U Bosanskoj Krupi dijete je ubilo policajca.
Dijete od četrnaest godina ubilo je policajca, četrdeset godina starijeg od sebe.
Zvanično, maloljetni terorista je ubio iskusnog policijskog službenika koji je bio pred penzijom.
Ako baš želite, možemo reći da je maloljetni fanatik, čiji je um ispran radikalnim tumačenjem jedne vjere, ubio službenika čiji je posao bio očuvanje javnog reda i mira, i ranio drugog, pripadnika vlastite vjere.
Tumačenja možemo proširivati i skraćivati, možemo njima čak i manipulirati, koristiti ih u ove ili one svrhe, ali na kraju ostaje ona osnovna činjenica: dijete je ubilo policajca.
Neko bi ovdje mogao izvući argument iz Primusovog skeča: „Šta dijete – vid’ mu brade!“ i bilo bi to prilično dvosmisleno – jer, u kontekstu napada na policijsku stanicu, brada ne ukazuje samo na zrelost počinitelja, nego implicira i njegov motiv. Međutim, činjenica da napadaču nije moguće suditi kao odrasloj osobi potvrđuje da je riječ o djetetu. Čak i ako prihvatimo da je njegov motiv bio vjerske prirode, ostaje pitanje – šta je neko sa četrnaest godina stigao naučiti o vjeri i svijetu da bi zbog toga potegao nož na policajce?
Da ne bude zabune, koliko god neki smatrali kvalifikaciju napada kao terorističkog djela preuranjenom, ovaj napad jeste teroristički. Po definiciji terorizma, ovdje spadaju djela koja imaju za cilj zastrašivanje vlasti i društva radi postizanja političkih, vjerskih ili ideoloških ciljeva. Tačno je da su policajci ljudi kao i svi drugi i da je moguće da napad na njih bude motiviran koristoljubljem, ljubomorom ili osvetom, i u tim slučajevima je teško govoriti o terorizmu. Ali kad je policajac napadnut, povrijeđen ili ubijen zbog uniforme koju nosi – riječ je o terorističkom činu i tu nema puno prostora za kreativna tumačenja.
Maloljetnik iz Bosanske Krupe će za sva vremena ostati obilježen kao terorista zbog svoje ambicije da mijenja poredak u svijetu o kojem ne zna ništa osim onoga čime su mu glavu napunili drugi. I tu dolazimo do ključnog problema i općeg pitanja koje društvo sve češće postavlja sebi: „A gdje smo to ovog puta zakazali?“ Dakle, kako smo došli u situaciju da se jedan tinejdžer umjesto izlascima i druženjem sa vršnjacima radije bavi radikalnim temama i da, umjesto da te večeri gleda utakmicu, kreće na policijsku stanicu s nožem u džepu?
Jer, da se vratimo na ono gdje sve počinje i završava – dijete je ubilo policajca
U poruci koju je navodno poslao nekome prije svog smrtonosnog pohoda, napisao je kako se želi osvetiti zbog „podržavanja cionista“, „želje za EU“, „ubijanja nevinih muslimana“ i „ubistva šejha Jusufa Barčića“. Iz ovoga je jasno koliko je maloljetni terorista imao pojma i o cionistima, i o želji za EU, a i o Jusufu Barčiću, koji je na onaj svijet preselio prije nego što je maloljetni Elmir S. došao na ovaj. Jednostavno, riječ je o školskom primjeru toga šta sve djeca ne znaju o svom svijetu, ali i do čega dovodi to neznanje.
I eto nas opet na onom općem mjestu i pitanju gdje smo zakazali kao društvo, a pravi odgovor se konačno počinje nazirati… Nismo mi zakazali, nego smo skrenuli do te mjere da više nema smisla svake sedmice pitati gdje smo zakazali, nego je vjerovatno vrijeme da se zapitamo radimo li više išta onako kako treba.
Klizište odnese cijelo selo i dvadeset života zbog devastacije prirode – gdje smo zakazali kao društvo? Roditelj išamara nastavnicu i pacijent pretuče doktoricu – gdje smo zakazali kao društvo? Nastava je paralizirana zbog dojava o podmetnutim bombama – gdje smo zakazali kao društvo? Maloljetni navijači jednog kluba zaspu pirotehnikom navijače rivala – gdje smo zakazali kao društvo? Maloljetnik ispred škole puca u vršnjaka – gdje smo zakazali kao društvo? Maloljetnik ubije policajca – gdje smo zakazali kao društvo?
Cionisti iz Bosanske Krupe
Sve navedeno desilo se u samo mjesec dana, i ako su ovakve devijacije već postale svakodnevica, da li onda konačno trebamo prihvatiti činjenicu da društvo nije zakazalo nego da je ovo način na koji društvo funkcioniše? Je li vrijeme da shvatimo da smo društvo koje počiva na industriji raznih oblika zla, da su time zaražene i generacije koje dolaze i da se to konačno počinje manifestirati i na njima?
Za maloljetnika iz Bosanske Krupe će vjerovatno biti kompliment kada pročita da ga nazivaju teroristom, koliko god se kasnije možda kajao zbog svog djela. „Terorista“ zvuči opasnije i ozbiljnije od „izmanipulirani glupan,“ što bi bila ocjena da mu je neko od policajaca uspio oteti nož na vrijeme. Jer, kako drugačije nazvati klinca koji u policijskoj stanici u Bosanskoj Krupi vidi cioniste, koji osuđuje želju za EU iako mu tamo rade rođeni otac i pola komšiluka, i koji u petnaestoj godini života ne uspijeva naći inspirativnijeg uzora od radikalnih tumača vjere?
Gdje smo zakazali kao društvo? Zakazali smo tako što smo se odavno pretvorili u društvo u kojem vladaju ignoranti bez ikakvih kvaliteta osim umijeća manipulacije, vještine zavađanja i prebacivanja odgovornosti na drugog. Slučaj nesretnog Elmira S. i još nesretnijeg Ozrena M. samo je manifestacija tog stanja, i još jedna situacija kao naručena za manipulaciju posljedicama frustracije od koje naše društvo šišti poput pretis-lonca i koja samo traži prostor u kojem će se ispoljiti. I ne samo kod nas, nego u cijeloj regiji.
Juče je taj prostor bio u policijskoj stanici u Bosanskoj Krupi, ljetos u staračkom domu u Daruvaru, lani u osnovnoj školi u Beogradu, a sutra će naći svoj prostor u nekoj novoj situaciji u kojoj ćemo se pitati gdje smo to zakazali. A otkud toliki prostor za ispoljavanje ludila? Možemo samo nagađati, ali velike su šanse da se on otvorio tačno tamo gdje se razum odavno povukao.
