, više nego dobro pogođena), iz razloga jer je to imaginacija koja ne preže pred riječima „nemoguće“ ili „čudno“, ne traži za sve što se događa logičko objašnjenje… Stvari se nekada dogode, čak i veoma neuobičajene koincidencije, koje stižu poput poruke – poput rušenja aviona i njegova pada u more točno pred očima stjuarda Marinija, u također veoma lijepoj priči „Otok i more“, koji se je na grčkome otoku Sirosu odmarao od svog avionskog života. No tragedija koja mu se je odvila pred očima možda je bila mogućnost da Marini krene iznova, dok je njegov pokušaj da spasi jednog ranjenog putnika, simbolički, moguće bio pokušaj da on spasi sama sebe?
Premda se radi o pripovijetkama koje su jednostavne u svom pripovjednom prosedeu, one su ispisane istovremeno jezikom i uvidom, načinom „više“ i „dublje“ inteligencije, koja njihovu prpošnu, razigranu i pitku površinsku teksturu površinski drži na okupu, i „dirigira“, upravlja njome. U tome je sofisticiranost izvedbe ovih priča, i „filozofije“ koja prosijava ovim naoko jednostavnim, čak pomalo i šašavim ili bezazlenim tekstovima, koji se iz takve perspektive bave „teškim“ i ozbiljnim temama, pokazujući ozbiljnost i težinu kroz prizmu prigluposti, nemoći i bezazlenosti života, odnosno ocrtavajući čovjeka koji nerijetko u takvim osjećanjima stoji u pokušaju da se hvata u koštac s najtežim izazovima.
I ove proze pokazuju Cortázara kao pisca i pjesnika slobodara, sanjara, lutalica, onih čiji duh ne trpi zgotovljene okvire, ali niti laž i nepravde, koji na bijedu i tragiku života nisu ravnodušni, pored kojih ne prolaze sliježući ramenima, u bezdušnom, ravnodušnom okretanju glave „ka svojim poslovima“. Takvi će, ujedno, uživati u društvu ovoga autora, dok bi se drugačiji mogli pitati o čemu su zapravo ove priče, tko su njihovi junaci, gdje je logika, smisao njihova kretanja i čemu uopće sve to? Cortázar je, dakle, pisac samo za određene kategorije čitalaca, i upravo to već odavno jest sasvim u redu.
