Na popisu žrtava logora Jasenovac je nešto više od 83 tisuće imena. U Jugoslaviji je kanonizirana brojka od 600-700 tisuća žrtava, a Vlada RH komemoraciju odradi protokolarno. U Republici Srpskoj govori se o 803 tisuće žrtava, dok Bošnjacima taj logor nije bitan, pa je umjesto točke pomirenja Jasenovac mjesto koje dijeli
Divljaštvo je svakako ubijati žene i djecu, kao i sve nevine civile, ma odakle da dolaze, ali i krvnički se svetiti i vojnicima neprijateljske vojske. Ipak se mora ponoviti da je blasfemija to što za djecu iz Gaze eoipso tvrdi i za što ih optužuje francuski filozof. Jadna djeca koja nažalost prisustvuju umiranju više nego životu danas, ali ipak ne znaju ni šta je smrt, a kamoli pravi život.
Elem, bilo kako bilo, Dan nezavisnosti je tu. U zemlji u kojoj dvojica od trojice to ne žele, možda i ne treba biti previše entuzijastičan oko toga. Ali, mora se obilježiti. Za nas, već pomalo bivše, jedini pravi Dan državnosti je 25. novembar. Ideje o toj zemlji ne bi bilo da nije bilo tog zasjedanja u Mrkonjić Gradu, usred svjetske kataklizme.
Glavna režimska tzv. javna kuća HRT – u trenutku kada stotine traktora međimurskih i slavonskim OPG-ovaca, gnjevnih na EU – CRO politiku koja ih uništava, blokiraju prometnice i gradska središta – krajnje neprofesionalno, pristrano i navijački staje u obranu HDZ Plenkovićeve vlade. Što mediji nisu objavili, nije se dogodilo?
Čini se da ovi "moderniji" koji su vidjeli nešto svijeta, poput Hadžidedića, samo utvrđuju pazar onih "pravovjernih" tako što pakuju u celofan gotovo iste ideje o sveopštoj antimuslimanskoj zavjeri i prodaju je u novom svjetlu kao savremenu inačicu. Zahiragić u farmerkama.
To je sve u teoriji perfektno, a kad nešto treba konkretno da se desi, svi se povuku. Imam konkretan primjer. Kod nas se u gradu uvijek kuka kad se ništa ne dešava. Kad se dešava božićna čajanka u parku koju organizuje katolička mladež, svi kažu: ‘To je njihovo.’ Šta god se novo pokrene bude: ‘To je njihovo.’ Sad je otvorena i famozna teretana u Islamskom centru, a mladi opet kažu: ‘To je njihovo.’ Sama podijeljenost gdje mladi odlaze ide u beskraj i svako ide na svoju stranu. Iskreno ne vidim izlaz dok ne dođu neke potpuno nove generacije koje neće upotrebljavati riječ rat.
„Nama ubice hodaju gradom. Čovjeka koji mi je ubio majku i oca ja svaki dan vidim na ulici. Rad policije i tužilaštva je sramotan i kriminalan jer ne znam šta oni očekuju. Jel’ da se ja osvetim, odem u zatvor i ostavim ženu i četvero djece. Dao sam im i previše informacija i previše vremena ali izgleda da svi u Mostaru čekaju da se nerješena ubistva jednostavno zaborave.“
Dvadeset i jednu godinu Dunja Hrnjičić čeka informaciju nadležnih službi o motivima, nalogodavcima i egzekutorima postavljanja eksplozivne naprave od koje je preminuo njen suprug Smail, a teško ranjen sin.
Nadležno tužilaštvo HNK-a kantona u više je navrata ovaj predmet pokušalo arhivirati kao još jedan u nizu nerasvijetljenih ubistava u Mostaru nakon završetka rata.
Kako bi se slučaj ubistva Smaila Hrnjičića nakon dvije decenije rasvijetlio, njegova supruga Dunja napisala je apel ljudima koji imaju bilo kakva saznanja o ovom događaju da ista prijave nadležnim.
Ukoliko se želi raditi na stvaranju bh. identiteta koji bi nadvladao ili natkrilio postojeće etnoidentitetske centrifugalne politike, valja napraviti radikalan zaokret u odnosu na dosadašnju prevladavajuću identitetsku teoriju i praksu.
“Novinari u BiH nastavljaju raditi u okruženju koje guši te ima loše uslove za rad.”
U Sarajevu je Trojka mogla sama, bez opstrukcija Mostara i Banje Luke, uspostaviti novu politiku, ali se odlučila za stari model raspodjele vlasti, što se uvijek svede na raspodjelu resursa.
Stvarna se moć autoritarnog vladara i populističkog režima mjeri brojem onih koji vjeruju u besmislenost, brojem onih koji funkcionišu u zasebnom populističkom matriksu razmišljanja, u kojem bjesnilo mržnje prema protivnicima autoritarne populističke demagogije doseže kulminaciju mračnjaštva, beskrupuloznosti, arogancije i surovosti. U tom koktelu bjesnila, cinizma, besmislica, ispraznosti, lakovjernosti i propagande, u kojem se čovjek odriče svih svojih ideala i stvarnih vrijednosti, nema mjesta činjenicama koje se protive alternativnoj stvarnosti “novog svijeta”.
