U novinarstvu, kao i u životu, rijetki su oni čije riječi ne zastarijevaju, čija rečenica ne klone pod teretom kompromisa, koji i u doba buke govore jasno, a u doba tišine – još jasnije. Heni Erceg je jedna od tih rijetkih. Ako bi zapadna civilizacija imala savjest koja se ne mjeri diplomatskim tonom, nego dubinom etičkog pogleda i nepokolebljivim osjećajem za pravdu, ona bi govorila upravo glasom Heni Erceg.
PEN klub Francuske već duže vrijeme organizuje različite poetske događaje, među kojima i onaj pod nazivom Parloir des poètes — mjesto susreta i razmjene misli i stihova pjesnika. Ovu sintagmu možemo prevesti i kao Pjesnička galerija, Susret pjesnika, itd. Nedavno je takav susret održan u Kući Poezije u Parizu.
Smutna neka vremena. Nit čut šta valjano, a još teže vidit. Vrtiš kanale radija i teve, al' zalud, nigdje ništa. Ništa ohrabrujuće, ništa optimistično. Muka, pa opet muka. Sjedim tako u autu i čekam ovu moju nevoljnicu, a u tom čekanju vrtim stanice. Te tako pustim „Slobodnu Evropu“. Od čega slobodnu, sam Bog zna. Slobodnu u slobodnom svijetu. Mo'š pričat šta 'oćeš, mo'š pisat šta 'oćeš. Nit te ko sluša, nit te ko zarezuje. Lakomislen autor misli da nešto može učiniti svojom pisanijom, al' jes' vraga! Ako ko i pročita, ako ko i posluša, to je samo mala kap koja je pala u mrtvo more. Napravila nekoliko krugova, pa se onda opet sve utišalo, sve umirilo. Sve pokrila žabokrečina svakodnevnice, natovarena bremenom umornog života.
Gotovo je nemoguće odrediti geografske i povijesne granice Europe, kao što je neodrediv početak i kraj srednje Europe ili kartografski okvir Balkana. Važna je dimenzija unutrašnjosti, poistovjećivanje s mjestom – u tom smislu postoji ideja o Europi, kao i, naprimjer, o Balkanu, kaže pjesnik i urednik temata o Balkanu u časopisu Verseville.
Sve što čovjek pod vedrim nebom umom, osjećanjima i intuicijom stvara, stvara kroz ilham, nadahnuće (i)racionalnim zanosom za voljenim, strahopoštovanim, tajanstvenim Bogom – (ra)stvaratelja svijeta i života.
Na primjeru života i djela Petra Preradovića učinili smo sve ne bismo li ga desrbizirali i raspravoslavizirali, injektiravši ga istodobno i u povijest hrvatskih vojnika i u registar domaće nam književnosti. Nije nas pritom spriječila njegova snažna pripadnost jugoslavenstvu i protežiranost jugo(pan)slavizma u njegovom pjesništvu i jezičnim raspravama.
Zoletićima i Nečemerima, na jugu sjevera
Ado i Davor su teško povrijeđeni dok su trošili minute rata u miru Kapije.
Lebdjeli su iznad države koja se, negdje duboko dolje, vajala iz golgote.
Izgledala je posve pristalo iz perspektive ranjenih sokolova,
krila zaglavljenih u bezizlazu.
"Chinook" je posljednji pečat i završna stranica autorske osobnosti iz koje je posve jasno sve ono što Bekim Sejranović kao pisac jeste bio. I ovako nezavršen, on je potvrda jedne raskošne autorske poetike koja je do samog kraja bila usmjerena na osvjetljavanje mrakova u nama, sa svim slojevima generacijskih poraza i užasa.
Bakir Memišević završio je Srednju muzičku školu u Tuzli, gdje je stekao zvanje muzičara – klaviriste, te muzičara opšteg smjera. Prvi ciklus studija na Muzičkoj akademiji u Sarajevu završava u julu 2022. godine, te stječe zvanje bakalaureat muzičke teorije i pedagogije. Trenutno je student drugog ciklusa studija na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Predsjednik je Upravnog odbora Udruženja Alternativna produkcija. Urednik je i voditelj radijske emisije BH Demo Liga u sklopu Omladinskog programa BH radija 1. Jedan je od osnivača Dolma kolektiva. Dolma kolektiv je neformalna omladinska organizacija nastala 2024. godine koja se bavi promocijom autorskog rada omladinskih muzičkih projekata. Osnovali su je entuzijasti i članovi alternativne muzičke scene u Bosni i Hercegovini.
Temeljena na bogatoj dokumentarnoj građi, "Zagreb: oslobođenje" dobro je promišljena, u temeljnom konceptu didaktička izložba. Istovremeno reduktivna i precizno informativna: spretno prilagođena starijoj većini, ali u prvom redu namijenjena mlađoj publici.
Admira Rahimića ne treba gledati kroz prizmu savršenstva, već kroz prizmu hrabrosti, vizije i predanosti.
Petak je, bježi noć studna od nenadne kiše, godina je dvijehiljadedvadeseta. U moj poljuljan san ulijeće Sandro Galeb, stari znanac, uzvrnuta slika, lik u ogledalu: lelujav odraz u oknima u koja biju slapovi vode. Odavno ga nije bilo; bijah ga ostavio, gotovo zaboravio, zabavljen vrćenjem u krug koga su obaveze nametale mojoj prirodi melanhokolerika. Sad je tu da me kinji svojim neizlječivim osamama, svojim promašenim životom, ne više stidljiv i uviđavan, već nametljiv, nepristojan.