Foto: Tačno.net
Stvarno je bilo tužno posmatrati lidere Trojke – Elmedina Konakovića, Nermina Nikšića i Edina Fortu – kako sa domaćinom Vojinom Mijatovićem u Banjoj Luci uz kafu slave Dan državnosti Bosne i Hercegovine, netom nakon što su prošli kroz špalir ostrašćenih Dodikovih pristalica i ljubitelja nacionalističkih i huškačkih poskočica.
U trenutku Konakovićevog izlaska iz automobila i odlaska u prostorije SDP-a, čuli su se zvižduci, glasni povici i skandiranje “Srbija, Srbija”, dok je sa razglasa odzvanjalo “Srpkinja je majka mene rodilaaaa…”
Već iste večeri, Konaković i Nikšić naći će se u sarajevskom studiju Face TV-a, gdje su odgovarali na pitanja i s snishodljivo skromnim osmijesima odbijali zadivljene konstatacije voditelja Senada Hadžifejzovića o “popriličnoj hrabrosti”. Da se razumijemo – “poprilična hrabrost” je u ovom slučaju posjeta jednom bosanskohercegovačkom gradu, i to drugom po veličini.
Konaković je objašnjavao kako se radi o ranijem planu obilježavanja Dana državnosti u Banjoj Luci. “Plan je bio da se Dan državnosti obilježi svečanom akademijom, ali je policija zabranila taj skup. Ipak mi nismo mijenjali svoj plan. Došli smo u prostorije SDP-a i na dostojanstven način obilježili ovaj praznik”, objasnio je Konaković.
Nikšić je govorio kako su partizani pobijedili četnike, te kako “ne voli na ovaj način skupljati političke poene”, na uporno Hadžifejzovićevo insistiranje o neviđenoj hrabrosti odlaska u Banju Luku, garnirano pričom iz vlastitog iskustva o tome kako mu je na izlazu iz Banje Luke jednom pukla guma.
Politički kič kao predstava za budale
Iako Nikšić kaže da ne voli tu vrstu poena očito mu nisu mrski – i on i Konaković, a i Forto, koji doduše nije došao na Face TV da pred zadivljenim voditeljem pobere lovorike, dobro znaju da posjeta, uz policijsku pratnju i rotaciona svjetla, nije ništa drugo do cirkus i predstava za budale.
Znaju oni, kao što zna i Hadžifejzović, da politizacija kiča i jeftinog patriotizma vodi u banalizaciju vrijednosti, pretvarajući ga u sredstvo političke manipulacije umjesto iskrenog odraza ljubavi prema domovini.
Zna to i Vojin Mijatović, koji se videopozivom javio iz Banje Luke da bukvalno kaže da je riječ o predstavi: “Ovo je velika predstava koju moramo igrati svi zajedno, znajući da će na kraju Bosna i Hercegovina pobediti, a ovi nek’ pričaju priče”, rekao je.
Politika kiča, kroz svoje pojednostavljene prikaze i sentimentalne poruke, može potkopati ozbiljan politički dijalog, favorizirajući emocionalne odgovore nad nužnim razumijevanjem kompleksnih izazova. Umjesto da potiče istinsku društvenu koheziju, politički kič i patriotski narativi često služe kao sredstvo za stvaranje podjela, povećavajući jaz između “nas” i “njih” u društvu.
To je, ujedno, i sukus ove političke pameti. Zašto bi Konaković i Nikšić izmišljali toplu vodu kad se u njoj tako unosno i fino brčkaju svi aktualni članovi Predsjedništva BiH, predsjednik Republike Srpske, gradonačelnik Banje Luke i gradonačelnica Sarajeva? Zašto raditi na ikakvim konkretnim programima, kad je dovoljno sačekati prigodne datume, godišnjice, slavlja i sahrane, kako bi se emanirali isprazni patriotski osjećaji, oko kojih se onda mogu glođati sluđeni građani.
Kako to Aco radi
Uostalom, upravo je to najveći nauk koji su “lideri” Trojke mogli naučiti od susjeda iz Srbije Aleksandra Vučića, koji je (zlo)upotrebu jeftine sentimentalnosti, pretjerane patetike, simbole i geste doveo do savršenstva. Uključujući tu i parafraziranje ili direktne citate nacističkih slogana ili Miloševićevih govora.
Politički kič često karakterizira nedostatak dubine i ozbiljnosti u političkim porukama i akcijama. Kič se oslanja na manipulaciju emocijama kako bi stvorio određene reakcije i odobravanje, i zavisi od jasno definiranih podjela na “nas” i “njih”, stvarajući polarizirano društvo. Reakcije iz Republike Srpske, kao naručene, potvrđuju da je uistinu riječ o predstavi. Prijetnja Nenada Nešića o proslavljanju 9. januara u Sarajevu, pa čak i negativne reakcije oporbe iz RS-a samo su pirotehnika u cirkusu koji je trebao biti “samo svečana akademija”.
Kada politički govor i poruke postanu skloni kiču pati javni diskurs, pa umjesto konstruktivne rasprave imamo senzacionalizam utemeljen na emocijama i spektaklu, čime se pitanja poput ekonomske nejednakosti, socijalne (ne)pravde namjerno sklanjaju u drugi plan.
Iste metode su korištene kroz historiju – u nacističkoj Njemačkoj, u staljinističkom SSSR-u, u Kini za vrijeme “kulturne revolucije”, u SAD-u za vrijeme hladnog rata, a na istoj retorici i estetici i danas buja europska krajnja desnica, koja već žanje sve ozbiljnije uspjehe.
Jedna od metoda političkog kiča podrazumijeva pojavljivanje političkih lidera u medijima u spektakularnim situacijama koje nemaju jasnu političku svrhu, a ima li šta spektakularnije od Konakovićevog prolaza kroz špalir od 30-ak izgladnjelih pripadnika boračke populacije RS-a, koji skandiraju: “Srbija, Srbija!”?
Pitanje je dana kada će u Sarajevu osvanuti mural s neustrašivim likom Nermina Nikšića, koalicionog partnera Milorada Dodika, u borbi protiv četnika.
