Tihi ponos države svaku je laž glasno, a bez stida, promovisao u istinu.
Šta sam zaista rekao u Dubrovniku, a šta mi je pokušala smestiti stara škola gebelsovske propagande.
Srbija je mir shvatila kao nastavak rata drugim sredstvima. To je država u kojoj je 2004. zapaljena Bajrakli džamija, a glavnookrivljeni je osuđen na 90 dana zatvora. Država čiji je Fudblaski savez zbog transparenata na tribinama “Nož žica Srebrenica“, “Ratko hvala ti, Škorpioni“
Možda je bolje reći da je nama bilo suđeno da nas Ukrajinci izbace u baražu, pošto je taj zlosretni baraž stalna sudbina naše reprezentacije do te mjere da je postao dio pjesama i narodnog folklora. Bilo bi previše bolno nabrajati sve naše baraže kojima smo se nadali i od kojih smo imali velika očekivanja, svih matematičkih šansi koje smo računali, svih izjava kako se u dvije utakmice možemo nositi sa svima i svih prognoza kako će nekad i nas poslužiti sreća.
Kršenja vladavine prava uvijek postoje u svim zemljama, ali u ovom su trenutku u EU dosegnula zabrinjavajući nivo, što prema autorima Izvještaja “služi kao loš primjer i mogu ih koristiti potencijalni autokrati da opravdaju svoje neliberalne mjere”, dok slabosti u pravnom sistemu mogu iskoristiti ektremne stranke da dođu na vlast.
U svetu manije gonjenja neko drugi je uvek kriv za naše nesreće, a društvena dinamika se svodi na potragu za tim krivcem. Staljin i njegov sistem su pobili na desetine miliona ljudi tražeći tog krivca, a ko zna koliko ih je prošlo kroz logore. Kako vidimo iz progona Dinka Gruhonjića, ali i mnogih drugih dežurnih krivaca, ovdašnja javnost u staljinističkim čistkama ne vidi ništa loše.
Ovaj HDZ stoga jest onaj isti, iz 90-tih, premrežen korupcijom i desnilom koji se nikako i ničim ne može promijeniti, nego treba otići. Ako je cijena za to kontroverzni, neobuzdani Zoran Milanović, pobjeda SDP-a i partnera, onda čini se druge i nema.
Evropsko vijeće je na današnjoj sjednici usvojilo odluku o otvaranju pregovora s Bosnom i Hercegovinom, čime je dalo podršku preporuci Evropske komisije.
To, pak, što se čuje u sabornici između HDZ-ovih i oporbenih zastupnika, osobito nekih i s jedne i s druge strane politideološke barikade, mlaka je voda prema rječniku kojim se bez ikakve zadrške služe dvojica državnih lidera, predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković. Ne samo najodgovornijih za stanje u zemlji i njezin imidž u tzv. međunarodnoj zajednici nego i ljudi koji bi i s obzirom na ustavne norme i obaveze trebali biti primijerom uljuđene komunikacije lišene govora mržnje.
Ratko Mladić promoviše se kao heroj i branitelj srpstva. Onaj isti iza koga stoje, ponoviću, ova dela: genocid, učestvovanje u genocidu, progoni na političkoj, verskoj i nacionalnoj osnovi kao zločin protiv čovečnosti, istrebljenje kao zločin prema čovečnosti, ubistvo kao zločin prema čovečnosti, ubistvo kao kršenje ratnih zakona i običaja, deportacija ljudi kao zločin protiv čovečnosti, nehumana dela (prisilna premeštanja) kao zločin protiv čovečnosti, protivpravno terorisanje civila, ubistvo, okrutno postupanje, nehumana dela, napadi na civile i, konačno, uzimanje talaca.
Pročitajte još jednom. Pa još jednom. I još jednom. Ako vam je dobro, onda ništa
Milanoviću nije mrska ni zastrašujuća ratna politika Franje Tuđmana o podjeli BiH, koju je Haški sud okarakterizirao kao udruženi zločinački pothvat. Pokazuje to podrškom Draganu Čoviću i HDZ-u BiH kad u julu 2021., umjesto državničke posjete Sarajevu, obilazi Hercegovinu u pratnji predstavnika takozvanog Hrvatskog narodnog sabora. Da o politici HDZ-a BiH ne znamo ništa drugo, dovoljno bismo saznali vidjevši kako zapadnim Mostarom i danas vijore zastave osuđene ratne zločinačke tvorevine Herceg-Bosne. Podržavanjem i promoviranjem takvih politika, mimo svih očekivanja pristojnih građana Republike Hrvatske, Milanović je prevario golemu većinu svojih birača te zloupotrijebio položaj i ovlasti svrstavši nas uz bok taocima Putinove, Orbanove ili Trumpove politike.
Heliodrom, međutim, bio je i mjesto na kojemu su ljude odabirali izravno za smrt. Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) upozorio je 10. siječnja 1994. predsjednika vlade Herceg-Bosne Jadranka Prlića i načelnika Glavnog stožera HVO-a generala Milivoja Petkovića “da su mnogi zatočenici odvođeni na liniju fronta u Mostaru, pri čemu su bili prisiljeni nositi uniforme HVO-a i drvene puške, dok su se tamo vodile žestoke borbe u avgustu i septembru 1993.”