Čisti i djevičansko netaknuti Tuđman od bronce na delti Pothodnika i inkartani i dijaboličansko ispišani Smoje iz ljevaonice pred plićakom Veloga Varoša, egzaktni su pokazatelj stanja u Splitu
“Kako tužnih života i ljubavi ima”, uzdahnula je i podigla me onako bunovna. Sretna ti Nova, mali moj, tako ti želim da u životu budeš sretan, da budeš voljen. Kada sve zbrojiš, samo se to računa.
Emina Bojić "Između obala duša". Tragika je to duše koja u bezdušnoj noći osluškuje nečujni topot vjetra vlastitih uzdaha, dok dere prostranstvima teške melanholije derta, s kojim se, niti može živjeti, niti – od njega umrijeti. „Bolest na smrt“, kako nas pouči S. Kjerkegor, taj filozof nemirne duše koja, u „strahu i drhtanju“ vječito bdije sama nad sobom i svojim bezizlazom.
U slučaju Predraga Lucića hrvatski kulturni fašizam manifestira se tako da uvaženom pokojniku jednom rukom (lijevom?) kačiš na grudi verbalna odlikovanja – nastojeći usput prigrabiti za sebe nešto od njegova ugleda i veličine – dok mu drugom (desnom?) probijaš truplo glogovim kolcem
Istočni pojas općine Gračac mjestimično zadire u susjednu državu, a granični režim dodatno otežava život mještanima izoliranih sela. "Bosna kao u obliku zuba ulazi u Hrvatsku, a preko toga ide cesta. Gdje god probija granicu, stavili su rampe. Kad smo djetetu pravili krštenje, zamolila sam policiju da budu otključane. Nisu nam dali", priča Tatjana Munižaba
Afirmiravši se pišući "primijenjenu poeziju", kako je to žanrovski odredio Arsen Dedić, pomalo je nepravedno iza očiju javnosti ostala takozvana ozbiljna poezija Predraga Lucića. A baš ozbiljna poezija bila je prva pratilja Lucićeva i u njegovim kazališnim tekstovima
U trideset tri godine misionarstva nagledah se sirotih naivaca.
Isposnika kako me slijede putem do Raspeća. I nijednom se
ne usudih da im rečem: okanite me se, starmali sam, možete
me ostaviti, a ja vâs neću nikada - svoj dug vama i obećanje
Bogu plaćaću sam.
Opstanak naroda ili nacije ne leži u teritorijalnom, jezičkom, vjerskom ili nacionalnom zahtjevu, već prije svega u sposobnosti povezivanja čovjeka s beskrajem, s onim što je najtranscendentnije u njegovom postojanju
Može li se uopće danas biti nostalgičan, a bez opasnosti da se tom intimnom osjećaju odmah ne prišije nekakav politički predznak? Ukoliko netko politizira nostalgiju, to je samo zato što “kontrolori zbilje” misle kako postoji opasnost da se taj individulani osjećaj “socijalizira” i preraste u “masovnu nostalgiju”. E to bi već za dizajnere idealizirane slike sadašnjosti i budućnosti društva u kojem živimo zaista predstavljalo opasnu klicu “političke opasnosti” ili čak “sjeme pobune”. Ali gdje je uopće ta masa “nostalgičara”? To samo oni znaju. Ja ih nigdje ne vidim. Nostalgija zasad možda tu i tamo bljesne u ponekoj sijedoj glavi koja zna “kako je uistinu nekada bilo”, jer, istinu govoreći, mladi ljudi i ne mogu za nečim biti nostalgični pošto je postojeće stanje za njih “jedina stvarnost”. U njihovim glavama “ono prije” uopće i ne postoji (kao “zbiljska prošlost”), a ako je i postojalo, mora biti da je to bilo nekakvo “strašno”, “užasno vrijeme” iz kojeg smo na njihovu sreću uspjeli pobjeći. Bar ih tako uče. Stoga, ako ponekad netko i upadne u nostalgiju, valjda se radi samo o banalnom “optimizmu pamćenja”. U ponekom težem slučaju možda o ideološkoj, “iskrivljenoj svijesti” i ničemu više. Ili možda baš i nije tako?
Logika je dosad bila najslabija zaštita pred razbarušenom i nesavladivom snagom uspavane duše i uvijek budne mašte mog naroda. Da, sjetiću se, tada, nesmirljive boli nanesene nemilosrdnim tokom stvarnosti. Nevermore!
Zašto je Historijski muzej BiH politički problem? Nekad je bio temelj na kojem se gradilo socijalističko društvo, a danas ga se svi odriču. Ko ga drži u životu?
I dok je kuća mirisala na majkinu dušu mi smo bacali jastuke po podu, sankali se po stepenicama usred ljeta, sazivali punu kuću djece na igru i krišku. A ona je sjedila na sećiji, pokrivena maramom i čitala. Il’ bi nam govorila Jesenjinove pjesme. Kasnije će joj Ernest, stariji Bakirov sin, uzvraćati istom mjerom dok će joj djetinjim glasom izražajno govoriti Majku, a ona će sjediti zadivljena, gledeć kroz pendžer u daljinu