Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu. I nestalo je svijetla sa tom bjelinom.
Još malo šetnje uz more i – gotovo! A. Dedić: NE DAJ SE INES!
Sav u zakrpama, žedan i gladan, Isus je pošao u Galileju
i tamo gdje je pitao nađe kod sirotih tvrd odgovor: “Daju
nam samo da bi nam uzeli, jer je život svakog čovjeka pun
smrti, manjka duševnog mira svakom koji ne okaje počinjeno.
Znamo da fariseji lažu, jer oni ne misle, već čine, a sin Božji
ne čini već obećava. A nema mira bez kazne, ni za koga. Zato
mi, ustvari, ne prihvatamo vjeru u Boga, ako ona nije sudija
postupcima. Grijehe čini svako, bez njih ne postoji ni čovjek
ni svetac. Da zabune ne bude – samo je Gospod bezgrješan,
amin!
Odjeven u bijelu halju, dotjeran i sit, vratio se Isus,
sin Božji, iz Nazareta, i sigurno hodajući unazad odakle je i
krenuo, obraćao se učenicima svojim: “Tovar koji nosim nije
samo moj, i vaš je. Odbačen sam jer sam i sȃm odbacivao.
U trideset tri godine misionarstva nagledah se sirotih naivaca.
Isposnika kako me slijede putem do Raspeća. I nijednom se
ne usudih da im rečem: okanite me se, starmali sam, možete
me ostaviti, a ja vâs neću nikada – svoj dug vama i obećanje
Bogu plaćaću sam.
A kad ode u Gestemaniju, uprkos prisustvu Pavla, Petra, Mateje
Jovana i Toma, koje pozva da ne bude sam, Isusa savlada duboka
samoća. Isus je plakao. Jer se naum Božji ostvaruje. Užas od slutnje na skoru
smrt ne može pobijediti molitvom, neće ga mimoići ta ura. Jer
je zlo života od olova teže. I on teret grijeha ljudskog nevoljno
prihvati na pleća svoja.
Kad ljudi uvide da su za njih najbolje godine prošle,
najprije se od tog osjećanja uplaše, kao putnici u polju od
iznenadnog udara groma. Zatim se počnu ljutiti na sebe: što
li je trebalo putnicima da se daju u skitnju! Slijedi, umjesto
žalikanja, nehajno odmahivanje rukama – tako stoje stvari sa
našim životima, neka se spusti zavjesa.
Mi, patuljci pozne dobi, za koje, gle čuda! gle gluposti!
kažu da su ovo najbolje godine u životu ljudskom, počinjemo
praviti račune. Što se duže kombinuje, takav život nam se
otvara kao šareni suncobran u modrom ljetnjem jutru koga čekamo.
Sve postaje ljepše, punije, daljine su bliže, a mutne misli sve dalje.
Tu je lažno doba koga zovemo: preostalo od života.”
I sve je šareno na tom ringišpilu dok lijepo vrijeme traje.
Sa oblačinom i kišama u naša istrošena tijela uvuče se zebnja,
zgrči se volja i sabije u glavi, od čega raste bol – crv nemoći.
Mi smo, dakle, ljudi u najboljim godinama, sa neizvjesnim
rasporedom tuge i radosti, volje i zlovolje, mi se pripremamo
za ono mudro, ono apostolski staloženo, ma gnomski ogavno,
ono zrelo uvjerenje, ono što je ustvari JEDNO VELIKO
NIŠTA – mi se spremamo za odlazak.
A što rat, nevolje, neizvjesnosti, sukobi s neistomišljenicima,
što sve to može jednoj temeljito pripremljenoj starosti?
Starost ima neponovljivu prednost nad drugim
periodima ljudskog života – može svakome i svemu da mahne
na pozdrav, maramicom ili rukom oproštaj da označi. I da
uživa u rastojanju koje se povećava…
Ne lože se više badnjaci čiji pepeo danima na Trgu, na agori,
niko neće da počisti. Ali zato to veče, u mnogim kućama Cetinja
mirni ljudi zapale granje lovorike i na žar pospu zrnca tamjana.
Miriše vjerom Isusova duša. E viva vero Montenegro!
