“Ne želim da postanem saučesnik mojih mučitelja”, piše Améry u Resantimanima, “već zahtevam da oni sebe negiraju i da se u toj negaciji približe meni. Brdo leševa koje mene deli od njih ne može se, čini mi se, ukloniti interiorizacijom, već naprotiv, aktualizacijom, ili, oštrije rečeno, dovršavanjem nerešenog sukoba u domenu sudske prakse.”
Četiri jahača Apokalipse ne jašu rakete poput eurovizijskoga Leta 3, nego megakorporativnu pohlepu globalnog Sjevera za prirodnim i ljudskim resursima. Bijedna je naša u toj pješčanoj oluji samo neznatno zrnce u globalnoj Sahari, koje pasati silovito nose kako i kamo pušu. Kada baš jako zagusti – kao 1941, pa onda i 1991. godine – ni puška nije alatka za razbibrigu, ali dok nije tako i dok su ugroze nacionalnog digniteta i teritorijalnog identiteta samo loptica za politikantski ping-pong, dokazano: ne ide Hrvat rado u vojnike. Ma što i ma koliko, je li, grmjelo u susjedstvu. Globalna je budućnost maknuti prst s okidača. No za takvo je što u ovima trknutim vremenima induciranih netrpeljivosti tek potrebno steći kritičnu količinu pameti
Svako društvo ima svoje poltrone. I socijalizam ih je, dakako, imao, ali je u tom društvu Picasso radio plakat za ''Neretvu'', a Andy Warhole za Olimpijadu u Sarajevu 1984. godine. E sad smo spali na notornu Sanju Vulić. Praktično smo stigli do Danteovog ''Pakla''. Što i nije loša vijest, jer slijedi – čistilište!
Dok EU i pojedine zemlje članice povećavaju svoje budžete za sekuritizaciju i eksternalizaciju graničnog režima, novac za identifikaciju i sahranu ljudi koji umiru tokom migracije ne postoji. Ove smrti se ne pominju u pregovorima o Novom paktu o migraciji i azilu. Štaviše, kada se spominju od strane onih koji su uključeni u upravljanje migracijama, smrti na granicama, u kampovima i centrima za pritvor migranata se koriste kao oruđe propagande, šaljući poruku da je migracija opasna prijetnja društvu
U Srbiji je pravo nepristrasno novinarstvo osuđeno na smrt. Smrtovnice ispisuje država. Zato je preživeo aparat nekadašnje Državne bezbednosti iz vremena Miloševića.
U njemu prepoznajemo onaj slatki perverzni san izvršilaca zločina o tome kakav će izgledati svijet kada nestanu “Drugi”, kada izbrišemo njihova obilježja i očistimo prostor od njihova prisustva.
Više je u Splitu ostalo ruševina iza HDZ-a nego iza savezničkog bombardiranja, pošto su saveznici bombizavali grad par dana, a HDZ se nije gasija par decenija. U pravu je šjor Vlado Šeks: triba znat stvorit ništa od nečega. Jerbo kad od onog šta je bilo nešto stvoriš ništa – ništa ti ne stvara probleme
Na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, 30.01.2024. održana je promocija knjige Sjećanje i poricanje: Od ZAVNOBiH-a do naših dana, čiji je autor Nerzuk Ćurak. Na promociji su, pored Bogića Bogićevića i Elvisa Fejzića, koji su i recenzenti promoviranog rukopisa, govorili i Sarina Bakić, Valida Repovac Nikšić i Ivo Komšić. Objavljujemo tekst govora koji je na promociji održao profesor Komšić
Odluka Međunarodnog suda pravde prvi put uvodi u pravni okvir godinama ponavljane optužbe da Izrael provodi sistematske ratne zločine i genocid nad Palestincima
Te ljude valja prihvatiti kao sebi ravne u svim ljudskim potrebama i pravima, jer je integracija u različitostima uvijek produktivnija od getoiziranja. Od stanja „Čiča-Tomine kolibe“ do bliže i osobito dalje budućnosti, sudeći po povijesnom iskustvu čovječanstva, put jeste težak, trnovit, vrlo krvav, neizvjestan, nerazumljiv i periodično obeshrabrujući, ali – nema alternativu. Ima nas osam milijarda u istoj svemirskoj arci i tu nema pomoći. Badava svi šovinizmi, rasizmi, ksenofobije, žilet-žice, čelična vrata, fronteksi, policije i vojske što postavljaju prepreke na tom putu, zidaju zidove i huškaju podmorske nemani. Kugla je globalno dobro u svim svojim dijelovima, nema i ne smije biti privatnih posjeda s dugim cijevima i čoporom bijesnih doga oko plotova.
Državo, mijenjaj zakone, uvedite osim mizerne novčane kazne drakonske kazne za nošenje oružja. Tako im neće idući put pasti na pamet ponijeti pištolj u grad. Tako će naša djeca biti sigurnija. Tako nećemo razmišljati šta bi bilo da je nekim slučajem naše dijete sjedilo na zadnjem sjedištu. Ili smo svi počeli razmišljati: “Dobro je nije moje”? Sve dok se nesreće dešavaju nekome drugom, dobro je?! Ili smo zaista postali kao gnjide koje su izmislile ovo poslovicu iz naslova – O SEBI, PRI SEBI? E pa, ja ne mogu. Jebite se i vi i vaša kvazidemokratija!
Iako se geološka ispitivanja svakako već odavno provode u različite svrhe, bojimo se da se kroz nove izmjene zakona pokušava provući interes privatnih inostranih rudarskih kompanija kojih je na ovim prostorima sve više i koje lobiraju vlasti, vrše pritisak na javnost i lokalne aktiviste putem plaćenih medija, lobista, stranih ambasadora itd.
