Jednostavno, ispekla sam zanat kroz pola stoljeća, a sebi i svom kompasu najviše vjerujem. Ne mogu više trošiti milijun riječi, da ljudima objasnim neku svoju zamisao, viziju. Nemam više vremena, kako veli Desanka
Knjiga Chrisa Hedgesa uznemirujuće je štivo – svatko tko bi ratovao ili ima romantičnu predodžbu o tom zlu, trebao bi je pažljivo iščitati. Njegovi junaci, mahom veterani američkih ratova u Iraku i Afganistanu, otvoreno govore o okrutnosti, neselektivnom ubijanju civila, nasilju i rasizmu
Olga Lalić-Krowicka zahvaljuje se svome suprugu Kamilu Krowickom, prijateljima s Balkana, iz Poljske, kao i širom svijeta na savjetima i podrškama u njenom radu.
Odlično je Viktor Ivančić artikulirao srh pacifističkoga Predragovog bića, navevši kako je on "radikalno antiherojski, dosljedno demobilizatorski, borbeno antimilitaristički" u do jednom svojem humanističkom djelovanju, koji je svim svojim municijskim sredstvima, i pjesničkim i kazališnim, i kolumnističkim i žurnalističkim vazda stremio – "ogoliti što brojnije varijante ratnoga apsurda".
Danas je rođendan Semiru Tuci jednom od najboljih fudbalera u historiji Bosne i Hercegovine. Tim povodom objavljujemo tekst Elvedina Nezirovića o ovom fudbalskom čarobnjaku.
Možda u tom suđenom času ništa na ovom svijetu njemu nije bilo važno, jer se već tada nalazio s one strane vremena i prostora, u onostranoj stvarnosti. Enes je svoje dosuđeno vrijeme potrošio ljudski, dostojanstveno i nadasve svrsihodno, otuda onaj njegov spokoj, mir i izostanak svakog straha pred tom neumitnom kapijom života.
Za ilustraciju značenja naslovne sintagme, uzet ćemo dva primjera iz ne tako davne prošlosti.
Krenuh u avanturu čitanja bez ikakvih očekivanja, jer mi ni autorica, ni naslov nisu bili poznati. Ali, ponudi i izazovu nisam mogla odoljeti. Nakon prvih par stranica i pročitanih pjesama koje to zbog slobodnog stiha i forme i jesu i nisu, zadrhtah i poželjeh pročitati je cijelu, jer… “Ja sam sanjar. Nemoj meni da ja moram. Nemoj me smanjivati, jer se ti bojiš letjeti(…) Sanjar sam. Ne vrijedi ti govoriti. Ne slušam. Samo dišem i postojim”
Insistiranje na tematskom okviru kod Stanišića ne dolazi iz formalne potrebe da se bavi pričama u kojima se osjeća sigurno, nego je to potreba da se iznova suočava sa traumama vlastite prošlosti.
Snovi se najlakše ostvaruju kad se probudiš, Domovino!
Pa, stoga, hvala Ti na svemu onom što si učinio za Grad u svome kratkome životu, kao i na svemu onom što sam od Tebe naučio. A moglo se puno toga. O svemu. A najviše o mostarskome zajedništvu… o „ostajte ovdje“, kao što smo i mi se vraćali… i ostajali.
Predraga Matvejevića nema u ovdašnjem obrazovnom sistemu. Nema mu ni traga ni glasa. Ali, to je, na neki način, i logično. Ljude poput njega ovdašnji bi nacionalni dušebrižnici i njima potčinjeni akademski radnici najrađe protjerali iz književnosti. Od njegovih bi knjiga, da se to ikako može, napravili isto ono što su rat i gradske vlasti napravile njegovoj kući – pretvorili bi ih u ruševinu i onda čekali da vrijeme i zaborav učine svoje.
