Potpuno je jasno da je ovaj prijedlog upućen ne zato što se želi nešto unaprijediti u kaznenom postupku, već zato što HDZ želi da mediji u Hrvatskoj prestanu pisati o njihovim aferama, da prestanu raditi svoj posao i da javnost ne zna koliko se u Hrvatskoj krade
Kakav god da je slučaj, očigledno se radi o pokušaju gušenja kritike, a ovo samo po sebi dovoljno govori koliko je propaganda srpskog nacionalizma, koja je upućena građanima u RS-u, o slobodi srpskog naroda, nezavisnosti i kvalitetu života, zapravo obična obmana koja za cilj ima uspostavljanje izborne prolaznosti.
Generalna skupština UNa proglasila je 27. siječanj za Međunarodni dan sjećanjana na žrtve Holokausta. Tog datuma 1945. godine, Crvena armija je ušla u kompleks koncentracionog logora Auschwitz.
Situacija je usijana i sukob je predodređen da se pogorša jer se nova desnica, koliko god ekstremna bila, čini mnogo ukorijenjenijom nego što se može zamisliti.
Zato Zoran, bez obzira na sve, duboko vjeruje da Mostar može biti i svoj i komšijski, da su susjedi važni koliko i porodica, da mi mnogo bolje znamo od međunarodnih kako se zajedno živi i da nas ne uče šta je multietičnost jer im je tek djed osvajajući tuđe, vidio drugačije. I u ovako zamagljenom Mostaru, u unesrećenoj i podijeljenoj državi Bosni i Hercegovini, narodima koji su udaljeniji danas negoli prije tri decenije, Zoran Kazazić kao čovjek koji nosi prtljag dobrote i s uvjerenjima da se može više, brže i bolje.
Ta mahnitost samo ukazuje koliko je predlagaču Zakona o femicidu doista stalo do zaštite žena od nasilja, a koliko zapravo do samoodržanja na vlasti jednog čovjeka bez čije odgovornosti ni tolika korupcija ne bi bila moguća.
Stvari bi vrlo vjerovatno, što se tiče međunarodne zajednice i njene pasivnosti, ostale iste, unatoč potpunoj blokadi zemlje i parazitiranju političkih elita na vlastitim maksimalističkim zahtjevima te posljedičnom podizanju međunacionalnih tenzija kad ih ne uspiju ostvariti, da se nije dogodio napad Rusije na Ukrajinu i da nisu osvijestili da im je područje onoga što nazivaju zapadnim Balkanom, dakle preostale jugoslavenske zemlje, osim Slovenije i Hrvatske koje su ušle u Europsku uniju, plus Albanija, odjednom postalo meki geopolitički trbuh s raširenim utjecajem Rusije.
Živimo pod režimom aparthejda koji je pun diskriminacije prema nama, od zakona, režima dozvola, boje ličnih karata, ograničenja kretanja, prava na izražavanje itd. Praktično se radi o institucionaliziranom režimu ugnjetavanja i dominacije nad palestinskim narodom bilo kroz kontrolu njihovih prava, fragmentiranjem prostora, segregacijom palestinskih građana/ki Izraela, ili putem masovnih zapljena zemlje i imovine, nezakonitih ubojstava, proizvoljnih ograničenja slobode kretanja, uskraćivanja pravo na državljanstvo…
Tačno prije sto godina umro je Vladimir Iljič Lenjin, vođa Oktobarske revolucije koja je odjeknula među najširim radničkim slojevima u cijelom svijetu. Nada da će iznevjerena obećanja Francuske revolucije o slobodi i pravednom poretku biti konačno ostvarena zatitrala je u srcima miliona ugnjetenih, potlačenih, na razvalinama europskog poretka koje je iza sebe ostavio veliki imperijalistički rat. Od tada pa do danas mogućnost da najugnjeteniji slojevi stanovništva preuzmu vlast u svoje ruke noćna je mora svih političkih elita. Možemo se upitati čemu taj strah i danas kada je očito Lenjinov pokušaj propao i to davno prije 1989. godine. Ono zastrašujuće u vezi s Lenjinom je što je otvorio vrata te mogućnosti, što je pokazao da ta mogućnost može postati stvarnom. Ovdje ćemo samo u najkraćem iznijeti osnovne ideje njegovog učenja.
Proces protiv Batrićevića je, naravno, čista besmislica, vapijući apsurd, ruganje inteligenciji i nasilje nad zdravim razumom. Nema suda u demokratskoj zemlji koji bi prihvatio ovakvu tužbu. Ne može se konstatovanje elementarnih činjenica toliko očiglednih da bodu oči interpretirati kao širenje verske mržnje i narušavanje javnog reda i mira. Batrićevićeva kolumna, ali i drugi tekstovi u kojima kritikuje aktivnosti crkvenih funkcionera – u suštini zagovaraju povratak Hristovom učenju. Crkvi je neophodna hristijanizacija, približavanje Hristu i odmak od države.
Neki je dan ugledni odvjetnik Čedo Prodanović u intervjuu „Pressingu“ televizije N1 Hrvatska kazao da „rak-rana zvuči ružno za ocjenu stanja u pravosuđu, ali tu smo negdje. Jedan od uzroka jeste u samom pravosuđu, a drugi u odnosu prema njemu“. Stanje u društvu za HDZ Plenkovićeve vladavine daleko je od podnošljivog. „Vlast determinira rad svih institucija i u nekim se situacijama sigurno čeka neki signal, govorim o situacijama kaznenog progona, ali nemam čvrste argumente, jer nema dokaza“, tvrdi Prodanović. „Da je ostao na vlasti Ivo Sanader, danas bi Hrvatska bila pet puta normalnija zemlja.“ Ali nije ostao. Njegov silazak s liderske scene bio je šok i u RH i u tzv. međunarodnoj zajednici, pa je nagađati kakva bi Hrvatska bila danas – da je ostao.
U njegovoj Knjizi mojih života ima poglavlje ”Život velemajstora” u kojem opisuje kako ga je otac učio igrati šah. “Stara šahovska ploča bila je dokaz da je i moj otac nekada bio dječak kao ja”, piše Hemon. Majstor, svjetski car, koji nam je omogućio da u književnosti imamo svog Billa Shanklyja i da znamo zašto su i fudbal i književnost puno više od života i smrti.
