Prošlo je više od 100 dana od kada je počela ofanziva na Gazu. Broj ubijenih prešao je 25.000 dok onim koji su živi prijete glad, hladnoća i zarazne bolesti. Teško da postoji ijedno mjesto u Gazi koje je sigurno.
Milioni ljudi širom svijeta svakodnevno na ulicama protestuju pozivajući na primirje, dok ono što se dešava u Gazi nazivaju genocidom. Južnoafrička Republika, uz podršku nekoliko država, pokrenula je i proces pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) protiv Izraela. Iznoseći argumente pred sudijama, Bline Ni Ghralaigh, advokatica koja zastupa Južnoafričku Republiku, naglasila je potrebu “hitnog donošenja privremenih mjera koji će Palestince u Gazi zaštiti od nepropravljive štete koju Izrael uzrokuje kršenjem Konvencije o genocidu”. Ona je ponovila riječi Generalnog sekretara UNa koji je opisao situaciju u Gazi kao “krizu čovječanstva”, “pakao na zemlji”.“Kao što je čelnik UN-a za humanitarna pitanja rekao, Gaza je postala mjesto smrti i očaja”, naglasila je Ghralaigh.
Slovenija je za sada jedina zemlja u regionu koja je zvanično osudila ono što Izrael radi te su podržali peticiju Južnoafričke Republike pred ICJ. Vlasti u BiH, ali i veći dio civilnog društva, ostaju nijeme na sve što se dešava, ili (kao što je slučaj sa vlastima u RS) izražavaju podršku Izraelu. Tišini koja vlada ne negira samo zločine koji se trenutno dešavaju, nego zanemaruje i one počinjene na ovim prostorima na početku 90tih.
Mnogo je paralela između onog što se odvija u Gazi i onog što su preživjeli građani BiH. Samo jedna je činjenica da oružje koje je ubijalo u BiH i ono koje se danas koristi u Palestini je proizvedeno i u Izraelu.
Prije desetak godina, Yair Aurona, historičar i ekspert za genocid iz Izraela, pokrenu je javnu kampanju ukazujući da postoje indicije da je Vojska Republike Srpske (VRS) koristila oružje kupljeno od Izraela. Oružje je do BiH došlo preko Srbije koja je tokom rata održavala veze sa tadašnjim vlastima u Tel Avivu. Prema dokazima koje je Auron prikupio, i granata koja je 5. februara 1994. godine ispaljena sa položaja VRS na Markale, kada su ubijene 68 a ranjene 144 osobe, na sebi je imala natpis na hebrejskom jeziku.
U intervju koji je dao 2015. godine za naš portal, a tokom posjete Sarajevu, Auron je govorio o izraelskiom aktivisti za međuvjerski dijalog koji je tokom rata bio u Sarajevu, a koji je skupa sa UN službenikom pregledao ostatke jedne od granata koje su pale na aerodrom. “UN-ovac nije znao šta znače oznake na dijelovima granate, pa mu je ovaj humanitarac potvrdio da su to bili natpisi na hebrejskom kakve koristi službena izraelska armija. Također, izjavio je kako je kod brojnih srpskih vojnika i oficira vidio da nose tipične automatske puške Uzi, izraelske proizvodnje…Mnogi izraelski političari su bili uključeni u sve ovo, računajući i Shimona Peresa,” rekao je Auron.
O vezama sa Izraelom i kupovini oružja govorilo je i nekoliko svjedoka i eksperata tokom suđenja u Haškom tribunalu, uključujući svjedočenje Ivana Đokića, pomoćnik načelnika za logistiku u Generalštabu Vojske Jugoslavije (VJ), koji je na suđenju ratnom zločincu Momčilu Perišiću rekao da je oružja za VRS slano iz Jugoslavije, a nabavljano iz Izraela, Rusije i Ukrajine “od trgovaca na crnom tržištu”. U svom podnesku sudu, Auron je tvrdio da se u slučaju ove trgovine radilo o modernoj oklopnoj tehnici, artiljeriji, kao i ručnom naoružanju, u velikim količinama, i da nema mogućnosti da je trgovina rađena bez znanja države.
I Ratko Mladić, osuđeni ratni zločinac, spominje u svojim dnevnicima izraelsko oružje koje je preko Srbije dolazilo u BiH. “Oni su ponudili da obuče naše ljude u Grčkoj i da nas snabdiju snajperima,” zapisao je Mladić u svom dnevniku koji je Haški tribunal uvrstio u dokaze. Mladićev advokat Miodrag Stojanović komentarišući ovaj dio dnevničkih zapisa je rekao kako je to “neobavezujući dokument koji je on pisao u jednoj fazi i ne odriče ih se. Ponuda je bila moguća, a je li do nečeg takvog došlo, ne znam”.
Prodajući oružje Miloševićevoj Srbiji, Izrael je kršio međunarodni embargo koji je nametnut 1991. i trajao do 1996. godine.
Aurel i advokat Eitay Mack, su 2015. godine, koristeći Zakon o slobodi pristupa informacijama, tražio od vlasti u Tel Avivu na uvid dokumente kojima bi dokazao svoje tvrdnje. No, Vrhovni sud, koji je na kraju odlučivoa o ovom zahtijevu, ga je 2016. odbio smatrajući da bi to nanijelo štetu vanjsko-političkim vezama Izraela, i da ta moguća šteta prevazilazi javni interes. Ipak, odluka ne negira da dokumenti postoje, ali je sud smatrao da oni moraju ostati tajna.
U svom zahtijevu za pristup informacija, Auron je priložio niz prikupljenih dokaza prema kojima su vlasti u Izraelu bile svjesne da se odvija trgovina oružja sa Srbijom. Između ostalog pozivaju se i na knjigu “Srpska vojska”, a koju je napisala Dobrila Gajić-Glišić, koja je radila u kancelariji ratnog ministarstva u Beogradu. Pored ostalog Gajić-Glišić je napisala kako je “jedan od najvećih ugovora potpisan u oktobru 1991. godine. Iz očiglednih razloga, ovaj sporazum nije poznat javnsti”.
Uloga Izraela spominje se i u izvještaju Holandskog instituta za dokumentovanja rata (NIOD) o Srebrenici gdje stoji kako je 90tih Beograd smatrao za svoje najbolje prijatelje Izrael, Rusiju i Grčku. O ovaj izvještaj spominje sporazum o isporuci oružja između Srbije i Izraela sklopljen 1991. godine.
O saradnji vlasti u Tel Avivu i Beogradu tokom 90tih, svjedoče i medijski natpisi o uzajamnim posjetama zvaničnika dvije države. Tako je u julu 1994. godine, tadašnji predsjedavajući komiteta za vanjske poslove i odbrane Kneseta, Ori Or posjetio Beograd. Tokom posjete je izrazio podršku Miloševićevom režimu rekavši: “Naše uspomene su žive. Mi znamo šta znači živjeti sa bojkotom.” Nakon ove posjete, prema medijskim tvrdnjama, američki podpredsjednik Al Gore razgovarao sa izraelskim ambasadorom i poslao poruku vlastima u Tel Avivu da prekunu ovu saradnju.
Profesor Auron je u više navrata upozoravao da izraelske vlasti tokom 90ih nikada nisu jasno osudile Srbiju za ono što se dešavalo, mada su osuđivali zločine. Uz to, propaganda je pokušavala stvoriti sliku da se Srbija u BiH i Hrvatskoj bori protiv antisemita i islamskih terorista.
“Mi smo izdali naslijeđe Holokausta čineći ovakva djela. Prodavati oružje Srbiji ili Ruandi tokom genocida je slično kao prodavati oružje nacističkoj Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Niti jedna zemlja nema pravo da to radi, naročito ne Izrael,” rekao je Auron u intervju 2016.
