Foto by Jean-Merci Namegabe/pexels
Između 2020. i 2023. ispod granice siromaštva od 3,65 dolara dnevno završilo je dodatnih 165 milijuna ljudi, a svi žive u siromašnim zemljama. Pritom prosječna siromašna država danas troši 2,3 puta više novca na servisiranje kamata nego na socijalnu pomoć
Piše: Tena Erceg – Novosti
iz globalnih ekonomskih šokova koji su se događali tijekom posljednje tri godine, uključujući pandemiju, nove ratove i pogoršanje klimatske krize, gurnuli su u siromaštvo diljem svijeta još 165 milijuna ljudi. Zabilježeno je to u nedavno objavljenom izvještaju UN-ovog Programa za razvoj (UNDP), koji se međutim ne bavi tek katastrofalnim statistikama o uvijek rastućim ekonomskim nejednakostima, nego ih stavlja u izravnu korelaciju s dugovima koje siromašne zemlje imaju prema međunarodnim financijskim institucijama, a zbog kojih one nisu u stanju financirati temeljne socijalne usluge za ublažavanje posljedica siromaštva.
U izvještaju naslovljenom “Ljudski trošak nedjelovanja: Siromaštvo, socijalna zaštita i servisiranje dugova 2020-2023” navodi se tako da “u posljednjih deset godina servisiranje dugova kontinuirano konzumira sve veći i veći udio javnih prihoda i potrošnje u ekonomijama u razvoju”, čime se tim zemljama sve više uskraćuje mogućnost investiranja u zdravstvo, obrazovanje i socijalne usluge. Tijekom posljednjeg desetljeća, navodi se u izvještaju, u kontinuiranom je porastu i udio javne potrošnje koji ekonomije u razvoju moraju trošiti na plaćanje kamata na kredite. Podaci tako pokazuju da prosječna siromašna država (low-income country, LIC) danas na plaćanje kamata troši dvostruko ili čak trostruko više novca nego što je to slučaj u bogatim zemljama (high income country, HIC).
Dok je 2011. godine prosječna LIC država na plaćanje kamata trošila prosječno 3,8 posto prihoda i 4,8 posto državne potrošnje, deset godina kasnije ti su udjeli iznosili 11, odnosno 11,3 posto. Kada su u pitanju 52 dugovima najopterećenije siromašne države, tamo je prosječni udio prihoda koji se troši na plaćanje kamata 12,3 posto. Isti trend bilježi se i u državama nižih srednjih prihoda (lower-middle income countries, LMIC), no zato je u bogatim državama trend suprotan; tamo je udio javnog novca koji se troši na plaćanje kamata sve manji, pa je prije deset godina iznosio sedam posto državnih prihoda, a danas 4,6 posto.
UNDP kao jedino rješenje za zaustavljanje rasta siromaštva izazvanog recentnim krizama vidi (privremenu) obustavu plaćanja kredita koje siromašne države duguju međunarodnim financijskim institucijama
Statistike koje se odnose na posljednju dekadu pokazuju kontinuirani trend porasta cijene zaduživanja, koji je započeo prije izbijanja pandemije Covida-19, kada je dodatno porastao. To ukazuje da će se trend nastaviti i u idućim godinama “zahvaljujući već postojećem raširenom stresu izazvanom zaduženošću i sve većim rastom kamata”, zaključuju autori UNDP-ovo izvještaja. Uzorak od 125 siromašnih i srednje bogatih zemalja pokazuje da čak 46 država danas na plaćanje kamata troši najmanje deset posto državnih prihoda (dok je u periodu od 2011. do 2013. takvih država bilo 28), a za četiri države taj udio čini čak 35 posto prihoda, dok su ih u istom periodu prije deset godina bile dvije. Sveukupno, 25 zemalja u razvoju danas na servisiranje vanjskog duga troši više od jedne petine ukupnih prihoda, što je najveći broj od 2000. godine.
U “normalnim” vremenima, navodi se u izvještaju, države su uglavnom sposobne otplaćivati dugove bez značajnijih porasta cijena. No s obzirom na to da su nakon pandemije kamate oštro rasle, čak i države koje se nisu dodatno zaduživale teže otplaćuju ranije podignute kredite. Za neke od njih kamate su tako visoke da se kredite ne isplati reprogramirati, što znači da su te države prisiljene i glavnicu isplaćivati sredstvima iz državnih prihoda. Time se dodatno iscrpljuju ionako oskudni resursi namijenjeni drugim vrstama potrošnje, prije svega zdravstvu i obrazovanju.
Prosječna siromašna država danas troši 2,3 puta više novca na servisiranje kamata nego na socijalnu pomoć, 1,4 puta više nego na ulaganja u zdravstvo i 60 posto više nego na obrazovanje. Pritom u 48 takvih država živi 3,3 milijarde ljudi, što je 40 posto svjetskog stanovništva. Prosječna bogata država, s druge strane, na zdravstvo troši četiri puta više, a na obrazovanje tri puta više nego na plaćanje kamata na kredite.
Između 2020. i 2023. godine uslijed te “polikrize” – kombinacije pandemije, rata u Ukrajini i ekstremnog porasta životnih troškova – ispod granice siromaštva od 3,65 dolara dnevno završilo je dodatnih 165 milijuna ljudi, a svih tih 165 milijuna ljudi živi u siromašnim zemljama. S druge strane, kada se prag siromaštva podigne na 6,85 dolara dnevno, u srednje bogatim i bogatim zemljama bilježi se trend smanjenja broja siromašnih, što ukazuje na sve veći ekonomski jaz između dijela svijeta koji se obično naziva globalnim jugom i bogatog globalnog sjevera. Utjecaj te “polikrize” ne ogleda se samo u porastu monetarnog siromaštva nego i u drugim aspektima dobrobiti ljudi, pa je sada i prvi put zabilježen pad takozvanog Indeksa ljudskog razvoja dvije godine zaredom, čime je napredak koji je u tom smislu bio postignut u prethodnih pet godina u potpunosti anuliran.
Prema projekcijama, kumulativni efekt polikrize nastavit će se i nakon 2023., a u zemljama koje su njome pogođene projicirani pad prihoda najsiromašnije polovice stanovništva iznosit će do kraja godine 5,6 posto. Do kraja 2023. godine najsiromašnijih deset posto svjetskog stanovništva bit će jedina demografska skupina koja neće dosegnuti razinu per capita prihoda kakvu je imala prije izbijanja pandemije Covida-19. Suprotno tome, pad prihoda u državama viših srednjih prihoda od završetka pandemije kontinuirano se smanjuje, a u njima su već sada prihodi veći u odnosu na predpandemijsku razinu.
Procjene o porastu siromaštva pritom ne uzimaju u obzir stanovništvo koje se uspjelo održati iznad granice siromaštva od 2,15 dolara po danu zahvaljujući državnoj pomoći u formi direktnih transfera gotovine. Procjenjuje je da bi bez toga u kategoriju siromašnih potpalo još 20 milijuna ljudi diljem svijeta. Takve mjere za smanjenje siromaštva također imaju tek kratkoročan efekt s obzirom na to da njihovu implementaciju otežava ili potpuno onemogućava upravo velika opterećenost država dugovima.
Konačno, istraživači UNDP-a izračunali su da bi godišnji trošak “izvlačenja” tih 165 milijuna ljudi iz siromaštva iznosio 14,24 milijarde dolara, što je samo 0,009 posto globalnog bruto društvenog proizvoda. To je ujedno, na godišnjoj razini, i manje od jedan posto servisiranja ukupnog vanjskog duga svih siromašnih zemalja i onih srednje bogatih (koji je 2022. godine iznosio 379 milijardi dolara). Štoviše, simulacije pokazuju i da je ukupni vanjski dug ovih država dvostruko veći od iznosa koji bi bio potreban za totalno iskorjenjivanje siromaštva mjerenog granicom od 2,15 dolara dnevno.
No u odsustvu mogućnosti restrukturiranja dugova, zemlje u razvoju nemaju fiskalnog prostora za implementaciju mjera za ublažavanje siromaštva, što znači da će se negativne posljedice ove polikrize u najsiromašnijim zemljama i dalje akumulirati, zaključuju istraživači, i stoga predlažu da se, u cilju smanjenja siromaštva, “dužnička pauza” učini “sistemskim dijelom međunarodne financijske arhitekture”. Drugim riječima, UNDP kao jedino rješenje za zaustavljanje rasta siromaštva izazvanog recentnim krizama vidi (privremenu) obustavu plaćanja kredita koje siromašne države duguju međunarodnim financijskim institucijama.
