Povodom izlaska filozofskog eseja “Pasti u visine” u izdanju kanadske kuće Nota Bene, naša saradnica razgovara sa autoricom Majom Ombašić. Razgovor objavljujemo u dva dijela
Ovakvi tekstovi su početak drugačijeg razumijevanja rodne ravnopravnosti u Islamskoj zajednici i dobar su primjer za nastavak progresivnih tumačenja vjere. Oni koji nisu u stanju napraviti odmak od patrijarhata upakiranog u religijsko ruho ne mogu pravdati svoju mizoginiju božanskim naumom. Žene i muškarci iako biološki različiti jednako su vrijedni pred Bogom a tako bi trebalo da bude i pred ljudima. Neki ljudi, poput hafiza Zajimovića to shvate na vrijeme pa korigiraju svoje stavove, a neki nažalost ne žele ništa kritički propitivati, jer to zahtijeva trud, rad i spremnost da prihvate promjenu
Važan, upravo epohalan kulturni pothvat protječe bez ikakve javne pažnje: na srpski jezik prevedena su neka od ključnih djela izvorne budističke literature. Taj golemi posao obavio je, i još uvijek obavlja, novosadski profesor književnosti, knjižničar i arhivist Branko Kovačević, višedesetljetni budistički praktičar, prevoditelj i pisac, utemeljitelj Theravada budističke zajednice “Srednji put” u Novom Sadu, kao i budističke kuće, samostana, „Oxford Buddha Vihara“ u Čortanovcima, mjestu na pruzi Novi Sad – Beograd.
Odlazak Hadžema Hajdarevića opomena je (još jednom) da ne odlaze oni koji ostavljaju tragove – one smislene tragove utkane u prostor književnog teksta i Njegove književnosti – jer, prostor jezika i prostor književnog teksta, prostor je slobode, one kroz koju ćemo tražiti smisao… Sve dok poput kćerkice Mirne, u kojoj je samo ime „mir“, ne postanemo mirovni lideri, svi unutar mirne Bosne i Hercegovine – jedna od suštinskih želja kroz djela i djelovanja Hadžema Hajdarevića
Bez obzira na to koju kulutru ili traumu pisac migrant reprezentira u tekstu, ne možemo isključiti činjenicu da književnost dijaspore jeste bosanskohecegovačka, da na nju grčevito referira, ali i da je ona u isto vrijeme i književnost nove kulture, nastala in-between, kao i identitet pisaca, zbir razlika – reprezentira (ne)pripadanje u dva kulturna konteksta, ali na njih i referira
Samo kultura nastala na zajedničkom prostoru od 22 miliona stanovnika, sa pet ozbiljnjih univerzitetskih centara i 12 perifernih, dviju matica, nekolicinom akademija nauka i umjetnosti, mogla je iznjedriti relevantne pravce u umjetnosti: jugoslovensku avangardu u književnosti, škole nadrealizma te autohotnog jugoslovenskog zenitizma i pokrete poput collegium artisticuma, Crni i Novi talas u filmu; Novi talas, Novi primitivizam i Neue Slowenische Kunst u muzici, ili pak Novi strip u crtačkim umjetnostima. Gdje smo danas sa kulturom - pitanje je na koje odgovor možemo dobiti tek zavirimo li u rebalans budžeta za kulturu u jednom dijeli BiH (entitetu Republika Srpska) po kojem je grant za kulturu smanjen sa ionako malih 1,25 miliona KM na smiješnih 150.000 KM!
Kapitalistički poredak donio je prosperitet i blagostanje manjini, pa ne iznenađuje da jugonostalgija i dalje postoji. Ogleda se u čežnji za socijalizmom, socijalnom sigurnošću i jedinstvenim nacionalnim identitetom.
Ćopić nije imao samo cilj da stvara književnost, nego je htio da dođe do ljudi, da ih edukuje i ukazuje na sve ono što smrdi da bi mogli početi da mijenjaju sebe kako bi se stvaralo društvo dovoljno kritično da sve trulo smjesti na smetlište, kažu tvorci predstave "Pedagogija otpora Branka Ćopića" koja u nedjelju gostuje u Zagrebu
Njima je pričao moj pradido Husein, a meni, moja nana Rada kako je dobila ime po Radi Vranjšević. Pradido je bio jedan od 247 delegata koji su zasjeli u noći 25. novembra 1943. godine, da izglasaju državnost Bosne i Hercegovine. Iako je prisustvovao historijskom trenutku, moj pradido nije bio jedan od 173 delegata koji su imali pravo glasa na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a. U mojoj porodici vole reći da je to bila sretna okolnost jer pradido nije bio baš uračunljiv tih dana. Željno je iščekivao prvog sina.
Povijest se ponavlja i ona je prošlost koja uvijek uđe na druga vrata u naš život. Kao i kukavice, naravno.
Capitis deminutio maxima. (Latinska izreka) Jašta nego da je bolje kupit’ kad si vruća da kupiš, nego ne kupit’! Tek onda, draga dušo moja, natenane i ohlađena, kontaš je l’ se moralo il’ nije? A moralo je – džaba ti…
Budući da je u Servantesovom ”Don Kihotu” Dolćinea bucmasta, gegasta i glupasta, ostaje sumnja: pisac se u starogradskoj plemkinji – prevario. U srdžbi rad zarađenog on je najvjerovatnije prestao da pjevuši, ali je moguće da je u liku Kihotove izabranice stala sva jed na dane zatočeništva u Starom gradu. Koje mu, na kraju balade, nije lako palo. Jer on se za Dulćineu nije svezao. On se njome – objesio.
