Ugled države Izrael u svijetu vjerojatno nikada nije bio manji no što je danas. U Izraelu bi iz vlastite tragične povijesti morali naučiti da je nemoguće u potpunosti uništiti jedan narod, a pogotovo palestinski. Narod je to koji se Palestine nikad neće odreći
Ustaše i ustašluk, zajedno s kvislinškom paradržavom tzv. NDH, stvar su najtragičnijeg dijela novije hrvatske prošlosti kojoj je, je li, pravomoćnom povijesnom presudom mjesto u najzabitnijem kutu zaborava. Nikako na rehabilitacijskoj niši nekog političkog programa, kojim treba novačiti ljude za neku novu budućnost na starim, dokazano pogrešnim obrascima. Ni roditelji, ni škola, ni Crkva niti država RH ne uče mladež tomu da „Za dom spremni“, „Ubij, ubij Srbina“, tzv. murali nekog ustaškog mulca pod njemačkom kacigom u Zadru (potpis: Tornado, lokalni „navijači“) i Splitu (potpis: Torcida Mejaši), ušato u s križem među krakovima i sl., nisu ama baš nikakva budućnost.
Ustvari, kulturna memorija u RS-u, ali i u drugim „srpskim zemljama“, već se 30 godina gradi, kao i regionalna politika Srbije, po principu „čije su ovce, toga je i planina“.
“Vrijeme koje sam provela u Mostaru je bilo najintenzivnije vrijeme mog života. Mostar, BiH i cijela regija u mom srcu imaju posebno mjesto. Nikada neću moći zaboraviti sve te ljude. Istina je da smo došli pomoći, ali iskustva koja sam stekla i ljude koje sam upoznala značili su mi mnogo.” Ovo su riječi kojima razgovor počinje Julia Saldenholz, volonterka Fondacije Schüler Helfen Leben koja je za vrijeme rata boravila u Bosni i Hercegovini, u Mostaru.
Tokom godina, Frontex je uključen u niz kontroverzi zbog čega im je jedno vrijeme bilo blokirano odobrenje proračuna, a istragu protiv Frontexa potom je otvorio Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF). Na istragama i provjerama godinama insistira i Europski parlament. Jedan od najvećih skandala koji uključuje ovu agenciju tiče se navoda o njihovom aktivno učešću u protjerivanju tražitelja azila u Egejskom moru, na obalama Grčke.
Knjiga ima za cilj da ubijedi svekoliko čitalaštvo&pučanstvo kako je Haški osuđenik, eto, “baš pred nosom zatvorske straže u periodu od punih 15 godina proizveo (ni manje ni više) 1200 litara izvrsnog vina”! (“Držeći se svoje obiteljske tradicije, igrao sam se s grožđem i od njega spravljao vino te tako sebi i ljudima kraj sebe malo olakšao golo preživljavanje u mučnim godinama. Pri tome nikada nikome ni najmanjeg zla nisam učinio…”), pokušaće ubjedljivo pojasniti rečeni autor knjige svoj haški podvig pred zagrebačkom a onda i mostarskom publikom. Uz opće divljenje okupljenih: “Valentin proizvodi vino koje nije vino – nego simbol slobode! Kome bi takav poduhvat još pošao za rukom?
I danas, kao nekad, opet Šerpe za par dolara dnevno zapadnim ljudima tegle tone opreme i hrane, samo što ovaj put svoje teške rance umjesto klancima Himalaja nose betonskim klancima naših gradova, a umjesto smrtonosnim okomicama okovanim ledom penju se liftovima naših nebodera
U izjavi za medije, poslije promocije knjige „In vino libertas“, održane u petak, u Hrvatskom domu Herceg-Stjepan Kosača, Valentin Ćorić je, između ostalog, izgovorio rečenicu koja je, koliko sam mogao da primijetim, u ovdašnjoj javnosti – o onoj u Hrvatskoj izlišno je i govoriti – prošla uglavnom ispod radara. „Ljude razumijem. Oni su prošli to što su prošli. Svi smo mi žrtve rata“, rekao je Ćorić.
To je priča o snažnoj ženi, rođenoj u uglednoj porodici, koja je izabrala teži put i stvarala Bosnu i Hercegovinu. O ženi koja je život dala za revoluciju – za otpor fašizmu i osnaživanje žena u tadašnjem patrhijarhalnom sistemu.
Ideja „bosanskog naroda“ i „Bosanske nacije“ bila bi obična politička egzibicija dokonih intelektualaca da joj Enver Halilović nije dao doktrinarnu formu. To je njegova velika zasluga inače bi sve ostalo na nivou političkog avanturizma. Lijepeći meni etiketu nacionalizma da bi obranio svoj, po onoj staroj – „držite lopova“, on je razvio doktrinu bošnjačkog nacionalizma i unitarizma. Sav svoj profesorski intelektualni potencijal uložio je u dokazivanje da „Bosanska nacija“ i „bosanski narod“ nisu samo utopističke političke projekcije već neosporno stanje stvari.
Znala je dobro Vesna da je najteže uspjeti u svom gradu, a kad tu probeharate, u svijetu se možete predstaviti i ovako i onako, ali će vas pamtiti samo onakvim kakvim stvarno jeste. „Zlatka Vuković" s svoje tri fabrike, a Vesna Šunjić i ova modna konfekcija tada su Mostar proslavile i kao grad mode, ljepote i glamura.
Poslodavci već neko vrijeme inzistiraju na tzv. fleksibilizaciji Zakona o radu – što bi podrazumijevalo manja stečena radnička prava i slobodne ruke u njihovu zapošljavanju/otpuštanju te supstituciju domaće stranom i znatno jeftinijom radnom snagom – a radnici, pak, inzistiraju na sigurnosti radnog mjesta i plaćama dostojnim pristojnog života.
