Temelji “svesrpskog sveta” počivaju na krvavoj politici jednog režima, čiji recidivi prošlosti i danas vladaju na prostoru Republike Srbije i manjeg bh. entiteta. Da bi se održala, ona zahtijeva institucionalno negiranje genocida, relativizaciju zločina protiv
čovječnosti i veličanje ratnih zločinaca.
“U samo nekoliko sati 16. aprila 1993. oko 116 stanovnika Ahmića, seoceta u srednjoj Bosni, pobijeno je, uključujući žene i djecu, a njih oko 24 je ranjeno; uništeno je 169 kuća i dvije džamije. Žrtve su bili Muslimani – civili.”
Teško je danas gledati kako su u ofanzivi oni koji žele da unište našu državu, a ovi koji bi trebali da je brane politički, intelektualno i na svaki drugi način – nisu dostojni borbe iz devedesetih. Spartanske majke su davale štit svojim sinovima i govorile im da se vrate: “Il’ sa štitom ili na njemu”, a to je bilo geslo i naših majki, majki boraca Armije RBiH. I zato smo opstali na ovom prostoru, a Hujka je bio i ostao simbol tog otpora, slobode i vječnosti.
I zato Armijo sretan ti rođendan. I veliko hvala. Ipak se nadam da će naša djeca biti pametnija. Da će se družiti po ljetovanjima i putovanjima a ne po kojekavim čukama i vukojebinama. I da nikada više niko neće morati da se brani od dojučerašnjih prijatelja. Jer rat nikome nije donio sreću. Svi smo ostali na gubitku. Svi osim onih koji su rat i započeli. Političara.
Manipulacija sadržajem rezolucije i pokušaj nametanja vlastitog narativa prema vani, kao i kontrola postojećeg narativa o genocidu među vlastitim pristalicama, doveli su Srbiju i entitet Republiku Srpsku do “predtotalitarnog” stanja. U ovom stanju, svi javni diskursi su ograničeni na parametre koje postavlja vlast. Pluralizam ideja je onemogućen, kao i sposobnost građana da nezavisno razmišljaju. Ovo osigurava primat praksama koje promiču jedinstvenu i nepromjenjivu interpretaciju prošlosti.
Klub ljudi čiji obraz ne možeš kupiti, čije uspomene ne možeš izbrisati. Ljudi kojima ne možeš lagati. Velež Mostar, klub raje, ljubavi, ponosa i prkosa.
Klub svih nas.
Nepostojanje federalnog Zakona o šumama, neuređenost upravljačkih struktura šumarskih preduzeća te pogodovanje pojedincima samo su neke od olakšavajućih okolnosti za bjesomučnu sječu šume na području Federacije BiH. Dok u devet kantona postoje Zakoni o šumama, zbog straha čiji će kadrovi biti instalirani u šumsko preduzeće, HNK jedini nema takav zakon.
Mikulić nije bio niti prijek, niti dogmata, on je bio čovjek svjestan pozicije Bosne i Hercegovine i njenih naroda u federalnoj zajednici, neumoran radnik u promicanju temeljnih vrednota svakog naroda koji je nastanjivao i nastanjuje Bosnu i Hercegovinu, bio je i ostaće svjetao primjer neiznevjeravanja titoističke logike zajedničkog življenja u federalnoj ravnopravnosti.
Bosanskohercegovački susjedi se licemjerno “kunu” u prijateljstvo i poštivanje teritorijalnog integriteta države koju su svojim vojnim formacijama htjeli pokidati. Danas to očito i pred očima cjelokupne javnosti nastavljaju političkim sredstvima donoseči Deklaracije, Rezolucije, Specijalne veze i druge “demokratske tekovine” skrivajući svoje stvarne, teritorijalne ciljeve, pod brigom za svoje narode. Istupi njihovih najviših zvaničnika skoro svakodnevno se dotiču BiH, demagozi, glupost, laż i propaganda, brbljanje i vulgarnost pokazuju njihove najniže ljudske instikte sve dok neizbježno u skupštinskim klupama opet ne rode ono kopile demokratije: FAŠIZAM!
Prvi poginuli hrvatski redarstvenik – ubijen u hrvatskoj odori i na službenom zadatku – bio je hrvatski Srbin Goran Alavanja, rođen 15. rujna 1963. godine u Benkovcu, odrastao u Karinu Donjem, a Srednju školu za unutarnje poslove završio je u Zagrebu te 1982. stupio na dužnost operativca za reguliranje prometa u Biogradu na Moru, gdje je svibnja 1990. raspoređen na odgovornije mjesto operativca za kriminalističko-tehničke poslove.
Od prvog dana rata cilj su bile obrazovne institucije, škole, univerziteti, ali i džamije i mjesta kulture. Rekao bih da se dešava sistematsko uništavanje kulturnih i obrazovnih institucija u Gazi, govori profesor Wesam Amer i nabraja univerzitete koji više ne postoje
Kad je u pitanju ono šta se želi prirediti – zar očekivanje od Sarajeva da ih okupi ne podsjeća na zagledanost u Srbiju Milorada Dodika, a smatraju BiH kao svoju maticu na slične konstrukcije pomoću kojih je Hrvatski narodni sabor Dragana Čovića produžena ruka Hrvatske u BiH? Da li se ovim legitimiziraju pojave kao što je HNS ili predstojeći “Vaskršnji svesrpski sabor”, te da li se isključivanjem naivnih predstavnika multietničkih stranaka i izostankom njihovog protivljenja ovoj ideji definitivno pristaje na etnonacionalne, odnosno plemenske modele odlučivanja i upravljanja?
