Niko nema pravo uskraćivati vjerske slobode, pa, naravno, ni Muhamedu‑ef. Veliću, da misli i zbori što mu je na pameti, ali kada spomenuti hatib na hutbi iz stada izdvoji Božu Vreću kao vraga, kao Grincha koji je ukrao sevdalinku, neku vrstu bošnjačke relikvije koju smiju pjevati samo odabrani, onda se tu ne radi o slobodi govora, nego upravo suprotno – o mržnji kojom smo opasani.
Bio sam jednom u Aladži u Foči. Kad sam ušao u džamiju, pogled me odvukao na veliki luster, ispod kojeg je svaki čovjek malen. S moje desne strane stajao je veličanstveni minber, ukrašen, oslikan i rekonstruisan po uzoru na ono kako su to tokom vrhunca carevine činili najbolji osmanski umjetnici. Taj predivni minber, koji je u originalu prema narodnoj predaji u sedru urezao neki neimar iz Azije, izaziva bogobojaznost, poštovanje i s njega se ne bi smjela izgovoriti niti jedna pogana riječ zato što je to mjesto na kojem za vrijeme džumanske hutbe stoji imam, onaj koji podučava i govori za vrijeme molitve. Božiji poslanik Muhammed u početku je držao hutbu s palminog panja da bi se s povećanjem broja vjernika taj minber pravio od drveta, sa stepenicama. U počeku su bile tri… Naše ih džamije danas imaju više jer bi se glas imama trebao dobro čuti u svakom kutku džamije.
S jednog drugog minbera, sedamdesetak kilometara od Aladže, hatib sarajevske Ferhadija džamije Muhamed‑ef. Velić isukao je jezik i ispraznio čitav šaržer uvreda prema pjevaču Boži Vreći, optuživši ga da je spodoba, nakaza koja “nam” je ukrala sevdalinku, jecaje naše duše, ljubav, crnu žlijezdu, žuč, pa i bol naše duše, bol naših majki i sestara, pobjede naših očeva itd. Božo nam je, s tog džamijskog minbera poručuje Velić, ukrao i našu slavnu prošlost, Huseina kapetana Gradaščevića, Šehidski rastanak rahmetli Safeta Isovića, čak nam je ukrao i ono šeretsko “kćeri, Bibo…”. Velić je na džamijskom minberu ličio na žabu koja krekeće dubokim glasom još dublje žabokrečine koja ne smije pripadati tom svetom mjestu. Zapravo, njegov je rječnik bio uvreda za molitvu.
Božu Vreću i njegovu muziku neki vole, drugi ne. Meni, iskreno, taj muzički izričaj nije blizak niti su mi, recimo, njegovi nedavni stavovi o Sarajevu prihvatljivi, ali da ga se na hutbi rešeta govorom mržnje, crtajući mu metu kao spodobi, koja je poput Grincha umjesto Božića ukrala sevdalinku, u jednom civiliziranom i sekularnom društvu ne smije biti prihvatljivo! Niti se te prijetnje smiju uzeti zdravo za gotovo jer sloboda govora ima svoje granice i njihovo prelaženje u osjetljivim društvima, pogotovo prema Boži Vreći, koji ima drugačiji stil i pristup životu od uobičajnih ovdašnjih normi, svakako može izazvati puno više od netolerancije. I ovaj slučaj jeste problematičan jer su se te granice prešle u jednoj vjerskoj kući. Nije ovo prvi put da ef. Velić izaziva pažnju javnosti. On često ima vjersko‑rijaliti pristup objašnjavanja globalnih pojava, od zemljotresa i poplava, pa do toga da tokom crnog petka nije haram kupovati, samo ako vas ne “navuku”. Još je prije nekih 13 godina ef. Velić predlagao ni manje ni više nego pedesetogodišnju ili stogodišnju fetvu za ovdašnje islamofobe, koji bi se stavljali na listu sramnih ljudi, čija bi se imena uklesavala na tabli od crnog mermera. Čini mi se da je spominjao i da bi se ta imena pohranjivala na nekakvim hard-diskovima, da ostane navijek ko je bio islamofob na ovim prostorima.
Vjera, kao i muzika, ne bi smjela biti ničije vlasništvo. Pa kako sevdalinku iko može prisvojiti kada je to svjetsko kulturno blago? Kako, naprimjer, Jozu Penavu bilo ko ima pravo ekskomunicirati od sevdalinke ili bilo koga drugoga umjetnika koji je dao svoj doprinos? Muzika koju interpretira Božo Vrećo jeste jedinstvena i ima neki svoj vajb i koji je sevdah. Novi, drugačiji, ali zato ta jedinstvena pjesma sevdalinka i živi toliko stoljeća, jer se znala prilagoditi, ali uvijek zapjevati dušom. Ne tako davno papa Franjo kritizirao je licemjerje vjernika poručivši onima koji ne žele istinski živjeti vjeru da radije žive kao ateisti. Nekako i meni to više zvuči fer. Zvuči nevjerovatno da je najveći katolički autoritet podržao i blagoslov istospolnih parova, komentarišući kako ne treba gubiti vrijeme u moralnim analizama. Vjera ima svoja pravila i principe i njih se vjernici trebaju držati. Niko nema pravo uskraćivati vjerske slobode, pa naravno ni Muhamedu-ef. Veliću, da misli i zbori što mu je na pameti, ali kada spomenuti hatib na hutbi iz stada izdvoji Božu Vreću kao vraga, kao Grincha koji je ukrao sevdalinku, neku vrstu bošnjačke relikvije koju smiju pjevati samo odabrani, onda se tu ne radi o slobodi govora, nego upravo suprotno – o mržnji kojom smo opasani.
Isti taj Božo Vrećo jednu od njegovih najljepših pjesama posvetio je Aladža džamiji s početka teksta, i to kako kaže, iz velikog poštovanja jer je dio njegovog odrastanja i duhovnog blaga iz rodnog grada. Čovjek koji o Aladži pjeva kao o ptici iz pepela, što se opet rađa, što ljubav ne oklijeva, čiji su ezani “s mog srca rane, meleci kad slijeću, po šarenom cvijeću…”, ne zaslužuje nijednu ružnu riječ. Pogotovo ne s minbera, tog svetog mjesta za muslimane. Bilo da je on palmin panj, drveni s tri stepenice, ili onaj veličanstveno oslikani u sederi u Aladži. Džaba Muhamedu‑ef. Veliću i tri palmina panja umjesto tri stepenice na minberu, jer ako bi igdje njegov govor trebao biti izrečen i spašen, onda su to hard‑diskovi na kojima je on želio pohraniti imena islamofoba. Na tim hard-diskovima pak trebale bi se pohraniti sve opasne izgovorene budalaštine poput ovih Velićevih, uz napomenu da su pod fetvom, da ih je zabranjeno javno izgovarati najmanje sto godina. To bi bili halal hard-diskovi, siguran sam.
