Kategorija Kultura

Može li se uopće danas biti nostalgičan, a bez opasnosti da se tom intimnom osjećaju odmah ne prišije nekakav politički predznak? Ukoliko netko politizira nostalgiju, to je samo zato što “kontrolori zbilje” misle kako postoji opasnost da se taj individulani osjećaj “socijalizira” i preraste u “masovnu nostalgiju”. E to bi već za dizajnere idealizirane slike sadašnjosti i budućnosti društva u kojem živimo zaista predstavljalo opasnu klicu “političke opasnosti” ili čak “sjeme pobune”. Ali gdje je uopće ta masa “nostalgičara”? To samo oni znaju. Ja ih nigdje ne vidim. Nostalgija zasad možda tu i tamo bljesne u ponekoj sijedoj glavi koja zna “kako je uistinu nekada bilo”, jer, istinu govoreći, mladi ljudi i ne mogu za nečim biti nostalgični pošto je postojeće stanje za njih “jedina stvarnost”. U njihovim glavama “ono prije” uopće i ne postoji (kao “zbiljska prošlost”), a ako je i postojalo, mora biti da je to bilo nekakvo “strašno”, “užasno vrijeme” iz kojeg smo na njihovu sreću uspjeli pobjeći. Bar ih tako uče. Stoga, ako ponekad netko i upadne u nostalgiju, valjda se radi samo o banalnom “optimizmu pamćenja”. U ponekom težem slučaju možda o ideološkoj, “iskrivljenoj svijesti” i ničemu više. Ili možda baš i nije tako?